Wall Street je dugo egzistirao kao paralelni univerzum čiji se lideri, u medijima nerijetko predstavljani kao zle autokrate, mogu percipirati i kao heroji kada se njihove aktivnosti ispostave povoljnim za ekonomiju. Ovaj raskorak dostigao je još ekstremniji oblik.
Stav onih kritički nastrojenih je da živimo u sve neliberalnijem dobu koje obiluje opasno nepredvidivim strongmenima. Najčešći primjeri podrazumijevaju brazilskog predsjednika Žaira Bolsonara koji je prošlog mjeseca pred Ujedinjenim nacijama odlučno branio svoju vladu od optužbi da ignorira požare u Amazoniji; egipatskog predsjednika Abdel Fataha el Sisija na čelu okrutnog, vojskom potporenog režima koji se nedavno našao na meti demonstranata; i saudijskog princa Muhameda bin Salmana koga mnogi osuđuju za ubistvo novinara Džamala Kašogija.
Globalni investitori, sa druge strane, ovu trojku posmatraju kao obećavajuće ekonomske reformatore u skladu sa mejnstrim strategijom koju kao da su pisali analitičari Međunarodnog monetarnog fonda. Tržišta ih u skladu sa tim nagrađuju. Brazil sa Bolsonarom na čelu i Saudijska Arabija pod Bin Salmanom rangiraju se kao najpoželjnija tržišta na svijetu. Sve do prije nekoliko sedmica, najuspešnije tržište u ovoj godini bilo je egipatsko. Surova stvarnost je da su tržišta amoralna, instinktivno neutralni barometri ekonomskih dostignuća, i da će ponekad ignorirati brutalnost i ekscese strongmena iz jednog prostog razloga: uz malo ili bez ikakvog otpora zakonodavnih, sudskih i drugih nezavisnih organa, strongmeni mogu progurati značajne reforme – naročito u ekonomijama koje su u razvoju, a političke institucije i vladavina zakona relativno slabe. Pregledom podataka za 150 zemalja u periodu između 1950. i 2010. godine, otkrio sam 43 slučaja u kojima je rast ekonomije čitavu deceniju u kontinuitetu iznosio sedam ili više odsto. Na čelu zapanjujućih 35 tih ekonomija – više od 80 odsto njih – nalazile su se autokrate.
Mana je što su nacije koje su podređene kapricima autokrata također ranjive na oscilacije u rastu. Na uzorku od istih 150 zemalja, u 138 slučajeva rast ekonomije čitavu deceniju nije prešao tri odsto, a stotinu njih vodile su autokrate.
Tržišta osjećaju nepouzdanu prirodu ekonomija koje predvode autokrate i polažu na njih mnogo do trenutka kada ekonomske reforme počnu gubiti na snazi. Berza je uživala rapidni rast pod autokratama koje su ustanovile politike visokog rasta, poput Augusta Pinočea u Čileu, Suharta u Indoneziji i Mahatira Muhameda u Maleziji sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih.
Poslije 2000. godine, kontrolu je preuzela nova generacija ljubimaca autokratskog tržišta, predvođena ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i predsjednikom Turske Redžepom Tajipom Erdoganom. U prvim mandatima dvojice lidera, tržišta u Rusiji i Turskoj uvećana su za sto procentnih poena i 300 odsto brže od prosječnog rasta u zemljama u razvoju. Kada su investitori kasnije okrenuli leđa Rusiji i Turskoj, nisu to učinili zato što su lideri postali još veće autokrate, već zato što su prestali da guraju snažne ekonomske reforme.
Tržišta, prije svega, traže finansijsku stabilnost; ona je neophodan uvjet za solidan rast. Iako danas postoje brojne razlike između Bolsonara, Sisija i Salmana, svaki od njih preduzeo je neophodne korake ka stabilizaciji ekonomije.
Bolsonaro sprema udar na birokratiju, planira prodaju državnih preduzeća i rezanje penzija za 250 milijardi dolara zbog kojih bi Brazil mogao bankrotirati. Sisi je, dijelom da bi osigurao pomoć MMF-a, podigao porez na kapital i subvencije za naftu smanjio za 50 posto. Princ Muhamed je riješio da se pozabavi svim bogatim Saudijcima koji su izbjegavali plaćanje poreza.
U izveštajima Wall Streeta o Brazilu, Egiptu i Saudijskoj Arabiji jedva da se spominju autokratske tendencije. Umjesto toga, navodi se da su reforme i dalje u toku u Saudijskoj Arabiji, da Egipat, štaviše, sprovodi najbolje reforme u čitavoj oblasti, a da je, ako se pita tržište, ovo Bolsonarova posljednja prilika da reformira nacionalnu ekonomiju.
Bolsonara su u maju demonstranti sa Menhetna ispratili povicima “fašista”, nedugo pošto su ministra ekonomije u njegovoj vladi, Paula Gedesa školovanog na Univerzitetu u Čikagu, globalni investitori na polugodišnjem okupljanju MMF-a u Vašingtonu pozdravili kao spasitelja. Jedna učesnica tog skupa rekla mi je da je Gedesov govor u kojem je predstavio Bolsonarove planove za slobodno tržište bio “najinspirativniji” govor koji je ikada čula na toj konferenciji.
Osobina koju novi strongmeni dijele je tendencija da se zamagle ideološke linije. Neliberalna politika često se kombinira sa eklektičnom ekonomijom tako da je teško pozicionirati je na tradicionalnom spektru ljevica-desnica. Najistaknutiji primjer toga je predsjednik Donald Tramp, šampion plavih okovratnika i smanjivanja poreza za bogate.
Nije riječ o tome da su ljudi sa Wall Streeta sami po sebi amoralni, niti da ih ne dotiču ekscesi autokrata, ali je njihov posao da filtriraju naslove u kojima su predsjednici i premijeri strongmeni predstavljeni kao okrutni zlikovci i fokusiraju se na pitanje hoće li njihova politika podstaći rast.
(TBT, NYT)