Početkom pedesetih mladi ekonomista Paul Walker radio je kao ljudski digitron u Banci saveznih rezervi u New Yorku. Obrtao je brojeve za ljude koji su donosili važne odluke i rekao je svojoj supruzi da su šanse da će ikada napredovati vrlo male. Vodstvo centralne banke činili su bankari, advokati i uzgajivač stoke iz Iowe, ali među njima nije bilo nijednog ekonomiste.
Nekadašnji broker Wiliam Mekcesni Martin, koji je bio na čelu banke, jednom je nekom posjetiocu rekao da u podrumu sjedišta banke u Washingtona drži mali tim ekonomista. Tu su, ispričao je, jer postavljaju dobra pitanja. U podrumu su se nalazili zato što “nisu bili svjesni sopstvenih ograničenja”.
Ali spremala se revolucija. Kada je četvrt vijeka rasta koji je uslijedio po završetku Drugog svjetskog rata priveden kraju, ekonomisti su dospjeli na moćne pozicije sa kojih su propovijedali političarima i zakonodavcima da se rast može podstaći samo minimizovanjem uloge vlade u upravljanju ekonomijom. Također su upozoravali da će društvo koje nastoji da ograniči nejednakosti platiti cijenu u vidu manjeg rasta. Riječima britanskih sljedbenika ove nove ekonomije, svijetu je potrebno “više milionera i više bankrota”.
Za četiri decenije između 1969. i 2008. godine, ekonomisti su odigrali važnu ulogu u smanjenju poreza za bogate i kontrolisanju javnih investicija. Nadgledali su deregulaciju, glorifikovali velike kompanije i branili koncentraciju korporativne moći, čak su i demonizovali radničke sindikate i protektivne mjere poput zakonski određene minimalne zarade. Ekonomisti su ubijedili zakonodavce da cijenu ljudskog života odrede u dolarima – oko deset miliona 2019. – kako bi se utvrdilo da je regulativa isplativa.
Ova revolucija je, kao sve druge, otišla predaleko. Rast se usporio, a nejednakosti su se produbile. Možda je najistaknutiji pokazatelj neuspjeha naše ekonomske politike činjenica da je prosječni životni vijek Amerikanaca sve niži, pošto su nejednakosti u bogatstvu postale nejednakosti u zdravstvu. Među najbogatijim slojem Amerikanaca očekivani životni vijek je između 1980. i 2010. porastao za 20 odsto, dok je među najsiromašnijima isto toliko opao. Šokantno, nekada je razlika između očekivanog životnog vijeka kod siromašnih i bogatih žena iznosila 3,9 godina, a sada čitavih 13,6.
Broj ekonomista zaposlenih u vladi sa 2.000 sredinom pedesetih popeo se na više od 6.000 do kraja sedamdesetih. Isprva su zapošljavani kako bi se racionalizovala administracija usvajanja politika, ali su ubrzo počeli da oblikuju ciljeve tih politika.
Skretanje ka tržištu bilo je dvopartijsko maslo. Smanjenje poreza na dohodak počelo je pod predsjednikom Johnom F. Kennedyem. Predsjednik Jimmy Carter inicirao je doba deregulacije 1977. godine imenovanjem ekonomiste Alfreda Kana za posao raskrinkavanja birokratije koja je nadgledala komercijalnu avijaciju. Predsjednik Bill Clinton ograničio je javno trošenje devedesetih objavivši da je “doba velike vlade prošlo”.
Liberalni i konzervativni ekonomisti dijelili su uvjerenost da tržišta prirodno naginju ravnoteži. Usaglasili su se da je primarni cilj ekonomske politike da ojača vrijednost dolara nacionalnog autputa, mada nisu bili pretjerano strpljivi da pokušaju da ograniče nejednakost. Carls L. Sulc koji je bio na čelu Karterovog Vijeća ekonomskih savjetnika početkom osamdesetih rekao je da bi ekonomisti trebalo da se bore za efikasne politike “čak i kada one za posljedicu imaju gubitak prihoda među određenim grupama – kako obično i imaju”.
Jednu generaciju kasnije, 2004. godine, nobelovac Robert Lukas upozorio je na opasnost koju nose pokušaji da se ublaže nejednakosti.
“Od svih štetnih tendencija, najprimamljivija je, a prema mom mišljenju i najotrovnija, fokusiranje na pitanja distribucije.”
Pitanja o produbljivanju nejednakosti nerijetko se postavljaju kao fatalistički pogledi. Problem se opisuje kao prirodna posljedica kapitalizma, ili se kao krivac označuju sile poput globalizacije ili tehnološkog napretka.
Najveći dio krivice, ipak, upravo je naš: kolektivna odluka da se prihvate politike koje prioritet daju jednakim prilikama za sve i adekvatnoj distribuciji nagrada. Uspon ekonomije je glavni razlog uspona nejednakosti, a činjenica da smo mi izazvali taj problem znači da je u našim rukama i rješenje problema.
Tržišta stvaraju ljudi, za svrhe o kojima također odlučuju ljudi – i ljudi mogu da mijenjaju pravila. Vrijeme je da odbacimo rezon ekonomista da bi društvo trebalo da zažmuri na nejednakost. Smanjenje nejednakosti trebalo bi da bude glavni cilj svake javne politike.
(TBT, NYT)