Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Ovo će biti sasvim osobno gledište na izbor reisu-l-uleme i iznosim ga primarno u svojstvu člana Islamske zajednice. Oni koji ga kao takvog na prihvataju neka ne čitaju tekst dalje od naslova, a oni koji drže do mog mišljenja mogu pročitati obrazloženje zašto bih, ipak, svoj glas dao Huseinu Kavazoviću, a ne Muameru Zukorliću. Iako imam mnogo osobnih razloga za ovakav stav to me ne bi motiviralo da agitiram za Kavazovića koliko sam iskreno zabrinut za budućnost Islamske zajednice, odnosno zainteresiran za prosperitet islama i bosanskih muslimana.
Tako je to u životu; jedan jedini put sam posjetio reisa Kavazovića u njegovoj rezidenciji i tema je bila Muamer Zukorlić. Upozorio sam Kavazovića da tog tipa treba „držati na oku“, što je on vješto eskivirao diplamtskom frazom kako trebamo pomoći našem narodu u Sandžaku. Rekao sam mu kako to niko ne spori, već da je riječ o profilu čovjeka koji se rukovodi instiktima i da sam ubijeđen da će mu se jednog dana „zaskočiti za vrat“.
BOSANSKO UŽE
Do tada sam imao izvanredne odnose sa Kavazovićem kao muftijom koji su obilovali čestim pozivima na fiksni telefon kada je hvalio moje tekstove u kojima sam branio tadašnjeg reisu-l-ulemu Mustafu Cerića od vrlo sinhroniziranih medijskih napada koji su obilovali perverznim iskaljivanjem odioznosti kako prema Islamskoj zajednici tako i prema samom islamu. Pošto kod bosanskih muslimana više ne postoji riječ „mašala“ u međusobnoj komunikaciji kad je u pitanju opći hizmet, pregalaštvo i požrtvovanost, zahvalio bih se muftiji Kavazoviću moleći ga da me ne zove više da bi me pohvalio nego samo u slučaju da bude imao potrebu da me kritizira. Nije više nazvao…
Iskreno, ne bih dao pozitivnu ocjenu Kavazoviću za protekli mandat od sedam godina u kojem je predvodio Islamsku zajednicu kao reisu-l-ulema. Počinio je nekoliko krupnih grešaka, koje se na svu sreću nisu tako tragično odrazile na rad Islamke zajednice, pa tako ni na ugled i duhovni autoritet njega kao reisa. Zato vjerujem da su greške počinjenje više na nagovor ili pritisak drugih nego što je on sam imao udjela u tome.
Evo paradoksalne situacije za njega; Bakir Izetbegović je priznao svoju grešku što je Međunarodni sud pravde u Hagu odbacio zahtjev za reviziju presude po tužbi BiH protiv Srbije za agresiju i genocid, a reis ga je slijepo podržavao u tome te ga nakon blamaže i nacionalne sramote javno amnestirao okrivljujući moćne međunarodne urotnike za to.
Kako će sad Kavazović ispraviti svoju grešku? Da se jednog petka javno, sa mimbera Begove džamije izvini i zatraži halala od džematlija? To je, naravno, neizvodivo. Dovoljno bi bilo da se on sam pokaje i zatraži oprost od Svevišnjeg uz obećanje da više neće činiti takve grijehe. Kavazović je dovoljno obrazovan da zna da je politički um satkan na spletkama/mekru, dok je duhovna vizija/ilham inspiracija koja dolazi od samog Allaha preko njegovih unutrašnjih insajdera u čovjeku, meleka. Zato je njegova uloga kao najvećeg duhovnog autoriteta savjetodavna i konsultantska u odnosu na političke vođe, a ne izravni angažman u kojem sam reis bude akter političkih spletki i mekrova.
Drugi slučaj je malo perfidniji, a možda se radi o još kardinalnijoj greški samog reisa Kavazovića. On je sigurno u pet-šest navrata u svojim hutbama sugerirao Bošnjacima da se drže „jednog užeta“, kako Kur'an sugerira i insistira na jedinstvu muslimanskog ummeta, što su mnogi shvatili kao aluziju da im se sugerira da se drže jedne stranke (SDA). Naravno da Božija ideja „užeta“ ne može biti tako profana da bi se „uže“ svelo na jedno vlakno ili konopac; Božije uže je saktano i ispredeno kroz povijest od mnoštva vlakana, ili bar onolikog broja koliko, prema hadisima ummet broji „frka“, ili identiteta, a broji ih bar sedamdesetak. Čak ni bosansko uže, ako simbolizira identitet pripadnosti državi nije ispredeno od jednog vlakna, već iz nekoliko, ili tačnije više nego se može izbrojati na prstima obje ruke.
Ovdje pokušavam govoriti o islamskom kosmopolitizmu i pluralizmu koje je aktuelna bošnjačka vlast svojom ideologijom reducirala na jednu stranku. To Islamska zajednica mora nadići, a sam reis, mislim na Kavazovića, kao duhovni autoritet zagovarati.
