Piše: Sam Jones, thebosniatimes.ba
U četvrtak 24. oktobra u rano popodne, helikopter sa tijelom ekshumiranim iz najveće zajedničke grobnice u Španiji, Doline palih u blizini Madrida, popeo se iznad planinskih vrhova i nestao sa vidika na vedrom oktobarskom nebu.
Za razliku od 33.832 ljudi položenih u betonske i granitne odaje u Dolini palih, ovaj čovjek nije poginuo na bojnom polju, u vazdušnom napadu, niti pred streljačkim vodom tokom Španskog građanskog rata. Francisco Franco je umro u krevetu u 82. godini života u novembru 1975, čime je okončana diktatura koja nosi njegovo ime i do danas opterećuje špansko društvo.
Četrdeset četiri godine kasnije, 8 njegovih potomaka je na ramenima iznijelo njegov kovčeg iz mauzoleja u kome je počivao. Kovčeg umotan u zastavu s porodičnim grbom i sa ogromnim vijencem upletenim crvenim i žutim trakama iznijet je kroz teška vrata nešto prije 13 sati. Dok su ga spuštali u mrtvačka kola koja će ga prenijeti do vojnog helikoptera, njegovi rođaci i okupljene pristalice su uzvikivali: „¡Viva España! ¡Viva Franco!“
Sat vremena kasnije, kovčeg je stigao na groblje u naselju Mingorubio, u općini El Pardo na sjeveru Madrida, gdje je u porodičnom mauzoleju sahranjena Francova udovica Carmen Polo. Diktator je tu ponovo sahranjen u privatnom obredu. Bio je to simboličan ali neporeciv trijmuf socijalističke vlade Pedra Sancheza, čija stranka odavno ističe da se u Dolini palih, nad kojom se nadvija 150 metara visoki krst, slavi diktator dok se ignorira pola miliona ljudi ubijenih tokom Španskog građanskog rata.
Mrtvi sa obje strane iskopavani su iz masovnih grobnica i grobalja širom Španije kako bi se, bez dozvole porodica, prenijeli u Dolinu palih, kao nevoljni učesnici šarade da je to mjesto nacionalnog pomirenja. Samo dva groba su bila obilježena: Francov i grob Jose Antonija Prima de Rivere, osnivača Falangističke partije, strijeljanog u novembru 1936.
„Španija danas ispunjava svoju dužnost prema sebi“, rekao je Sanchez u četvrtak popodne. „Ova odluka označava kraj vrijeđanja morala javnom glorifikacijom diktatora. Preduzeli smo korak ka pomirenju koje može postojati samo u demokratiji i slobodi za sve“.
Put do ekshumacije nije bio lahak. Pored diktatorove porodice, ovom činu su se protivili Nacionalna fondacija „Francisco Franco“ osnovana da bi čuvala i promovirala njegovo naslijeđe, kao i opat iz Doline palih, inače visoki zvaničnik Falangističke partije. Stav Francove porodice nikada se nije mijenjao: sahranjen je u Dolini palih po nalogu tadašnjeg premijera, ali i kralja, što ekshumaciju čini „postupkom koji bi bio izveden u ime neodbranjivih političkih ciljeva“.
Porodica je svoje protivljenje čitavom procesu jasno stavila do znanja i na dan ekshumacije. Čovjek odabran da služi misu u porodičnom mauzoleju bio je andaluzijski parohijski svećenik Ramon Tejero, sin Antonija Tejera, potpukovnika španske civilne garde koji je jurišao na parlament tokom neuspjelog vojnog udara 1981. Stariji Tejero se neočekivano pojavio na groblju u Mingorubiju u četvrtak ujutru, gdje je dočekan ushićenim povicima oko 500 ljudi koji su se tu sakupili da pokažu svoju odanost diktatoru.
Sanchezova vlada je odbacila tvrdnje da je dan za ekshumaciju namjerno odabran na manje od tri sedmice prije četvrtih općih izbora za četiri godine. Carmen Calvo, zamjenica premijera, istakla je da je vlada planirala ekshumirati Franca tokom ljeta, ali je bila prinuđena čekati jer su se potomci obratili vrhovnom sudu. Ona je navela da je ovaj četvrtak bio prvi mogući dan za cijelu operaciju.
Izbor baš ovog dana kritiziran je i na ljevici i na desnici. Pablo Iglesias, lider koalicije protiv štednje Unidas-Podemos, optužio je Sancheza da je „nosio mumiju helikopterom“ zarad sticanja političkih poena poslije skorašnjih nemira u Kataloniji. Santiago Abascal, lider ultradesne partije Vox, izveo je direktniju asocijaciju sa drevnim Egiptom. „Onog ko uznemirava mrtve stići će kletva Tutankamona“, upozorio je Abaskal.
