Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Muamer Zukorlić, alias Sandžački muftija, sa još desetak titula, htio se ovjenčati i sa titulom reisu-l-uleme. Trenutno, prošlo vrijeme je upotrijebljeno samo na osnovu procjene kako nema šanse da to i ostvari, jer će on sigurno formalno ostati u utrci do kraja. To što se nenadano kandidirao pokazuje da se preračunao, što nije svojstveno ovom veoma vještom i visprenom sandžačkom trgovcu. Naime, on je povjerovao da nakon javnog istupa Enesa Karića u kojem je ovaj izjavio da se ni on, pa tako ni njegov pulen Nedžad Grabus, neće kandidirati, već da će podržati sadašnjeg reisu-l-ulemu Huseina Kavazovića, neće biti više protukandidata, te da bi on u okršaju „jadan na jedan“ sa Kavazovićem imao solidne šanse za pobjedu. U tom slučaju bi pobjednik morao osigurati natpolovičnu većinu od oko 300 ruku koliko otrpilike broji Izborno tijelo. Samo par dana nakon obznanjivanje Zukorlićeve kandidature još dvojica kandidata su obznanila svoje kandidature, tako da će pobjednik biti odlučen prostom većinom dobijenih glasova.
KAVAZOVIĆ POBJEĐUJE
Stoga bi se već moglo reći da su kandidature mostarskog muftije Salema Dedovića, kao i Huseina Smajića, sadašnjeg zamjenika reisu-l-uleme, dogovorene sa Kavazovićem samo da bi dezavuirali način glasanja, odnosno odlučivanja. Treba se prisjetiti izbora 2005. godine kada je Cerić dobio 180 glasova, a Karić 119 glasova, dok treći kanidat Hasan Makić nije dobio niti jedan glas. Ništa više, kao autsajderi, neće dobiti Smajić i Dedović.
Zukorlić je računao da bi mogao izlobirati muftijstva izvan Bosne i Herecegovine koja uživaju dosta samostalnosti u odnosu na Rijaset, te nekoliko glavnih imama u samoj Bosni i Hercegovini koji su ostali privrženi Ceriću. To uopće nije bio naivan plan i zaista bi Zukorlić u okršaju „jedan na jedan“ imao dobre izglede za pobjedu. Osim brojnosti ruku iz Sandžaka, Hrvatske, Slovenije i dijapsore na koje je računao Zukorlić, postoje još neki faktori koji Kavazoviću ne bi išli u prilog. Kavazović uopće nije omiljen među službenicima Islamske zajednice, posebno nije omiljen među imamima, kao što se u javnosti doima. Svoj relativno dobar imidž u javnosti Kavazović više duguje režimskim medijima, mislim prije svega na SDA-ova brojna glasila, nego stvarnim zaslugama jednog vjerskog trudbenika. Zatim, Kavazović se okružio sa grupom intelektualaca koji su prilično omraženi među imamima. Oni kreiraju politiku Islamske zajednice, a da dana nisu boravili u mihrabu, i stoga, kako smatraju imami, ignoriraju ogromne socijalne probleme sa kojima se imami suočavaju.
Njima pripada i Karić i njegov javni istup je veoma znakovit u kontekstu ovakvog stanja u Islamskoj zajednici. Navodno je ta grupa intelektualaca/alima bila napravila kompromis, odnosno dogovor sa Kavazovićem da će nakon isteka još ovog mandata, koji će trajati dugih sedam godina, dopustiti kandidaturu ljubljanskog muftije Nedžada Grabusa, a ne Vahida Fazlovića, sadašnjeg tuzlanskog muftije. Fazlović slovi kao ključni Kavazovićev igrač i egzekutor kadrovske politike. Zato je bilo logično da će za svoj trud biti nagrađen ustupanjem trona od strane Kavazovića.