PUSTINJSKI VUKODLAK
I na globalnom planu, mislim na međunarodni položaj Bosne i Hercegovine i politiku vladajuće stranke SDA, zbog svoje slijepe podrške politici Bakira Izetbegovića reis Kavazović je sebe doveo u vrlo stiješnjenu poziciju. Trenutno su Bošnjaci u vrlo delikatnoj situaciji da izgube podršku svog najmoćnijeg saveznike Amerike, zbog Izetbegovićevog odnosa sa najdražim prijateljem Recepom Tayyipom Erdoganom. Za ovaj problem uopće ne treba puno pameti da bi se shvatio. Polazeći od činjenice da je Erdogan bio američki igrač, on je bio dobio blagoslov američke politike da vrati turski utjecaj na Balkanu, a kako bi se smanjio utjecaj Saudijske Arabije, a posebno Irana na balkanske muslimane. Međutim, desilo se upravo ono čega su se Amerikanci najviše bojali; Erdogan se priklonio Iranu i Rusiji. Sad strijepe da bi i Bakir Izetbegović, koji je bio još odaniji „američki igrač“, jer njihovim blagoslovom, a na preporuku Zlatka Lagumdžije, Sulejman Tihić mu je odobrio da se kandidira za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, okrenuti ćurak kao i Erdogan i prikloniti se Iranu.
Amerikanci su već odavno zabrljali u Bosni i Hercegovini i to baš kad je u pitanju odnos prema islamu i bošnjačkoj politici prema islamskom svijetu. Mislim da su najviše zabrljali Raffi Gregorian, novoimenovani direktor za multilateralne poslove u Uredu za borbu protiv terorizma u State Departmentu i bivši zamjenik visokog predstavnika,i bivši reis Mustafa Cerić. Debakl njihove politike najbolje ilustrira činjenica da su kao prisni prijatelji završili u direktnom personalnom konfliktu kada ga je ovaj potonji proglasio „personom non grata“.
Stoga nikoga nije začudio Gregorianov komentar objavljen na blogu tadašnje ambasadorice SAD u BiH Maureen Cormack u kojem je pohvalio, kako je naveo, hrabri potez reisa Huseina ef. Kavazovića da se suprotstavi nasilnom ekstremizmu i da ga osudi. Gregorianova politika na ideološko-političkoj ravni uopće nije sporna. Čak je on bio potpuno probosanski orijetniran političar. Ipak, u pragmi, počinio je skoro nepopravljive greške, a najveća je njegovo prijateljstvo sa Miloradom Dodikom čemu ovaj treba zahvaliti za svoj politički uspon. Kako mi Bosanci volimo reći da nije majka karala Mujo što se kockao, već što se vadio, tako je Gregorian u fanatičnoj potrebi da ispravi grešku samo još više srljao, pa tako i totalno zabrljao. Mobilizirao je većinu sarajevskih medija, pa i političara na rušenje Dodika, što je omogućilo porast vjerskog radikalizma unutar bošnjačkog korpusa. (Uz suho i sirovo gori).
Isto tako se dešavalo na međunarodnom planu nakon pobjede Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD. On je pod utjecajem jevrejsko-arapskog lobija pokušao mobilizirati islamski svijet protiv Irana proizvodeći saudijskog prijestolonasljednika Muhameda Bin Salmana u novog arapskog, pa tako i islamskog lidera. Popularni MBS je krenuo u rat na Jemen, uporedo sprovodeći reforme okoštalog saudijskog društva. Ništa od svega toga nije ni Trumpu ni MBS-u pošlo za rukom. Ovakva pogrešna politika mlađahnog i prilično odvažnog princa pretvorila ga je u „pustinjskog vukodlaka“. Jezivo ubistvo Jamala Khashoggija iza kojeg, kako mnogi tvrde, stoji izravno MBS, vjerovatno je kap koja je prelila čašu žuči zbog koje mu demokratski svijet neće oprostiti, niti ga prihvatiti kao svjetskog (islamskog) lidera.
Muamer Zukorlić sublimira u sebi obje ove velike greške američke politike; on je i Gregorianov Dodik i Trumpov MBS. Ako bi bilo ko s njim pokušao iskontrolirati vehabije tako što bi ih odvratio od radikalnog selefizma, na način kako je MBS pokušao sprovesti svoje političke reforme u Saudiji, dobio bi isti produkt. A ako bi neko, pretpostavimo opet Amerikanci, pokušao od Zukorlića napraviti bošnjačkog Dodika, a na način da ga učini faktorom koji bi mogao Sandžak staviti na tas Dodikovom RS-u, u novim balkanskim pregovorima, rezultat bi bio još pogubniji.
Ovo je toliko bitna i „opasna“ tema da se svi butum bošnjački intelektualci ufaju od nje, a za poltronske medije, jednako kako režimske tako i „neovisne“ je pod oznakom „tabu(t)“. A nema dvojbe da će uskoro ovo biti dominantna politička priča. Budući reis Kavazović će morati sam, bar u četiri oka, otvoriti ovu priču sa Amerikancima i uvjeriti ih da će se Islamska zajednica suprotstavljati svakom izobličavanju islama, osuđivati nasilja i promovirati stoljećima duge tradicije inkluzije i suživota, što predstavljaju najljepšu tradiciju BiH, kako mu je napisao sam Gregorian.
Sa takvom politikom će reis Kavazović neminovno doći u sukob sa klanom koji ga opsjeda, a to su ljudi poznati kao bivši „ljiljanovci“ i penzionirani nastavnici GHB medrese, pa i sa samim Zukorlićem. Tako bi zadobio poljuljano povjerenje imama i ostalih islamskih intelektualaca koje su ove grupacije marginalizirale.
Tome se nadam i zbog toga o ovome pišem!
(TBT)