Piše: Joseph S. Nye, thebosniatimes.ba
Ponašanje američkog predsjednika Donalda Trumpa na nedavnom samitu G7 u Biarritzu u Francuskoj mnogi posmatrači ocijenili su kao nemarno i remetilačko.
Ostali tvrde da štampa i stručnjaci previše pažnje posvećuju Trumpovim ličnim ludorijama, tvitovima i političkim igrama. Dugoročno, tvrde, historičari će ih smatrati pukim sitnim grijehovima. Veće pitanje je hoće li se Trumpovo predsjednikovanje pokazati kao velika prekretnica u američkoj vanjskoj politici ili pak kao manji historijski zaokret.
Aktuelna debata oko Trumpa oživljava dugogodišnje pitanje: Da li je veliki historijski ishod proizvod ljudskih izbora ili su oni uglavnom rezultat prevelikih strukturalnih faktora koje proizvode ekonomske i političke snage, a koje su izvan naše kontrole?
Pojedini analitičari upoređuju tok historije sa brzom rijekom, čiji je tok oblikovan klimom, padavinama, geologijom i topografijom, a ne sa onim šta reka nosi. Ali, čak i da je tako, ljudski činioci nisu prosto mravi prilepljeni uz trupac koji nosi struja. Oni su više poput splava koji pokušava da plovi i odbija se o stene, povremeno se prevrćući i ponekad uspijevajući doploviti do željene destinacije.
Razumijevanje izbora lidera i neuspjeha u američkoj vanjskoj politici tokom proteklog vijeka može nas bolje pripremiti kako bismo se suočili sa današnjim pitanjima oko Trumpovog predsjedništva. Lideri u svakoj eri misle da se suočavaju sa jedinstvenim silama promjene, ali ljudska priroda ostaje. Izbori mogu biti važni; akti nečinjenja mogu biti značajni kao i akti činjenja. Neuspjesi američkih lidera da djeluju tokom tridesetih godina doprinijeli su paklu na Zemlji; kao i odbijanje američkih predsjednika da koriste nuklearno oružje kada su Sjedinjene Države imale monopol nad njim.
Da li su tako veliki izbori određeni situacijom ili ličnošću? Ako pogledamo vijek nazad, Woodrow Wilson prekida tradiciju i upućuje američke vojnike da se bore u Evropi, ali to bi se svejedno moglo dogoditi i pod drugim vođom (recimo, Theodoreom Rooseveltom). Tamo gdje je Woodrow Wilson napravio veliku razliku bilo je u moralističkom tonu svog pravdanja i, kontraproduktivno, u njegovom tvrdoglavom insistiranju na sve ili ništa za učešće u Ligi naroda. Neki okrivljuju Wilsonov moralizam za povratak Amerike u izolacionizam tokom tridesetih.
Franklin Roosevelt nije mogao uvesti SAD u Drugi svjetski rat sve do Pearl Harboura, a to bi se moglo dogoditi čak i pod konzervativnim izolacionistom. Ipak, Roosevelt je lažirao prijetnju Hitlera i njegove pripreme da se suoči sa tom prijetnjom bile su ključne za američko učešće u ratu u Evropi.
Nakon rata, struktura bipolarnosti dvije supersile postavila je okvir za Hladni rat. Ali stil i tempiranje američkog odgovora možda bi bili drugačiji da je Henry Wallace (koga je Roosevelt smijenio sa mjesta potpredsjednika 1944), umjesto Harryja Trumana, postao predsjednik. Nakon izbora 1952, izolacionista Robert Taft ili uporni Douglas McArthur možda su poremetili relativno glatku konsolidaciju Trumanove strategije zadržavanja koju je kasnije naslijedio Eisenhower.
John Kennedy je bio presudan u sprečavanju nuklearnog rata tokom kubanske raketne krize i tadašnjeg potpisivanja prvog sporazuma o kontroli nuklearnog oružja. Ali, on i Lindon Johnson ukaljali su zemlju nepotrebnim i skupochenim fijaskom u Vijetnamu. Na kraju vijeka, strukturalne snage uzrokovale su eroziju Sovjetskog Saveza, i Mihail Gorbačov je ubrzao trenutak sovjetske propasti. Ali vještina odbrane i pregovaranja Reagana i vještina upravljanja krizom Busha odigrali su značajnu ulogu u mirnom okončanju Hladnog rata.
Drugim riječima, lideri i njihove vještine su važni. U izvjesnom smislu, to je loša vijest jer znači da Trumpovo ponašanje nije moguće olahko odbaciti. Važnije od njegovih tvitova su njegovo slabljenje institucija, saveza i privlačnosti američke mehke moći, za koju istraživanja pokazuju da je u opadanju. On je prvi predsjednik za 70 godina koji se udaljio od liberalnog međunarodnog poretka. General James Mattis koji je podnio ostavku na mjesto Trumpovog prvog sekretara za odbranu nedavno se žalio na predsjednikovo zanemarivanje saveza.
Predsjednici moraju koristiti i meku i tvrdu moć kombinirajući ih na načine koji su komplementarni umjesto kontradiktorni. Makijavelizam i organizacione vještine su nužne, ali i emocionalna inteligencija koja proizvodi vještine samosvjesti i samokontrole i kontekstualna, koja omogućava liderima da razumiju evoluirajuće okruženje, iskoriste trendove i primijene i druge vještine. Emocionalna i kontekstualna inteligencija nisu Trumpov snažan adut.
Teoretičar rukovođenja Gautam Mukunda istakao je da su lideri koji su pažljivo filtrirani kroz političke procese obično predvidivi. Geroge Bush Stariji je primer. Drugi su nefiltrirani i način na koji nastupaju varira. Abraham Lincoln bio je relativno nefiltriran kandidat i jedan od najboljih američkih predsjednika. Trump, koji nikada nije služio u vlasti prije nego što je ušao u politiku iz svijeta njujorških nekretnina i TV rijalitija, pokazao se izuzetno vještim u ovladavanju modernim medijima, prkoseći konvencionalnoj mudrosti. Iako neki vjeruju da bi to moglo donijeti pozitivne rezultate, na primjer sa Kinom, drugi su skeptični.
Trumpova uloga u historiji mogla bi zavisiti od toga da li će biti reizabran. Institucije, povjerenje i mehka moć će vjerovatno erodirati ako ostane na funkciji osam godina. Ali, u oba slučaja, njegov nasljednik će se suočiti sa promijenjenim svijetom dijelom zbog posljedica Trumpove politike ali i, također, zbog velikih strukturalnih promjena moći u svjetskoj politici, od Zapada do Istoka (uspon Azije) i od vlade do nedržavnih aktera (osnažene cyber i vještačke inteligencije). Kako je Karl Marx primijetio – mi pravimo historiju, ali ne pod sopstvenim uslovima. Američka vanjska politika nakon Trumpa ostaje otvoreno pitanje.
/Autor je profesor na Harvardu./
(TBT, Project Syndicate)