Piše: Hajrudin Somun, thebosniatimes.ba
Taman da svijet malo predahne od kriza i ratova na Srednjem istoku, a i ja da se okrenem drugim problemima koji ga pritiskuju, kad iz Jemena izbi novi dronovski udar na Saudijsku Arabiju, preko noći joj prepolovivši proizvodnju nafte. A kad na tamošnjim petrolejskim izvorima izbije požar, teški miris crnog dima stigne do svakog kutka svijeta, pa i ovog našeg balkanskog. Jučer mi Ramiz na pijaci kaže: “Veliš skupo, a vidjećeš kako će tek sve poskupjeti kad naši podignu cijenu nafte.” A na Hifinoj benzinskoj pumpi kaže momak: “Natočite pun rezervoar, brzo ćemo mijenjati one cifre na semaforu.”
Ne znam kad tačno ističe 48 sati koliko je jučer rano po našem vremenu sebi dao predsjednik Donald Trump da odluči šta će dalje raditi oko Perzijskog zaliva. Iako je izazov koji je stigao iz Jemena žestok, ne bi se ni ovaj put reklo da će američki oružani napad na Iran biti pravi odgovor. Sam Trump je objavio da zavodi nove ekonomske sankcije Iranu – ako je moguće da budu veće od onih koje se već provode – ali je na pitanje da li misli na rat, odgovorio: “Ne govorim o toj krajnjoj opciji.” Istovremeno je šef diplomatije Pompeo za napad na saudijske naftne instalacije optužio Iran i nazvao ga “ratnim činom”, ali što god on rekao, Trumpova je zadnja. Nije li uklonio iz Bijele kuće Johna Boltona, najviše zbog toga što ga je nagovarao da udari protiv Irana, i zamijenio ga mirnijim i poslušnijim Robertom Brienom. Američki predsjednik bi da gurne Saudijce u rat s Iranom, a saudijski dvor očekuje da to uradi Trump. Oni bi mu dobro platili novim nabavkama naoružanja, pa bi Amerikanci sa sebe skidali odgovornost, kao što čine već četiri godine saudijskog rata u Jemenu. Kad su od Trumpa u Kongresu i američkoj javnosti tražili da se ogradi od bombardovanja škola u Jemenu koje vrše Saudijci i da optuži njihovog princa Ibn Salmana za ubistvo novinara Khashoogija, on je rekao: “Znate, oni plaćaju u kešu!” Istovremeno bi, kad bi Saudijci kojim slučajem ušli u takvu avanturu, izraelski premijer Netanyahu trljao ruke, jer bi se neko drugi, a ne on koji je ovih dana zabrinut za svoju dalju političku sudbinu, svetio Iranu zbog prijetnji egzistenciji Izraela. Još više bi ga takav rat obradovao, jer bi bio između dvije muslimanske zemlje.
Vijesti iz Perzijskog zaliva, Washingtona i Teherana ovaj dan, dva sustižu jedna drugu i potiru se iz časa u čas. Svi čekaju izvještaj eksperata UN-a o tome odakle su mogli biti ispaljeni i dirigovani dronovi i krstareći projektili koji su onako precizno razorili najvažnije tačke Aramkovog naftnog kompleksa, a za koje Saudijci tvrde da su stigli pravo iz Irana. Odakle baš UN eksperti? Naime, po nekom od aneksa nuklearnog sporazuma 2015. oni mogu pratiti da Iran nije neku zemlju snabdijevao oružjem, a po jednom od sporazuma o primirju u saudijsko-jemenskom ratu s pobunjenim Hutijima – drugim riječima Jemenu, jer oni mu drže prijestolnicu Sanu – nametnut je embargo na oružje. Pa koga to s ovih naših prostora ne bi podsjetilo na embargo UN-a na oružje nametnut Bosni i Hercegovini 1990-ih? Nije, naravno, nametnut Saudijcima koji su poveli rat protiv Hutija. Za sada mnogi traže odgovor na to pitanje, posebno Francuzi, ali vjerujem najviše Japancima koji tvrde da su dronovi po svim znacima poletjeli iz Jemena. Kakvih sve apsurda ima na međunarodnom tržištu naoružanja: dronovi i projektili po svoj prilici jesu iranskog porijekla, ali to ne znači da zemlju porijekla treba optužiti kad ih Hutiji ispaljuju. Po tome bi se moglo reći, na primjer, da je Srbija takođe jedna od zaraćenih strana u Jemenu. Prije nekoliko dana bivši srbijanski načelnik generalštaba Ponoš je tvrdio kako “civili u Jemenu stradaju od srpskog oružja”, a bivši ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić je rekao 2018. da je u prethodne dvije godine Srbija izvezla u Saudijsku Arabiju oružja u vrijednosti od 220 miliona dolara.
