Dakle, u demokratskim državama, stabilnim, članicama EU, bogatim, poput Čilea, ali i u propalim, kao što je Irak, ili autoritarnim, kao što je Rusija. Prije nekoliko sedmica pisali smo o Iraku i Egiptu. No, trend je sada pokrio gotovo cijeli svijet.
Pobuna je u Libanu izbila kad je vlada odlučila oporezovati WhatsApp, u Čileu kad je vlada za sitan iznos povećala cijenu javnog prijevoza, u Boliviji zbog izborne prevare, u Kataloniji jer žele samostalnost. Čileanci ne odustaju iako su najavljene reforme kao ni Libanci gdje su pale ministarske glave. I gdje protesti nisu nasilni. Za razliku od Iraka gdje je ubijeno 147 osoba. Ili Egipta, gdje o tome nema brojki. Ali zato ima mrtvih. I zatočenih, bez traga.
Kaže priča: “Pita kralj ministra – što radi narod? Prigovara. Diži poreze. Pita kralj ministra opet – što radi narod? Šuti, on će. Kralj u panici zaviče: smanjuj poreze”.
Ulični protesti su poznata povijesna činjenica, 1789. su doveli do pada Bastille i Francuske revolucije, 1848. godine su promijenile političku kartu Evrope, 1968. stvorili novu generaciju. Razlika u odnosu na današnje proteste je geografska: svi navedeni su bili ograničeni na Evropu.
Sadašnje proteste u širem kontekstu možemo promatrati kao nastavak procesa koji je pokrenulo Arapsko proljeće: reakcija novostvorenog civilnog društva koje pokreće tehnologija protiv otuđene vlasti. Arapsko proljeće je zakukurikalo prerano, ali se vraća u Alžiru, Sudanu i Iraku: sada i u Libanu. Uzroci su ekonomski, ali i politički. Kao i u Južnoj Americi, Indoneziji.
Udarac političkim elitama koje ne shvataju, u Čileu, da najbogatija zemlja Latinske Amerike želi bolji raspored tog bogatstva. Hong Kong svima postaje novi uzor. Višemjesečni protesti ostvaruju sve više zahtjeva: povučen je sporni zakon o ekstradiciji u Kinu, a izgledan je i odlazak nesposobne, ali Pekingu odane čelnice Carrie Lam. Iako su mnogi očekivali da će Hong Kong stati sam od sebe, većinom mladi demonstranti shvataju da je ovo njihov trenutak: ili će sada osigurati svoju demokratsku budućnost ili nikad.
Hong Kong nije Xinjiang i Peking ovdje mora biti vrlo oprezan. A demonstranti su izgradili novi model: ne stvaraju lidera čijim odstranjenjem akcije gube na zamahu, već je riječ o decentraliziranoj organizacijskoj strukturi koja djeluje uz pomoć tehnologije i tako vlastima onemogućava da ih detektira. Spoznaja da Hong Kong uspijeva i da je izgrađen novi model borbe protiv otuđenih političkih struktura pri kojem su ustrajnost i spremnost na dugotrajnu borbu među ključnim preduvjetima ulijeva nadu Kataloncima, Libancima, Čileancima.
Liban zaslužuje poseban osvrt: u toj zemlji podijeljenoj po religijskim, etničkim i interesnim skupinama vlasti su uspjele u čemu politika nije od kraja građanskog rata 2000. godine: ujedinila ih je sve. Prije četiri godine su u Beirutu protestovali stanovnici srednje klase zbog smeća, ali nisu imali potrebnu podršku svih društvenih skupina. Sada se buni libanska nacija, ne samo suniti, šijiti ili kršćani, već svi zajedno i s Druzima: slično kao i u Iraku.
Na ulice libanskih gradova izašli su svi
Što ima i važne geopolitičke implikacije. Ta libanska nacija, kao ni iračka, ne želi da joj se Iran petlja u unutarnje poslove, želi stratešku sigurnost, mir i prosperitet. No, kako je rekao jedan od talibanskih lidera (koji je u borbama izgubio sina): “Mir je teži od rata”.
Teoretičari katastrofe rekli bi da je ovo znak poraza demokratsko-liberalnog sistema. Zagovornici teorije realizma da je ovo znak snage demokratsko-liberalnog sistema. Koji treba dodatno evoluirati i ispraviti svoje derivacije. Hong Kong pokazuje da se može. I za kraj, naslov iz The New York Timesa: “Želite da Trump ode? Izađite na ulice”.
(TBT, Mediji)
