Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Predsjednik Perua Martin Vizcarra dobro je uradio što je raspustio Kongres i raspisao nove izbore za 26. januar 2020, datum koji je nedavno odobrila Nacionalna izborna komisija. A dobro, zapravo odlično su postupile i peruanske oružane snage i policija priznavši autoritet šefa države; u historiji Perua nije se često dešavalo da vojne snage podržavaju ustavotvornu vladu, kao što je slučaj s ovom na čijem čelu je Viskara; “normalno” bi bilo da doprinesu njenom rušenju.
Odluka o zatvaranju Kongresa bila je strogo ustavna, kao što su pokazali mnogi eminentni pravnici i kao što je široj javnosti, sa sebi svojstvenom lucidnošću, objasnila jedna od najboljih i najhrabrijih novinarki u Peruu, Rosa Marija Palasios. Ustav ovlašćuje šefa države da raspusti Kongres nakon što mu dva puta bude uskraćeno povjerenje, i istovremeno ga obavezuje da odmah raspiše izbore, kako bi našao zamjenu za smjenjene članove parlamenta. U ovom slučaju ispunjena su oba uvjeta. Dakle, nipošto nije riječ o “državnom udaru”, kao što je to hto predstaviti savez Fuhimorijevih pristalica, koji je imao apsolutnu većinu u Kongresu i pretvorio ga u groteskni cirkus odmetnika i polupismenih ljudi, uz poneki (doduše, vrijedan poštovanja) izuzetak. Zato su stotine hiljada Peruanaca izašli na ulicu, u svim važnijim gradovima u zemlji, kako bi aplaudirali predsjedniku Viskari i slavili taj čin preduzet u ime slobode i zakonitosti, a zbog tog čina ih je ismijavala većina parlamentaraca – pripadnika narodne stranke APRA i pristalica Fuhimorijeve politike.
Kao i uvijek, ispod i iza pravnih rasprava koje podržavaju institucije demokratskog društva, stoje osobni interesi, često nedobronamjerni, koji na kraju prevagnu. Zbog toga postoji sloboda izražavanja i pravo na kritiku, koji, ukoliko su valjani, osiguravaju nužna razjašnjenja i pritužbe, istovremeno uspostavljajući prioritete i izvlačeći istinu i slobodu iz mraka u koji su željeli da ih pohrane njihovi neprijatelji.
U svakom slučaju, bez iole sumnje, obje vrijednosti predstavlja odluka predsjednika Vizcarre, a istinske neprijatelje istine i slobode oličavaju oni koji su do sada do nezamislivih krajnosti kaljali republički Kongres, pretvarajući ga u instrument osvete Keikoe Fujimori prema Pedru Pablu Kuczynskom, jer ju je pobijedio na predsjedničkim izborima za koje je ona, sudeći prema anketama, bila ubijeđena da će dobiti. Potom se Keiko Fujimori, preko Kogresa, posvetila rušenju njegovih ministara i onemogućevanju vladavine. Kuzyinski, koga su mnogi smatrali najpotkovanijim predsjednikom u historiji Perua, a ispostavilo se da je jedna od najgorih, mislio je da će ukrotiti tigra tako što će mu baciti janje (odnosno pomilovati bivšeg predsjednika Fujimorija osušenog na 25 godina zatvora, zbog ubistva i pljačke), čime je uradio harakiri i naposljetku morao podnijeti ostavku. Sada je u kućnom pritvoru, a pravosuđe istražuje malverzacije za koje je optužen.
