Piše: George Monbiot, thebosnaitimes.ba
Hajde da prestanemo ovo što nam se dešava zvati Šesto veliko izumiranje. Nazovimo ga pravim imenom: „prvo veliko istrebljenje“. Historičar prirodne sredine Justin McBrian nedavno je ukazao da opis aktuelnog nestanka živih sistema (uključujući ljudska društva) pojmom izumiranja, čini da ova katastrofa zvuči kao nesretan slučaj.
Mada svi učestvujemo u velikom istrebljenju, naša odgovornost nije pravilno raspoređena. Uticaj većine ljudi na svijetu je minimalan. Čak su i ljudi iz srednje klase bogatog dijela planete, čiji je uticaj značajan, samo podanici sistema ideja i postupaka koji velikim dijelom oblikuju korporacije.
Guardianov serijal o zagađivačima upozorava da je samo 20 kompanija za fosilna goriva – od kojih su neke u vlasništvu država, a neke u vlasništvu dioničara – odgovorno za čak 35% ukupne količine ugljen dioksida i metana proizvedenih ljudskim aktivnostima od 1965. Te godine je predsjednik američkog naftnog instituta rekao svojim članovima da bi ugljen dioksid koji oni proizvode mogao izazvati „zapažene promjene u klimi“ do 2000. Znali su šta rade.
Čak i pošto su njihovi naučnici upozorili da bi neprekidna eksploatacija fosilnih goriva mogla dovesti do „katastrofalnih“ posljedica, naftne kompanije su nastavile trošiti milijarde dolara na ometanje aktivnosti vlada. Finansirali su stručne savjete, plaćali penzionisane naučnike i lažne građanske inicijative da podstiču sumnje i potcjenjivanje prema klimatologiji. Sponzorisali su političare, posebno u američkom kongresu, da blokiraju međunarodne napore za smanjenje emisija gasova staklene bašte. Ogroman novac su uložili u zeleno pranje svog javnog imidža.
Takva praksa se i danas nastavlja, sa reklamama kompanija Shell i Exon kojima se javnost obmanjuje pričama o prelasku sa fosilnih goriva na obnovljive energije. Njihov godišnji izvještaj otkriva da je Shell prošle godine zapravo uložio 25 milijardi dolara u naftu i gas. Izvještaj ne prikazuje iznose pompezno najavljivanih investicija u tehnologije sa niskim emisijama ugljika, niti je kompanija bila u stanju da ih dostavi kada sam im to zatražio.
Rad objavljen u časopisu Nature ukazuje da su male šanse da se spriječi rast globalne temperature za više od 1,5 stepeni Celzijusovih ukoliko postojeća infrastruktura fosilnih goriva ne bude rashodovana. Nasuprot tome, industrija namjerava ubrzati proizvodnju, dok planirana ulaganja za razvoj novih rezervi u narednih 10 godina iznose blizu pet biliona dolara. Industrija se posvetila ekocidu.
Međutim, najveća i najuvjerljivija laž koja nam se nameće jeste da je prvo veliko istrebljenje zapravo stvar izbora potrošača. U odgovoru na naša pitanja, neke od naftnih kompanija naglašavaju da one nisu odgovorne za našu odluku da koristimo njihove proizvode. Svi smo ugrađeni u sistem koji su oni stvorili – političku, ekonomsku i fizičku instrastrukturu koja stvara iluziju izbora dok ga zapravo ukida.
Svi smo vođeni jednom ideologijom, tako uobičajenom i sveprisutnom da je više ni ne razaznajemo kao ideologiju. Ona se zove konzumerizam, a uz pomoć vještih oglašivača i promotera skovali su ga korporativna kultura slavnih i mediji koji nas tretiraju kao korisnike roba i usluga a ne kao tvorce političke stvarnosti. Ta ideologija je utvrđena transportnim, urbanističkim i energetskim sistemima koji onemogućavaju dobre izbore. Širi se kao naftna mrlja kroz političke strukture, koje se sistematski zarobljavaju novcem za lobiranje i kampanje, sve dok politički lideri ne prestanu predstavljati nas, nego počnu raditi za plutokrate koji ih plaćaju.
