Piše: Enver Kazaz, thebosniatimes.ba
Niko danas u BiH, a i u međunarodnoj političkoj birokratiji, s punim pouzdanjem ne može reći kako će se razriješiti sukob na relaciji Dodik – Komšić i Džaferović, tj. sukob oko ANP-a i formiranja novoga saziva Vijeća ministara BiH. Naravno, ne zato što su pomenuta trojica nepredvidljivi političari, jer dvojica od njih, Dodik i Komšić, s izraženim militantnim političkim diskursom su apsolutno predvidljivi, pa će krizu razvijati do maksimuma, čak dok tačke njene nerješivosti, već zbog toga što niko ne može imati valjan uvid u strukturne pozadine krize i snagu koja stoji iza ovdašnjih političkih moćnika. Odmah da kažemo, Dodik je militantan u svom secesionizmu onoliko koliko iza njega stoji jači politički subjekt – Rusija i njeni interesi na Balkanu, a Komšić, kao deklarativni unitarist, naprosto živi od svoje političke ratobornosti i proizvodnje krize, mada iza sebe nema nikakvu ozbiljniju političku moć, osim deklarativne podrške međunarodne političke birokratije, tj. zapadnih zemalja i u zadnje vrijeme SDA, nakon što ga je ova stranka usisala u koaliciju. Njih dvojicu prati Šefik Džaferović, blijedi aparatčik, barem ga tako ocjenjuju mediji, iz redova Izetbegovićeve SDA, osoba bez stvarne političke težine, osim one stranačke i bez prava donošenja odluka, jer ih donosi Izetbegović, a Džaferoviću ostaje slijepa poslušnost vođi. Jednom riječju, osebujna dvojka u pratnji osobe sa isključivo stranački određenom političkom voljom.
BAKIR U SJEN(C)I
Po Komšiću i Dodiku kriza bi mogla trajati unedogled, dok bi Džaferović u tom sukobu branio Komšića sa strane i iza leđa, onoliko koliko to traži Izetbegović. U političkom šaketanju između Komšića i Dodika, pobjednik bi bio unaprijed poznat – jer Komšić iza sebe nema ništa osim svoje predsjedničke fotelje. Dodik uz tu fotelju ima sve što mu treba, pobjedu na izborima, dvotrećinsku većinu u Skupštini Republike Srpske, formiranu entitetsku vladu koju potpuno kontrolira, pa je njegova politička težina nemjerljivo veća u odnosu na Komšićevu individualnu. Zato se i mora vidjeti ono što se u javnom prostoru ne pominje: nije Komšić u dvoboj s Dodikom ušao sam sa svojim jadnim DF-om, već sa SDA i Bakirom Izetbegovićem za leđima. Drugim riječima, političku težinu Komšiću daje SDA, pa ga je u ovom sukobu nužno tretirati kao Izetbegovićevog izvođača radova. Ali, ni tu stvari nisu preveć jednostavne, jer je prema nedavnim izjavama Izetbegović bio spreman na reduciranje ANP-a, čak i na referendum o konačnoj odluci o članstvu BiH u NATO-u, a Komšić je stvari vratio na početak, bacivši Izetbegovića u sjenu.
Ovako postavljen okvir političkih težina, ipak ne izjednačava dvojac Komšić-Džaferović sa Dodikom. Jer, Dodik je sve prethodne radnje završio formiranjem čvrste, čak autoritarne vlasti u RS-u, a Federacija BiH je još uvijek bez formirane vlasti i bez bilo kakve institucionalne snage koja bi stajala iza Izetbegovićevog dvojca u Predsjedništvu BiH. Osim toga, taj dvojac pritišće i treći partner u političkoj koaliciji na državnom nivou – Dragan Čović i njegov HDZ sa zahtjevom da se kao preduvjet u formiranju vlasti daju čvrste garancije za provođenje presude Sjedić-Finci i promjene Izbornog zakona po Čovićevoj mjeri. Taj treći partner Dodikov je saveznik, pa se onaj odnos 2-1 iz Predsjedništva BiH u političkom prostoru zemlje pretvara u 2-2. Čović je Dodikov izvođač radova, a u političkom pogledu savez Dodik-Čović ima jaču institucionalnu težinu od Izetbegovićevog predsjedničkog dvojca.
A tu stvari postaju dozlaboga komplicirane. Kada bi Čović makar i kroz zube procijedio: ANP, voda bi potekla na Komšićev mlin. Je li realno to očekivati? Znajući dokle je došao sukob Komšić-Čović – nije.