Vjerovatno ništa od toga što se desilo ne bi poprimilo tolike razmjere da nije došlo do čuvene operacije „Lava Jato“ u Brazilu, gdje je kompanija Odebreht i „nagrađeni postupci“ – odnosno dobrovoljno priznavanje nedozvoljenih djela u zamjenu za smanjene i simbolične kazne – otkrili da je u Peruu nekolike predsjednike, ministre i parlamentarce potkupila ta otužno čuvena kompanija (i razne druge, dakako) ne bi li stekla prioritet za sklapanje ugovora kod javnih radova i drugih unosnih poslova. Njihova panika bila je još veća kada se, paralelno sa svim tim dešavanjima u Brazilu, u peruanskom pravosuđu pojavila grupa poštenih i hrabrih tužilaca, odlučna da iskoristi „nagrađene optužbe“ kako bi razotkrila korupciju u Peruu i kaznila njihove krivce.
To je skriveni razlog koji stoji iza zloupotreba i nezakonitih postupaka apsolutne parlamentarne većine koja je krišom u savezu da narodnom partijom APRA i fuhimoristima, i koja je primorala predsjednika Viskaru da zatvori Kongrs i da raspiše izbore kako bi oformio novi. Kamo sreće, uzgred budi rečeno, da Peruanci 26. januara naredne godine glasaju pametnije nego na prethodnim izborima i da ne zgalibe zemlju ponovo u osrednji i nesposoban parlament nalik ovom donedavnom. Međutim, sami uvjeti tih izbora ne nagovještavaju da će biti mnogo uglednih kandidata koji bi zauzeli upražnjena mjesta; radni vijek kojim će raspolagati bit će veoma kratak – oko šesnaest mjeseci – a pošto prema novim izbornim pravilima nema reizbora, uvjeti za nove kongresmene uopće nisu podsticajni.
U svakom slučaju, riječ je o iskoraku u učvršćivanju demokratije u Peruru. Mnogi Peruanci, suočeni sa sramnim postupcima tog parlamenta, koji kao da je isključivo bio posvećen ometanju funkcioniranja institucija, odbrani korupcije i njenih nečasnih lidera, bili su obespravljeni. Zar tome služe slobodni izbori? Sada znaju da, koliko god grešaka počinili u demokratiji, u slobodnom društvu može se iznijeti na vidjelo sve što ne funkcionira dobro, a to otvorenim društvima daje veliki primat u odnosu na diktature.
Htio bih također istači građanski duh koji je tolike Peruance izveo na ulice kako bi potvrdili svoje uvjerenje da je sloboda najbolja opcija. Jedna od dobrih stvari koje su se dešavale u Peruu, uprkos Kongresu, bila je sloboda izražavanja. Novinarstvo je u Peruu svih ovih godina dobro funkcioniralo, ispoljvajući veliku političku raznolikost koja postoji u toj zemlji, a mnoge kritike u tamošnjoj štampi bile su valjane i spriječile su da, u općem haosu, zakonodavstvo bude ugušeno. Ali ni jedna zemlja ne može funkcionirati na pukim principima demokratije. Neophodno je da ljudi imaju posao, da građani osjete da postoji jednaka šansa za sve, da svako može napredovati ukoliko uloži trud i da postoji pravni poredak na koji mogu računati ukoliko postanu žrtve nepravde i zloupotrebe.
Začudo, tokom ovih godina političkih nereda, Peru je jedan od malobrojnih latinoameričkih zemalja koje su zabilježile ekonomski rast; srednja klas se proširila i uprkos prirodnim katastrofama, Peru napreduje u stvaranju bogatstva i mogućosti. Jedinu mrlju na toj mapi predstavlja ideja da je rudarska industrija uvijek pogubna i da se treba boriti protiv nje da ne bi uništila životnu sredinu. Premda je ta tvrdnja apsurdna, uspjela je prodrijeti izvan demagoga ekstremne ljevice koji je zastupaju; paralelno s tim dešavanjem raste ilegalna eksploatacija ruda, a ona zaista predstavlja ozbiljnu prijetnju po ekološko zdravlje zemlje. Kamo sreće da, oslobođena tog neprimjerenog Kongresa i haosa koji je on napravio, peruanska demokratija također počne funkcionirati u okvirima zakona i slobode, dostojnih tog imena.
(TBT, Nedeljnik)