Trebalo je platiti školarinu. I kiriju. Zato je MaryMbugua, studentkinja iz Kenije, počela da traži posao. Prvo je pokušala da prodaje polise osiguranja. Potom je sjedila na hotelskoj recepciji, ali je hotel bankrotirao.
Onda joj je prijatelj ponudio da joj pomogne da se probije u “akademskom pisanju”, unosnoj industriji u Keniji koja podrazumijeva online izradu školskih zadataka za studente u SAD, Velikoj Britaniji i Australiji. Mary nije bila najsretnija zbog toga.
“To je varanje”, kaže. “Ali imam li izbora? Moramo da zarađujemo novac. Moramo od nečega da živimo.”
Otkada je američko tužilaštvo podiglo optužnicu protiv grupe bogatih roditelja i školskih trenera ove godine zbog prevare i davanja mita, imućni američki studenti sada su na apliciranju za koledž pod lupom. Manje se pažnje obraća na trikove kojima se koriste kada već upišu studije.
Varanje na fakultetu nije ništa novo, ali mu je internet dao globalne, industrijske razmjere. Pojavili su se i sajtovi poput Ace-MyHomework i EssayShark koji ljudima u razvijenim zemljama nude kompletnu izradu domaćih zadataka, seminarskih radova i eseja.
Iako se slične usluge mogu pronaći već čitavu deceniju, stručnjaci navode da je sa unaprijeđenjem ovakvih sajtova koji nude korisničku podršku u svako doba i povraćaj novca potražnja porasla. Rezultat? Milioni eseja na godišnjem nivou se naručuju u okviru globalne industrije koja obezbjeđuje osnovni izvor prihoda zaposlenima koji se ovime nerijetko bave puno radno vreme.
Industrija “eseja na upit” znatno se proširila u razvijenim zemljama u kojima veliki broj stanovnika govori engleski jezik, internet konekcija je dostupna i brza, a diplomaca ima više nego radnih mjesta, naročito u Keniji, Indiji i Ukrajini. Facebook grupa koja okuplja “akademske pisce” u Keniji broji više od 50.000 članova.
Mary je prvo mjesecima vježbala, a potom je počela da piše eseje o svemu od toga da li bi ljudi trebalo da kolonizuju svemir do eutanazije. Najveća suma koju je zaradila za mesec dana bila je 320 dolara. Više nego što je ikada zaradila u životu.
Istraživanje studenata u Sjevernoj Americi iz 2005. godine pokazalo je da sedam posto njih priznaje da je predalo radove koje je napisao neko drugi, dok je tri posto studenata priznalo da je eseje kupilo na nekoj od online platformi. Cath Ellis koja se bavi istraživanjem ove teme navodi da se svake godine na globalnom nivou naručuju milioni eseja.
“Ovo je ogroman problem”, kaže Tricia Bertram Gallant, direktorica kancelarije za akademsku čestitost na Univerzitetu u Kaliforniji. “Ako ne budemo preduzeli ništa povodom ovoga, svaki akreditovani univerzitet pretvorićemo u štampariju diploma.”
Kada su se ovi web-sajtovi prvi put pojavili prije više od decenije, sadržali su reference, dodaje dr Betram Galant. Sada su postali bezobrazni.
“Možete se opustiti pošto su naši pouzdani, stručni autori izradili esej vrhunskog kvaliteta bez plagiranja samo za vas”, navodi se u opisu sajta Academized koji naplaćuje 15 dolara po strani za esej na prvoj godini fakulteta. Ako želite da esej dobijete za tri sata, umjesto dvije nedjelje, cijena po strani iznosi 42 dolara.
“Bez obzira na to koja vrsta akademskog rada vam je potrebna, jednostavna i bezbjedna opcija je unajmiti nekog ko će vam napisati esej po cijeni koju možete sebi da priuštite”, poručuje EssayShark.com. “Uštedite sebi vrijeme.”
EssayShark je u mailu naveo da kompanija svoje usluge ne smatra varanjem i da jasno informiše student da eseji služe za “istraživačke svrhe ili kao reference”, te da im namjena nije da ih studenti predaju kao svoje.
Predstavnici sajtova Academized i Ace-MyHomework nisu željeli da komentarišu navode.
Veliki skandal u Australiji podstakao je zvaničnike univerziteta da pokušaju da iskorijene ovu praksu. Britanski univerziteti također to pokušavaju.
Stručnjaci navode da u Americi, niti u Keniji, ne postoji federalni zakon koji predviđa zabranu kupovine ili prodaje akademskih radova.
“Pošto američke institucije nisu bile ugrožene ovom pojavom kao australijske škole, lakše je da se pretvaramo da se ništa ne događa”, kaže Bil Loler, potpredskednik kompanije Turnitinkoja razvija softvere za prepoznavanje plagijata. On dodaje da na nekim koledžima ima studenata koji sami nisu napisali ni jedan jedini rad. “Sve su kupili.”
Kupovina eseja i drugih radova od autora poput Mary Mbugua teža je za otkrivanje od plagiranja, zato što takvi eseji neće biti označeni kada se uporede sa bazom prethodno prikupljenih eseja; oni su, u principu, originalni radovi.
Turnitin je, međutim, ove godine proizveo Autorship Investigate koji korišćenjem rečeničnih obrazaca i metapodataka pokušava da utvrdi da li je student napisao rad ili ipak neko drugi.
Neki sajtovi funkcionišu po principu eBay-a, sa kupcima i prodavcima koji nude i biraju određene radove. Drugi rade kao Uber; povezuju očajne studente sa dostupnim autorima.
Identitet i lokacija autora i studenta u svakom slučaju su sakriveni.
U Keniji u kojoj godišnji prihod po glavi stanovnika iznosi tek 1.700 dolara, akademski pisci mogu da zarade i do 2.000 dolara mjesečno, navodi Roynorris Ndiritu(28) koji se bavi upravo ovim poslom.
Većina ljudi u Keniji ne smatra ovu praksu nemoralnom.
U zaokretu globalizacije i autsorsinga, neki sajtovi počeli su da reklamiraju zaposlene iz Amerike pošto se industriji pridružuje sve veći broj stranih autora. Jedan sajt kao svoj cilj navodi “vraćanje radnih mjesta Americi”, a američki autori koji naplaćuju 30 dolara po strani ističu da nude visokokvalitetnu uslugu, bez idioma ili grešaka koje bi mogle da pobude sumnju.
Mary Mbugua (25) našla se na raskrsnici. Diplomirala je 2018. godine i otad poslala CV na desetine adresa. Sada prodaje kuhinjsko posuđe.
Kaže da se nikada nije osjećala dobro u vezi sa poslom.
“Ljudi govore da su obrazovni sistemi u SAD i Britaniji vrhunski”, kažeMary. “Ne bih rekla da su ti studenti bolji od nas. Mi smo učili i sami pisali radove.”
(TBT, NYT)