Povlačenje američkog predsjednika Donalda Trumpa iz iranskog nuklearnog sporazuma i njegovo provođenje nepromišljene politike „maksimalnog pritiska“ odvelo je američko-iranske odnose do njihove najkritičnije tačke od revolucije 1979. godine.
Istočne sile koje su također dio nuklearnog sporazuma – Kina i Rusija, koje su i same sudjelovale u trgovinskim ratovima sa SAD-om – izgledaju iskrenije od zapadnih u svojoj volji da taj sporazum održe u životu.
Napori Evropljana su potpun neuspjeh. Iako i dalje daju izjave u prilog sporazumu, u stvarnosti su pokleknuli pred sankcijama protiv Irana koje predvodi SAD. Francuski predsjednik Emmanuel Macron nedavno je preuzeo vodeću ulogu u pokušaju pronalaska rješenja, ali ti su napori bili uzaludni.
Postepeni izlaz
U julu 2015. godine nuklearni sporazum dogovoren je između Irana i sila P5 + 1 (SAD, Velika Britanija, Njemačka, Francuska, Kina i Rusija).
Iran je u potpunosti implementirao odredbe i uvjete, što je više puta potvrdila Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEA). Zauzvrat, zapadne sile ili su direktno prekršile uvjete sporazuma, ili se nisu pobunile protiv američkog maltretiranja.
Nametanje ekonomskih sankcija Iranu zbog povlačenja SAD-a natjeralo je iranske dužnosnike da najave da će postepeno napustiti sporazum, osim ako druge strane ne pristanu na njegove uvjete i odredbe. Nema sumnje da će, dok Trump u potpunosti provodi strategiju maksimalnog pritiska u ostatku svog mandata, Iran u potpunosti napustiti sporazum.
Ovaj zastoj rezultat je tri važna faktora.
Prvo, Trump je nastojao održati izravne pregovore s Iranom, vodeći politiku pritiska i sankcija. Povlačenjem iz nuklearnog sporazuma napustio je pregovarački sto, a sankcijama za vrhovnog vođu Irana i proglašavanjem Revolucionarne garde terorističkom organizacijom uništio je svaku priliku za pregovore.
Drugo, glavni američki akteri i kreatori politike, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton i državni sekretar Mike Pompeo, aktivno vode politiku promjene režima u Iranu.
Treće, izraelski premijer Benjamin Netanyahu pokušava okrenuti SAD ka vojnom sukobu s Iranom. Samo prošle sedmice, on je ponovio svoje tvrdnje da Iran tajno razvija nuklearno oružje.
Lažne tvrdnje
Netanyahu je očito zaboravio rok naveden u svojoj knjizi Borba protiv terorizma iz 1995. godine u kojoj je tvrdio da će Iran imati nuklearno oružje za tri do pet godina.
Početkom 2000-ih, međunarodnoj zajednici iznio je i lažne tvrdnje o tome da Sadam Husein navodno posjeduje oružje za masovno uništenje, gurajući SAD prema katastrofalnoj invaziji na Irak. Netanyahu je također bio od velike važnosti u usmjeravanju SAD-a u nimalo zavidnu situaciju u Afganistanu.
Imajući u vidu trenutne okolnosti u regiji, mogu se predvidjeti dvije stvari: da se Trumpova administracija neće vratiti nuklearnom sporazumu i da ga Iran neće podržati jednostrano.
Nuklearni sporazum sadrži najopsežniji režim inspekcije ikada. Ipak, primjenom ovih nikad viđenih obaveza, Iran je nagrađen zlobnim sankcijama.
Dok IAEA ukazuje na miroljubivu prirodu iranskog nuklearnog programa, Trumpova administracija i dalje optužuje Iran za pokušaj stvaranja nuklearne bombe.
Pošto je Trump naglo otpustio Boltona, svog huškačkog savjetnika za nacionalnu sigurnost, ostaje pitanje postoji li izlaz iz ćorsokaka u kojem su se našli SAD i Iran. Odgovor je da, ako SAD ispoštuje međunarodni zakon o neširenju oružja kao osnovu bilo kojeg potencijalnog sporazuma.
Trump je u više navrata nuklearni sporazum nazvao groznim ugovorom, rekavši da mu je glavni interes osigurati da Iran ne dobije nuklearnu bombu. Ipak, Trumpova administracija uništava nuklearni sporazum, a druge svjetske sile nemaju sposobnost oživjeti ga.
‘Bolji sporazum’?
Ako Trump traži veliki sporazum u rješavanju nuklearnih i regionalnih pitanja, on može pokrenuti sistem regionalne suradnje i sigurnosti koji uključuje Iran, Saudijsku Arabiju, Irak, UAE, Kuvajt, Oman, Katar i Bahrein. Takav sistem omogućio bi zajedničku suradnju u borbi protiv terorizma, posvetio se zoni bez nuklearnog i drugog oružja za masovno uništenje i održao mir i stabilnost u regiji Zaljeva i na Bliskom istoku.
Za takvu inicijativu Trump bi trebao pozvati Rouhanija i ostale državne lidere kao i stalne članove Vijeća sigurnosti.
Ali ako on traži bilateralni sporazum s Iranom, ‘da’ je opet jednostavan direktan odgovor – ako SAD poštuje međunarodni zakon o neširenju kao osnovu bilo kojeg potencijalnog sporazuma.
Šta slijedi?
Umjesto trenutne politike Irana o postepenom izlasku iz nuklearnog sporazuma, Teheran bi trebao potpuno odustati od njega i istovremeno obustaviti članstvo u Sporazumu o neširenju nuklearnog oružja (NPT).
Tada bi mogla postojati prilika za pregovore s Trumpom o “nuklearnim pravima nasuprot obavezama” u okviru NPT-a.
Takav sporazum bi zahtijevao od SAD-a da ukine sve sankcije Iranu vezane za nuklearno oružje, u zamjenu za iransku garanciju da u okviru NPT-a održi svoj nuklearni program kao isključivo miroljubiv.
U slučaju da se i Trump i iranski predsjednik Hassan Rouhani sastanu i postignu sporazum, može doći do tri ishoda: NPT će povratiti svoj status i vjerodostojnost u međunarodnoj zajednici, zaustavit će se nuklearna diskriminacija s kojom se Iran suočava od 1979. godine, a ostvario bi se i Trumpov san o postizanju “boljeg dogovora” s Iranom.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)