Piše: Almir Fatić, thebosniatimes.ba
Odmah iza ugovora čovjeka sa njegovim Stvoriteljem, slijedi bračni ugovor, ugovor između čovjeka i žene prema kojem bračni drugovi postaju dozvoljeni jedno drugome. Kur'an ovaj ugovor imenuje kao mīsākan galīzan – čvrsti ugovor (en-Nisa’, 21). Zato se u islamu brak shvata kao veoma ozbiljna institucija u kojoj su prijevara, utaja ili iznevjera bračnih obaveza strogo zabranjene radnje. I muž i žena obavezuju se da se čvrsto drže ugovora na koji su se obavezali te da izvršavaju prava svog bračnog druga u granicama onoga što je šeri'atom propisano i odobreno. U jednom hadisu se kaže:
”Čovjek koji se oženi sa ženom uz mali ili veliki mehr – ako ne namjerava to pravo dati ženi – on je varalica. Ukoliko se desi da umre prije nego što taj mehr dodijeli, srest će Allaha na Sudnjem danu kao bludnik! Čovjek koji uzme dug bez namjere da ga vrati vlasniku smatra se varalicom, sve dok ga ne vrati. Ukoliko umre prije nego što preseli sa ovoga svijeta, srest će Allaha kao lopov” (Taberani).
Islam – vjera pouzdanosti
U ostale vrste ugovora možemo ubrojati sve ugovore koje ljudi međusobno ostvaruju na svim planovima (poslovnom, ekonomskom, finansijskom i dr.), u kojima su precizirana prava i obaveze te uvjeti ili kriteriji njihovog izvršavanja. No, započnimo od najjednostavnijih stvari koje, također, potpadaju pod pojam ugovora ili obaveze u širem smislu te riječi. Na primjer, zapitajmo se: Da li smo nekada nekome dali obećanje koje nismo izvršili – namjerno ili iz zaborava?! Da li smo preuzetu obavezu savjesno i prema propisanim uvjetima krajnje korektno izvršili? Jesmo li tačni u pogledu vremena?! Kasnimo li na radne obaveze, sastanke i tsl.? Mogli bismo redati još ovakvih pitanja, pitanja koja nas trebaju stalno podsjećati da je islam vjera pouzdanosti, tačnosti i preciznosti. Islam uči svoje sljedbenike da poštuju datu riječ, da ispunjavaju svoje obaveze i izvršavaju ugovore na koje su se obavezali, i to u odnosu na sve ljude. Znamo da je Allahov Poslanik, a.s., sklapao ugovore sa nevjernicima i poštovao ih sve dok su ih poštovali i oni. Uzvišeni Allah u Svojoj Knjizi hvali one: koji ispunjavaju obavezu svoju kada je preuzmu (el-Bekare, 177); Među vjernicima ima ljudi koji su iskreni u onome za što su sklopili ugovor s Allahom (el-Ahzab, 23).
Svoju djecu moramo uporno učiti poštivanju ugovora i datih obećanja još od samog djetinjstva kako bi se sutra za njih moglo kazati da su to ljudi koji drže do svoje riječi. Jer onaj ko ne drži do svoje riječi, ne drži do svoga prijetelja ili brata, tj. ne poštuje ih. A onaj ko ne poštuje drugog, zapravo, ne poštuje samoga sebe.
Čast i poštenje
Imajući navedeno na umu, trgovac musliman neće nikoga prevariti na pijaci ili tržnici, partneri u nekom biznisu neće jedan drugoga varati, iznevjeriti ili jednostrano raskinuti ugovor zbog veće zarade u nekom drugom ugovoru, itd. ”Vjera strogo zabranjuje da se gaze vrijednosti na tržnici kratkotrajnih interesa. Ona kritikuje zasnivanje ljudskih zarada na ovim pokvarenim namjerama. Vjera časnost stavlja u ličnu i kolektivnu obavezu, kako bi se učuvali ugovori u siromaštvu i bogatstvu, u pobjedi i porazu” (el-Gazali, Karakter muslimana, 115).
Laž, prijevara, iznevjera ugovora ili obećanja ne služe na čast bilo kome, umanjuju bereket i ruše ljudski dignitet i ljudsku čast. Časnost i poštenje odlike su pravog vjernika, pravog čovjeka. To su vrijednosti koje traju i zaslužuju naše divljenje u svijetu u kome se, nažalost, sve više one urušavaju. Jedna mudra kāža veli: ”Treba biti čovjek od riječi – od nasitnijeg obećanja do onog najvećeg!”
Omerovo obećanje
Na kraju, navest ćemo jedan od mnogih primjera iz historije ranih generacija muslimana koje su svojim karakterima ispisale stranice iznimnih ljudskih vrijednosti i vrlina koje nama danas toliko nedostaju. Naime, pred hazreti Omera, drugog halifu, doveden je porobljeni perzijski uglednik Hurmuzan, koga muslimani osudiše na smrt. On reče: ”Vladaru pravovjernih, žedan sam, pa nećete me valjda žeđ ubiti!” Hazreti Omer naredi da se ne izvrši smrtna kazna na njim dok se ne napije. Kad je Hurmuzan uzeo u ruku čašu vode, reče hazreti Omeru: ”Jesam li siguran, Vladaru pravovjernih, dok ne popijem ovu čašu?” Hazreti Omer mu zajamči sigurnost. Na to Hurmuzan baci čašu vode i voda se proli. Pri tome reče hazreti Omeru: ”Održano obećanje je, Vladaru pravovjernih, svjetlo koje sija!” Hazreti Omer ne prekrši svoju riječ i oslobodi Hurmuzana. Ovaj, vidjevši snagu hazreti Omerovoga karaktera što ga je gradio islam, sa oduševljenjem odluči da postane musliman. Kroz postupak hazreti Omera spoznao je snagu i veličinu islama. Pošto je bio mudar, hazreti Omer ga uze u red svojih savjetnika (Gavrankapetanović, Vjerom do savršenstva duše, 156)
(TBT)