Čitav ovaj okvir pokazuje da u BiH nema snage za rješenje ove krize, a međunarodna zajednica insistira upravo na tome, predstavljajući se zainteresiranom samo na deklarativnom nivou, dok u funkcionalnom smislu ni ona nema snage za rješenje krize. Podijeljena u skladu sa svojim interesima, ona je BiH prepustila na milost i nemilost domaćih poltičkih aktera. Sve jači uticaj Rusije na Balkanu, EU i zemlje NATO pakta, uključujući i SAD, zasad prate skrštenih ruku, pa je BiH i njeno stanovništvo, jednostavno govoreći, talac međunarodnih poltičkih sukoba.
Otud je kriza oko ANP-a razotkrila dvije vrste ravnoteže nemoći, unutarnju, prema kojoj domaće politički akteri ne mogu jedni nad drugima odnijeti pobjedu, i međunarodnu, u kojoj ni Rusija ni zemlje članice NATO-a ne mogu pobijediti jedni druge.
Ako je u ovom momentu izgledno da je kompromis nemoguć, ili je veoma daleko, ako na međunarodnom planu nema sile koja bi razriješile krizu, šta onda ostaje građanima BiH? Horsko navijanja za aktere krize, jednostavno govoreći. I to navijanje u skladu s etničkom pripadnošću i život unutar jakih ideoloških parola, upravo onakav kakav je od Dejtona do danas. Naime, ANP je tehničko pitanje, koje je krizom pretvoreno u ideološko i strategijsko, u pitanje biti ili ne biti? Takva politika koja tehnička pitanja pretvara u ključna ideološka, nije ništa drugo do politika sukoba. Militantna u osnovi. Ona sebe doživljava kao presudnu, metapolitiku, takorekuć. S te strane promatrana kriza oko ANP-a razotkrila je još jednom i prirodu ovdašnje politike – njenu militantnu osnovu zasnovanu na uvjerenju da se u sferi politike dovršava rat. U takvoj politici racionalitet nestaje, a na scenu stupa emocionalizam i militarizam. Buka i bijes politike kao jedine važne, presudne ljudske aktivnosti.
ETNIČKO NAVIJANJE
Za to vrijeme, zemlja gubi desetine hiljada stanovnika, gubi nadu da je moguća kao funkcionalna država, u konačnici gubi vrijeme presudno za reformu iz rogobatne Dejtonske u strukturno funkcionalnu zemlju. Od pada Aprilskog paketa, kojeg su u savezu srušili Silajdžić i Ljubić, BiH je zakovana u krizama. Sve one proističu iz one osnovne – ustavne, i sve proističu iz narativnih interpretacija rata kao presudnog povijesnog događaja koji je proizveo novu bosanskohercegovačku političku realnost.
Doda li se svemu ovome da je NATO okružio BiH i Srbiju, da obje zemlje sarađuju s ovom vojnom alijansom, te da je u osnovici ona pred vratima Rusije, onda se vidi koliko je iracionalna Dodikova politika i njegova rusofilija. One su Srbe u BiH vratile iz stanja nedovršenog mira u stanje političkog rata, gdje se čeka mitski događaj – trenutak spajanja Republike Srpske i Srbije. Za to vrijeme Srbija gubi Kosovo, a cijenu plaća BiH. I Srbi u njoj, naravno, sve dok se Dodik kune da brani njihove etničke interese.
Ali, ako je NATO okružio BiH, putevi u njegovo punopravno članstvo ne mogu biti svedeni samo na ANP sad ili nikad. Politički racionalitet tražio bi pogodne varijante za ostvarenje tog cilja, kojeg je militantna politika izdigla na nivo mitskog uvjerenja. Tehničko pitanje pretvoreno u ideologiju, a potom i u neupitan patriotski mit tako se pretvara u omču na vratu ionako izmrcvarene zemlje.
Pri tom, niko ne postavlja pitanje: da li bi učlanjenjem u EU i NATO pakt prestali svi unutarnji sukobi? Bi li BiH uistinu doživjela utopijski trenutak postajući beskonfliktna zemlja? Slučaj Španije i katalonskih zahtjeva za odcjepljenje ili izlazak Velike Britanije iz EU pokazuju da ne bi. Ostaje nam dakle da gledamo dugotrajnu ravnotežu nemoći zarobljeni u militantni nacionalizam kao jedini oblik politike koja vlada i bez formirane vlasti.
A to znači da kriza oko ANP-a priziva politički racionalitet i kompromis kao sredstva za izgradnju postdejtonske BiH. Upravo ono čega nema u ovdašnjoj politici.
(TBT, Prometej.ba)
