U Americi trenutno postoje najmanje dvije vrste meritokratije. Ekskluzivna meritokratija nalazi se na superelitnim univerzitetima i u industrijama poput Wallstreeta, prava, medicine i tehnologije. A tu je i otvorenija meritokratija koja egzistira maltene svuda.
U ekskluzivnoj meritokratiji prestiž se definiše brojem ljudi koji se mogu odbiti. Elitni univerziteti odbijaju 85 do 95 posto prijavljenih kandidata. Oni koji budu primljeni veći dio života provode na konferencijama i mjestima na koja je teško ili izuzetno skupo ući. Bilo da je riječ o hotelskom kompleksu u kojem odsjedate na odmoru ili o privatnoj školi u koju ćete poslati djecu, pervazivni etos je ekskluzivnost. Što je ona veća, deblji je veo politički korektnog progresivizma kako bi se demonstriralo da smo svi dobri ljudi.
Ljudi koji pripadaju ovoj kasti izuzetno naporno rade kako bi bili imućni. Kako Danijel Markovic ističe u svojoj novoj knjizi Zamka meritokratije, između 1979. i 2006. godine, postotak radnika u prvoj petini zaposlenih koji rade više od 50 sati nedjeljno skoro da se udvostručio.
Pripadnici ove kaste posjeduju izvanredne vještine i odlikuje ih visoka produktivnost. Više od 70 pravnih preduzeća, navodi Markovic, generiše preko milion dolara godišnje zarade po partneru. Kada je Facebook kupio Instagram za milijardu dolara, imao je svega 13 zaposlenih sa punim radnim vremenom.
Ova elitna profesionalna kasta prije nekoliko godina domogla se istraživanja Thomasa Pikettyamkoji je tvrdio da je produbljivanje ekonomskih nejednakosti izazvano preusmjeravanjem prihoda sa radničke klase prema kapitalu. Investitori su krivi! Ali, kako Markovic tvrdi, oko 75 posto rasta u jednom procentu najviših zarada posljedica je promjena u prihodima radničke klase. Visoko obrazovani profesionalci grabe ogromne zarade ostavljajući ostale praznih ruku.
Roditelji u ekskluzivnoj meritokratiji odgajaju djecu tako da ona budu sposobna da se bore u takvom sistemu. Markovic računa koliko imućni roditelji ulažu u ljudski kapital svoje djece, daleko iznad onoga što roditelji iz srednje klase mogu da investiraju. On zaključuje da imućni roditelji ulažu više od deset miliona dolara po djetetu. Takva djeca koja izrastaju u izbrušene mlade ljude koji raspolažu nizom vještina i ostvaruju uspjehe jesu nevjerovatna – ali ujedno i trpe nevjerovatne količine stresa. Čak 70 posto studenata na Yaleu navodi da je iskusilo mentalne probleme.
Ne morate da putujete daleko da biste se našli u sredini koja ne počiva na principu ekskluzivne meritokratije. Prošlog proljeća sam, recimo, proveo nekoliko dana na Univerzitetu u Arizoni (ASU) koji se definiše na suprotan način: ne brojem ljudi koje može da odbije, već brojem ljudi koje može da primi. Neophodnost visokog obrazovanja danas je veća nego ikad, a ASU se ubrzano širi kako bi odgovorio na tu potrebu. Između 2013. i 2018. godine broj upisanih studenata porastao je 45 posto. Između 2009. i 2018, broj studenata inžinjerstva porastao je sa 6.400 na 22.400.
ASU je ovo postigao pošto je dopro do onih kojima obrazovanje isprva nije bilo dostupno, a broj studenata prve generacije od 2002. se učetvorostručio. Sve je na masovnom nivou.
Sa brojem studenata porastao je i kvalitet. Resursi za istraživanja svakih šest do osam godina se dupliraju, a neki od akademskih departmana su nacionalno priznati kao jedni od najboljih po kvalitetu istraživanja.
Atmosfera se zasniva na demokratskim principima i pristupu za sve. Zaposleni na fakultetu više se tretiraju kao interdisciplinarni intelektualni preduzetnici, nego kao naučnici unutar sopstvenih disciplina.
Cilj je trenutni uticaj na društvo koliko i širenje znanja.
Starbucks određenom broju zaposlenih finansira onlajn studiranje na ASU. Veliki broj diplomaca koje sam sreo napustili su tri ili čak četiri koledža dok konačno nisu diplomirali na ASU. Ovo je otvoreno mjesto u kojem mogu da napreduju.
Pripadnici bilo ekskluzivne bilo otvorene meritokratije usredsređuju se na sticanje vještina. Svejedno nije lako preći iz jedne u drugu kulturu pošto se vrijednosti u njihovim okvirima toliko razlikuju. Ekskluzivna meritokratija izmiče kontroli. Ako ova zemlja ne proširi institucije i ne omogući pristup nagradama koje one donose, nastaviće da se raspada.
(TBT, NYT)