U nedjelju 8. septembra Rusi izlaze na birališta zbog lokalnih izbora. Vlasti se već odavno boje. Ne zbog vanjskog uplitanja, jer poštenih izbora u toj zemlji nema već decenijama. Ovaj put strahuju od vlastitog naroda, piše New York Times.
Opozicijski kandidati popularniji su od onih koji su na vlasti, pa Moskva pribjegava raznim trikovima. Najprije su izbore premjestili s decembra na početak septembra vjerujući da će godišnji odmori odvratiti opozicinare i one još uvijek neodlučne da izađu na izbore, te kako bi ostavili protivnicima što manje vremena za pripreme i predizborne aktivnosti.
Osim toga, zapunili su javni prostor i pokušavaju zavaditi birače podmetanjem lažnih nezavisnih kandidata koji su zapravo lojalni Putinu.
Ove godine prvi put uvodi se i digitalni glasački sistem, no to je, kako mnogi vjeruju, još jedan trik kojim vladajući pokušavaju oduzeti glasove protivnicima, jer je lakše poništiti takve glasove kao nevažeće i izmišljati razloge.
Moskva ništa ne prepušta slučaju pa je izborna komisija pronašla također mnoge izmišljene razloge da bi diskvalificirala protivničke kandidate. Osim toga u domovima mnogih opozicinara izvršene su racije i mnogi su privedeni u Glavni štab policije, te ispitivani usred noći.
Ništa im nije uspjelo. hiljade ljudi izašle su na ulice 28.jula u masovne proteste protiv vlasti, a one su primijenile grubu silu lokalne i savezne policije koja je pritvorila većinu lidera opozicije i gotovo 1.400 demonstranata.
Dvije sedmice kasnije oko 60.000 ljudi našlo se na ulicama unatoč zastrašivanjima, pa iako je okupljanje bilo odobreno, opet su stotine uhapšene, a od tada su odbijeni svi zahtjevi opozicije za organiziranjem protesta.
Moskva šalje jasne signale da neće doputiti ni Hong Kong, a ni Istanbul na kojem su u fer izborima pobijedili opozicionari.
Kad se narod okrene od vlasti, gruba sila ostaje kao jedino sredstvo za održanje autokrata na vlasti.
Vladin Centar za javno mišljenje u svibnju je proveo anketu koja je pokazala da je povjerenje javnosti u predsjednika Vladimira Putina opalo na 25 posto. Kremlj koji naručuje istraživanje, malo kad objavljuje rezultate, a ovaj put imali su dobar razlog za bijes.
Nekoliko dana kasnije anketa je pokazala da 72 posto Rusa vjeruje Putinu. Kremlj je bio sretan, a Centar za javno mišljenje je obećao “poboljšati svoju metodologiju.”
No, društvene mreže su također barometar. Godišnji tradicionalni veliki Putinov intervju na Direct Line TV-u u kojem mu građani postavljaju pitanja, prenosilo se na YouTubeu. Putin je zaradio 12.000 lajkova i 170.000 ‘hejtova’.
Zapravo Putin i njegovi pobočnici dobro se sjećaju kako je Mihail Gorbačov prije 30 godina počeo eksperimentirati sa slobodnim izborima. Smatrao je da bi se na izbore mogli javiti i drugi kandidati koji nisu nužno iz Komunističke partije.
Tako je u zakonodavno tijelo – Kongres narodnih poslanika – koji je brojio 2.250 mjesta trećinu rezervirao za članove vladajuće Komunističke partije, a ostatak mjesta bio je otvoren za biranje.
U martu 1989., dogodila su se velika iznenađenja: 300 kandidata, odnosno oko 16 posto novog zakonodavnog tijela, porazilo je kandidate podržane od vladajuće stranke. Među gubitnicima je bilo pet članova Središnjeg odbora, jedan član Politbiroa i 35 šefova regionalnih stranaka.
Gorbačov je smatrao da su novi izbori pobjeda njegovih reformi i uspješan napor demokratizacije sovjetskog političkog sistema. No, mnogima to nije bilo nimalo zabavno. Vladislav Surkov, arhitekt Putinovog režima nedavno je izjavio da se Rusija može održati samo kao vojno-policijska država i da je Putin jedini vođa kojem ruski narod može vjerovati.
Putinizam je, tvrdio je, bio novi politički sistem, a poput marksizma ili lenjinizma trajat će stoljećima.
No, više je nego očito da se ‘putinizam’ raspada. Mediji pod njegovom kontrolom silno se trude održati privid njegove popularnosti, ruske regije osiromašuju, ekonomija ovisna o nafti i plinu je sve bljeđa, a mlađe generacije sve su manje podložne vladinim propagandama.
Čini se da je putinizam predodređen da traje znatno kraće vrijeme nego što je trajao marksizam ili lenjinizam. Zamišljen kao hibridna autokracija u kojoj vladajuća elita kontrolira većinu ekonomije i medija u ime države, a tolerira ograničen broj neovisnih, ali pažljivo kontroliranih firmi i medija.
Za razliku od Komunističke partije Kine, s potpunom kontrolom nad društvom, Putinov Kremlj odlučio je ostaviti ventil za različita mišljenja – sve dok ostaju marginalni i ne predstavljaju prijetnju onima na vlasti, piše New York Times.
No, ovaj je model pri kraju. Opozicija se pokazala manje marginalnom nego što se Kremlj nadao, a kako je nezadovoljstvo režimom raslo, Kremlj je odlučio da više nema koristi od pretvaranja da vlada demokracija.
Zapravo, Rusija se već vratila vojno-policijskoj državi, držeći Putina i njegov režim na vlasti uglavnom silom i zastrašivanjem.
Ne oslanjajući se samo na policiju, Kremlj je 2016. stvorio posebnu silu od 340 000 ruskih gardista, čija je misija prvenstveno “zaštita javnog reda.”
Nedavna masovna hapšenja i brutalno postupanje s prosvjednicima i pripadnicima opozicije jasan su pokazatelj da je režim u potpunosti spreman koristiti nasilje kako bi ostali na vlasti.
Kremlj shvaća da bi istinska demokratija značila kraj putinizma i zato one koji žele promjene demokratskim sredstvima ostavlja bez mogućnosti. Pitanje je želi li Putin stvarno pretvoriti Crveni trg u Tiananmen?
(TBT, Mediji)