Sve je ovo, naravno, veoma poznato Zukorliću. Zato je veliko pitanje zašto se uopće kandidira?! Pretpostavimo da mu je motiv da pobijedi i da stvarno bude reisu-l-ulema i da bi, u tom slučaju, promovirao Cerića u „grande muftiju“ za Evropu, što je davnašnji san reisa „emeritusa“ Cerića. Moguće, kako su već neki uočili, da je svojom kandidaturom samo pokušao istrgovati sa Kavazovićem jednu od glavnih funkcija za sebe i Cerića, pa da mu je posao propao. I na koncu, on je zaista živopisno-tragična ličnost koja već dugi niz godina igra razne političke igre u kojima je stekao više neprijatelja nego prijatelja, a da nikad svog protivnika nije pobjedio. I pored svega toga opstaje na (političkoj) sceni?! Sama činjenica da se drznuo kondidirati za preddjednika Srbije, onako iz hira i prkosa, dovoljno govori o njemu da je sklon rukovoditi se iracionalnim motivima i ciljevima, pa se stoga kandidirao i za reisu-l-ulemu.
ČAUŠEVIĆ BIO IZUZETAK
A, nije tako. Ne radi se uopće o iracionalnom, već se radi o vrlo kontrektnom i realnom razlogu i motivu. Po svemu sudeći Zukorlić je jedan od „prvih horoza“ čije se kukurijekanje pomno osluškuje na Bosforu. Nema više nikakve sumnje da su aktivirane antirežimske, bolje reći antierdoganovske snage kako u Istanbulu tako i u Sarajevu. Na globalnom planu kampanju protiv Racepa Tayipa Erdogana vodi saudijski prijestolonasljednik princ Muhamed bin Salman, sa prinčevima iz UAE. Raskoli unutar AKP-a, posebno odlazak Abdullaha Gula, Ali Babacana i Ahmeda Davutoglua veliki je udarac za Erdoganovu stranku. Oni odugovlače sa osnivanjem jedne ili dviju stranaka, ali je više nego očito da politički djeluju i ostvaruju svoj utjecaj tamo gdje mogu. Koliko god izgledalo da je taj pokret još u povoju, sama činjenica da iza njih, kako se tvrdi stoje ove (islamske) velesile, stavlja ih u poziciju da se na njih treba ozbiljno računati. Njihov politički aktivizam će biti jedna od dominantnih tema islamskog svijeta. A pošto je Dvautoglu u vrijeme svojih državničkih funkcija veoma agilno djelovao na Balkanu, a omiljena destinacija i tema mu je bilo Sarajevo, gdje ima velik broj poznanika i prijatelja, među kojima je i Cerić, nije isključeno da njegov pokret već djeluje na ovim prostorima.
Činjenica da je Elmedin Konaković, kao lider lokalne sarajevske stranke, posjetio Zukorlića u Novom Pazaru i da je donirao 60.000 KM za polutprivatnu Cerićevu i Zukorlićevu akademiju (BANU), vrlo je znakovita, pa se razložno može staviti u ovaj politički kontekst. Jer se Konaković tretira kao politički igrač iza kojeg stoji famozni finansijski lobi kojeg kontrolira mreža malezijskih studenata, a kojim su profesori (u vrijeme rata) na jednom malezijskom univezitetu bili Davutoglu i Cerić. Postoji još nekoliko indicija/išareta po kojima je došlo do distanciranja od Bakira Izetbegovića, odnosno do SDA, od strane mreže malezijskih studenata, poput otvorenog sukoba sa Al Jezeerom.
Osim toga činjenica je da su samo Cerić i Zukorlić uspjeli zadržati stolicu u islamskim institucijama koje kontrolira Saudijska Arabija, poput RABITE, gdje oni sjede kao jedini predstavnici balkanskih muslimana. Nek ovo i ostane samo na nivou špekulacija, jer su ovakve rabote stranog utjecaja na politiku bosanskih muslimana uvijek pod velom tajni, neosporno je da na izbor reisu-l-uleme više utječu strani faktori nego džematlije i njihovi imami. Oni, zapravo, ni nemaju svog kandidata! Izuzme li se časno ime Džemaludina Čauševića, pitanje je jesu li bosanski muslimani ikada upjeli sebi izabrati svog reisa.
(TBT)