I pored političke drame i nostalgičnih fašista s njihovim zastavama i arhaičnim parolama, za mnoge je taj dan imao malo veze sa Francom. Prije gotovo četiri godine, sud je Mariji Lapena dozvolio da iz Doline preuzme posmrtne ostatke svog djeda i djeda-strica. Manuela Lapenu, veterinara, i njegovog brata Antonija, kovača, pogubili su frankisti na samom početku rata; tada su pokopani u masovnu grobnicu da bi više decenija kasnije bili prenijeti u Dolinu palih bez znanja i dozvole porodica.
Kao i mnogi drugi, Lapena još uvijek sanja dan koga se Francova porodica užasava. „Baš nas briga šta će da rade sa Francom“, kaže ona. „Nama je važno vratiti tijela svojih rođaka. Trebalo bi sva tijela da vrate porodicama, gdje god je to moguće“. Kad se to jednom obavi, kaže ona, Dolina treba biti vraćena u svjetovnu upotrebu, monasi raseljeni, a mjesto pretvoreno u historijsko-obrazovni centar „gdje će se govoriti istina o događajima za vrijeme puča i Španskog građanskog rata“.
Djed Rose Hil, Pedro, ubijen je kao borac na strani Franca i sada počiva u dolini, u odjeljku koji nosi broj 6.427 i datum smrti 1. juni 1937. U ime svog 83-ogodišnjeg oca, koji je imao samo godinu dana kada je Pedro poginuo, Rosa Hil želi da ga prenese na seosko groblje u Soriji. „Kao Španjolki, drago mi je da je Franco uklonjen – to je važan simbolički čin za zemlju“, kaže Hil. „Ali djed mi je važniji. Sve dok je moj djed tamo, zadovoljstvo nije potpuno“.
Vjeruje se da oko 100.000 žrtava Španskog građanskog rata još uvijek leži u neobilježenim grobnicama. Poslije Kambodže, Španija je zemlja sa najviše masovnih grobnica na svijetu.
Pošto su helikopter, mrtvačka kola i kamere otišli svojim putem, a njen ukleti duh konačno istjeran, Dolina palih ponovo tone u svoj nemirni mir. Lokalitet i prodavnica suvenira će biti ponovo otvoreni, nastavit će se školski izleti, dok će kosti Manuela i Antonija Lapene, Pedra Hila i desetine hiljada drugih ostati u svojim odajama pod ogromnim lukom od kamena, betona i vremena, čekajući dan kada će ih njihove porodice sahraniti posljednji put.
Ko je bio Franco
Rođen 1892. u Ferolu u Galiciji, Francisco Franco Bajamonde bio je španski general i političar koji je od 1939. do 1975. vladao Španijom kao šef države i diktator pod titulom Caudillo [vođa]. Sa grupom oficira je organizirao vojni puč protiv španske demokratske vlade 1936. čime je započet trogodišnji građanski rat. Za ovog tvrdokornog katolika, rat i potonja diktatura predstavljali su neku vrstu krstaškog pohoda protiv anarhističkih, ljevičarskih i sekularnih tendencija u Španiji. Njegova autoritarna vladavina, zajedno sa ekstremno konzervativnom katoličkom crkvom, gotovo četiri decenije je držala Španiju izoliranu od političkog, industrijskog i kulturnog razvoja u Evropi.
Zemlja se vratila demokratiji 1977. ali Francovo nasljeđe i mjesto u političkoj historiji Španije i dalje potpaljuju omraze i strasti. Dugi niz godina je na hiljade ljudi obilježavalo godišnjicu njegove smrti 20. novembra na centralnom madridskom trgu Plaza de Oriente kao i u mauzoleju u Dolini palih. Mada je popularnost diktatora znatno opala, ekshumaciju tijela kao raskopavanje starih političkih rana kritizirali su Francovi rođaci, tri glavne desničarske stranke, te pojedini pripadnici katoličke crkve.
Gdje je Franco sada sahranjen
Groblje koje je u četvrtak postalo Francovo novo konačište, pored diktatorove udovice koja je tu sahranjena 1988, čuva i ostatke drugih poznatih ljudi. Francova desna ruka, admiral Luiz Carrero Blanco, pokopan je tu pošto je 1973. ubijen u eksploziji bombe koju je podmetnula Eta; eksplozija je bila tako snažna da je digla Blancov auto 20 metara uvis. U crnom mermernom mauzoleju nalaze se ostaci Rafaela Leonide Trujilla, tiranina koji je vladao Dominikanskom republikom tri decenije, sve do pogibije u atentatu 1961. Tu su sahranjeni i rođaci svetog Jose Marije Eskriva de Balagera, osnivača reda Opus Dei, te Jose Banus, građevinski investitor po kom je nazvana luksuzna marina u primorskom regionu Costa del Sol.
(TBT, The Guardian)