U takvom sistemu opći šum guši individualne izbore. Pokušaji organiziranja bojkota notorno su teški i uglavnom uspijevaju samo kada postoji precizan i neposredan cilj. Ideologija konzumerizma je vrlo efikasna u prebacivanju krivice: svjedoci smo aktuelnih izljeva bijesa po medijima u vlasništvu milijardera zbog navodnog licemjerja ekoloških aktivista. Bogati ljudi na zapadu uporno okrivljuju ili „Kineze“ ili siromašne za uništenje planete zbog velike stope nataliteta. Od prebacivanja odgovornosti, svojstvenog konzumerizmu, ne vidimo prave izvore uništenja.
Moć konzumerizma leži u tome da nas čini nemoćnima. Zarobljava nas u malom krugu odlučivanja, u kome nam se beznačajni izbori između različitih oblika uništenja prikazuju kao efektivna promjena. Mora se priznati, to je vrhunski izvedena prevara.
Treba promijeniti sistem, a ne njegove proizvode. Moramo djelovati kao građani, a ne kao potrošači. Ali kako? Odgovor se djelimično nalazi u sažetoj knjizi koju je objavio jedan od osnivača pokreta Pobuna protiv izumiranja (Extinction Rebellion) Roger Halam, pod naslovom Zdrav razum za 21. vijek. Ne slažem se sa svime što on piše, ali vjerujem da će njegova stroga i opsežna analiza svakako postati klasik političke teorije.
Tekst polazi od pretpostavke da segmentirane kampanje sa skromnim zahtjevima ne mogu spriječiti sticaj katastrofa klimatskog i ekološkog sloma. Samo masovni politički poremećaj, iz koga se mogu izgraditi nove i pristupačnije demokratske strukture, može donijeti neophodnu transformaciju.
Proučavajući uspješne mobilizacije kao što su to bili Dječiji marš u Birmingjamu u Alabami 1963. (koji je odigrao ključnu ulogu u ukidanju rasne segregacije u SAD-u), Demonstracije ponedjeljkom u Leipzigu 1989. (koje su rasle sve dok nisu oborile istočnonjemački režim) i Narodni pokret u Nepalu 2006. (koji je srušio apsolutnu vlast monarhije i uticao na okončanje oružane pobune), Roger Halam je razvio formulu za efikasne „akcije dileme“. To su akcije koje stavljaju vlasti u nezgodan položaj – ili će policija pustiti da građanska neposlušnost traje, i time ohrabriti još više ljudi da se priključe akciji, ili će krenuti silom na demonstrante što će doprinijeti moćnoj „simbolici neustrašive žrtve“ što će, opet, ohrabriti još više ljudi da se pridruže. Ako se to dobro odigra, vlast nema šanse da pobijedi.
Ključni zajednički elementi uspješnih pokreta, utvrdio je Halam, jesu okupljanje hiljada ljudi u centru glavnog grada, strogo čuvanje discipline nenasilja, usmjerenost pažnje na vlasti i istrajnost tokom dužeg vremenskog perioda. Radikalna promjena, otkriva njegovo istraživanje, „primarno je igra brojkama. Historijski, deset hiljada ljudi koji krše zakon imaju više utjecaja nego aktivizam u malim razmjerama, a visokog rizika“. Glavni izazov je organizirati akcije koje podstiču što veći broj ljudi na učešće. To znači da one trebaju biti planirane na otvoren način, inkluzivne, zabavne, mirne i uljudne. Takva jedna akcija, koju organizuje Pobuna protiv izumiranja održava se u centralnom Londonu.
Halamovo istraživanje sugerira da ovakav pristup bar pruža mogućnost za pokušaj slamanja infrastrukture laži koju su izgradile kompanije za fosilna goriva, da bi se razvila politika adekvatna razmjerama izazova s kojima smo suočeni. Teško jeste, a uspjeh je neizvjestan. Ali, ističe Halam, šanse da će se politika, ovakva kakva je sad, ispriječiti našoj kolektivnoj nesreći nekakvom efikasnom akcijom ravne su nuli. Masovne akcije dileme mogle bi biti naša posljednja, najbolja šansa za sprečavanje masovnog istrebljenja.
(TBT, The Guardian)