Jesu sve te vijesti i konfuzne, nije se lako u njima snaći. Matematički bi se mogle ovako svesti: da je rat u Jemenu koji traje od proljeća 2015. sukob između armije Saudijske Arabije i pobunjeničke vojske Hutija koja drži glavni grad Sanu i najveću luku Hudejdu, što znači ono glavno što čini državu Jemen. Saudijce su doskora bezrezervno podržavale i naoružavale SAD, u Rijadu sjedi izbjeglička jemenska vlada. A iza Hutija stoji Islamska Republika Iran. Ovo “iza stoji” bolje pristaje saudijsko-američkom nego iransko-hutijevskom savezništvu, jer se Iran čuva neposrednog političkog i vojnog uticaja i prisustva u Jemenu, za razliku od Sirije, na primjer. Stanje u Jemenu postaje još komplikovanije kad se podsjeti da Hutiji ne drže njegov jug, da su se Saudija i Ujedinjeni Emirati, inače glavni partneri u ratu protiv Hutija, nedavno sukobili za kontrolu nad lukom Aden, a da na istoku zemlje još operišu terorističke grupacije bliske Al-Kaidi. Tamošnji rat dobija još širu dimenziju kad se pomene da su dvije zemlje koje “stoje iza”, jedna još vodeća svjetska, a druga sve jača i prisutnija regionalna sila.
Hutiji su u toj zamršenoj jednačini nepoznanica, a njihova se privrženost Iranu preuveličava. Čine trećinu od blizu trideset miliona stanovnika Jemena. Teološki jesu jedan od šiitskih ogranaka islama, ali znatno udaljeni, čak rezervisani, prema danas u Iranu vladajućem dvanaestimamskom šiizmu. Njihovi su se preci Zejdije ili Zaidije, koji su vladali cijelim Jemenom prije svrgavanja feudalnog sistema 1962, razdvojili od prvih šiitskih imama koji su se klonili politike. Smatrali su da se protiv korupcije i samovolje vladara mora boriti silom, pa je i njihov prvi imam poginuo u pobuni. U svojoj doktrini imaju elemenata bližih sunitskom islamskom pravcu, ali su veliki protivnici vehabijsko-selefijske sekte. U savremenim jemenskim pobunama i podjelama koje su bile dovele do stvaranja dvije države, Hutiji su se držali sjevera zemlje u kojem su vladali plemenski odnosi i običaji. Kad su im odbijeni zahtjevi za većom autonomijom i učešćem u vlasti cijele države, digli su se na ustanak koji je povelo militantnije krilo sekte, pod vođstvom Huseina Bedrudina Hutija, po kojem se cijeli pokret tako nazvao. Kad su 2014. zauzeli Sanu i natjerali legalnog predsjednika vlade Hadija u bijeg, za susjednu Saudiju više nisu bili jemenski problem, nego cijelog Arabljanskog poluostrva. A zbog militantnog programa i borbenosti u otporu vlasti, inače više svojstvene šiitima nego sunitima, postali su neposredna opasnost za saudijsku kraljevinu. Svojom parolom, odnosno “sarhom” koju njihovi borci uzvikuju protiv Amerike i Izraela stekli su neprijatelje u Rijadu, Tel Avivu i Washingtonu, a simpatije u Teheranu i ušli u krug iranskog političkog, vojnog i ideološkog interesa. Pa još kad je militantni princ Ibn Salman postao najjača ličnost na saudijskom dvoru, nije trebalo dugo da njegova avijacija počne bombardovati sjever Jemena i položaje Hutija.
Tako se stiglo do današnjeg petka u kojem se ne zna šta donose naredni dani i mjeseci u Perzijskom zalivu. I koliko će još rasti cijene nafte na svjetskom tržištu, što će se lančano odražavati i na cijene ne samo pogonskog goriva nego i voća i povrća na sarajevskim pijacama. Čak i kafe koja je potekla iz Jemena, zemlje koja se u savremenom svijetu ne uzima baš ozbiljno, iako je u doba kraljice Sabe, Osmanske imperije i engleskog kolonijalizma bila važnija nego cijela Arabija. Sve dok na njenim istočnim obalama nije potekla nafta.
(TBT)