Vijest da je Nikola Đuričko odlučio napustiti Srbiju skoro da i nije vijest, koliko je to očekivano. Ima nečeg intrigantnog u glumačkim biografijama, od Žanke Stokić i Čkalje do današnjih dana, a o čemu je nedavno progovorila i upravnica Narodnog pozorišta u Beogradu Ivana Vujić.
Jer, glumac prima nagradu za životno djelo i istovremeno razmišlja kako da prehrani porodicu, glumac mora snimiti reklamu da bi otplatio kredit, glumcu publika najduže aplaudira, a on poslije predstava prebrojava u novčaniku hoće li imati dovoljno da plati piće ekipi u bifeu.
Iako se život poigrao datumom, pa je jedan od najvećih komičara Miodrag Petrović Čkalja rođen na Svjetski dan šale, 1. aprila, njegove riječi o tome kakvu je sudbinu doživio nisu izazivale salve smijeha poput njegovih bravura.
Na dodjeli nagrade za životno djelo “Car Konstantin”, godinu dana pred smrt, rekao je: “Imam 76 godina i ništa mi ne treba. Živio sam i živim skromno. Ali znači mi da naša djeca žive normalno. Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu, zahvalio bih, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje. Hvala, Srbijo, pustili ste me da glođem do koske.”
(TBT, Nedeljnik)