Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Malo je reći da smo „dotjerali Cara do duvara“ i da je bošnjačka politika predvođena Strankom demokratske akcije u kolapsu. Kako god ko tumačio posljednja dešavanja oko formiranja vlasti jedna stvar je svakome postala jasna – da su Bošnjaci dovedeni u potpuno bezizlaznu situaciju i da se njihova nacionalna politika nalazi pred kapitulacijom.
AROGANCIJA
Ko god ima razloga za emocionalne izgovore može ih naći na stotine, ali politika je surovo racionalna djelatnost i ne haje baš za emocijama. To što se Milorad Dodik i Dragan Čović Bošnjacima doimaju tako zli i što su apsolutno negativni junaci političke sage ili farse, kako se deskriptivno ocjenjuje nova politička drama nakon što su stranke pobjednice na izborima potpisale Sporazum o uspostavi državne vlasti, uopće ne amnestira bošnjačkog lidera Bakira Izetbegovića od odgovornosti za tako opasnu poziciju u kojoj su se našli. Pa čak ni to da Dodik i Čović djeluju kao tandem protiv Izetbegovića ne amnestira ga zbog poraza kojeg je pretrpio od njih dvojice. Nije valjda da su ga njih dvojica fizički primorala da potpisuje Sporazum koji mu se, nakon što ga je potpisao, ne sviđa?! Osim toga, Izetbegović nije od jučer u politici i nisu mu ovo prvi izbori nakon kojih je pravio koaliciju sa svojom pobjedničkom „najjačom bošnjačkom strankom“. Ako bi se prisjetili Izetbegovića nakon pobjede na izborima 2014. godine kada se razmetao izvoljevajući ko može, a ko ne može u vlast, pa mu je skoro bilo i udovoljeno da protekli mandat vlast obnašaju njegovi izabranici, sigurno bismo ga manje žalili zbog sadašnje vrlo nemoćne pozicije. Hoću reći da bi se Izetbegović ponašao isto tako arogantno i prepotentno kao i Dodik i Čović da je njegova politika ostvarila neku prednost u odnosu na njihove pa makar i na papiru. Oni rijetki, poput moje malenkosti, koji su 2014. godine predlagali tzv. „grande koaliciju“ u koju bi pored DF-a ušao i SBB Fahrduina Radončića, te ga upozoravali da će ga Čović i Dodik „razvuči na kanafu“ svojim secesionističkim politikama, Izetbegović je prepotentno odbijao, a njegovi mediji se masakrirali i ismijavali takvu ideju. To što je Izetbegović nadošao na tu ideju nije izraz njegovog političkog zrenja već njegovog straha i političke nemoći. I opet, čim su ga pustili samog da pregovara sa Dodikom i Čovićem, pokleknuo je i stavio potpis na jedan kapitulantski sporazum, kao što je to učinio i nekoliko puta ranija poput dogovara o sistemu koordinacije procesa evropskih integracija u Bosni i Hercegovini. Nakon tog dogovora Dodik je rekao da je od Izetbegovića dobio „što nije mogao ni sanjati“. Isto je rekao nakon potpisivanja Sporazuma o formiranju vlasti: “Mislim da nije pristojno da gospodin Izetbegović mlatara svaki dan o tom sporazumu, tvrdeći da nešto ima što nije napisano, kao što je to rekao za ANP i da tu postoji neki okvir“.
I sva ta silna halabuka i prenemaganje nakon ove kardinalne greške Izetbegovića samo je spašavanje njegove propale politike, a ne spašavanje države i njenih institucija kako se želi predstaviti javnosti. Ti Izetbegovićevi trabanti od Ive Komšića, koji je zdušno pozdravio potpisivanje Sporazuma, potom Zlatka Lagumdžije, koji je također u prvoj reakciji pozdravio Sporazum vjerujući Evropljanima koji su „kumovali“ njegovom potpisivanju, do Mire Lazovića, koji je promptno počeo podržavati SDA koja je, po njemu tek sad spremna boriti se za tzv. „građansku državu“, korumpirani su političari koji nečasno brane Izetbegovićevu propalu politiku.
TRONOŽAC
Za Željka Komšića kao najpromptnijeg političara, koji se predstavlja da je na braniku države, ne može se reći da to čini iz koristoljublja. On to čini iz ideala i domoljublja, iako je (pir)stao uz skute Izebegoviću i priključio se Lagumdžijinom „očerupanom“ jatu. Bez obzira što to čini časno i pošteno sa političkog aspekte i on čini istu grešku jer u biti svo njegovo djelovanje i borba za državu svodi se na to da brani propalu politiku Bakira Izetbegovića. Jer, kako se moglo desiti da ni on, kao ni Šefik Džaferović, ne pokuša spriječiti Izetbegovića da ne stavlja potpis na Sporazum ako ih je, kako je sam priznao, Izetbegović kontaktirao i konsultirao, te im dao na uvid vjerovatno i finalnu verziju Sporazuma. Pa ako je taj Džaferović nekakav pravnik i ufa se da već godina suflira Izetbegoviću oko pravnih odluka prilikom ovakvih pregovora, kako mu je promaklo da u Sporazumu nije ni spomenut taj NAP – Godišnji nacionalni program?!
Komšić je izrazio skepsu o Sporazumu tek nakon što je Američka ambasada zvaničnim saopćenjem za javnost izrazila duboku dozu sumnje u valjanost tog dogovora. Od tada je Komšić postupao u potpunoj koordinaciji sa Američkim ambasadorom, dok su ga Džaferović i Izetbegović slijedili. Možda su Komšićevi stavovi samo privremeno spriječili onog najgore, ali sigurno ni izbliza nisu otklonili katastrofalne posljedice te Izetbegovićeve greške. Možda je Komšić sam sebi postavio pitanje da li ima smisla, a efekta sigurno nema, više braniti Izetbegovićevu propalu politiku pod izgovorom odbrane države. Ako i jeste to učinio suviše je kasno da se javno (po)kaje, jer bi se time „posuo pepelom“ zbog odluke da paktira sa Izetbegovićevom SDA pod izgovorom spašavanja države. Doda li se tome Komšićeva kontraverzna pozicija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, njegove mogućnosti odbrane države i njenih institucija su prilično ograničene. Zato je isuviše rizične uzdati se samo u njega i njegov srčani patriotizam.
Svakako sam svjestan da je ovo prilično depresivan pristup, i da da ovakvo poimanje krize vlasti skoro graniči sa nihilizmom, ali dok se svi pitaju koji je slijedeći potez Milorada Dodika, odnosno Dragana Čovića, te sa zebnjom iščekuju 5. septembar, mislim da je nužno postaviti pitanje šta nam je činiti i da li je moguće uopće parirati separatističkim politikama Dodika i Čovića podržavajući propalu, pa čak i kapitulantsku politiku Bakira Izetbegovića. Vjerujem da postoji ogroman potencijal i energija u građanima Bosne i Hercegovine da se istinski suprotstave svim destruktivnim i agresivnim silama koje kidišu na sve što jeste i što se podrazumijeva pod državom, ali da je SDA kao „najjača bosansko-hercegovačka stranka“ postala „uzemljenje“ kroz koju nestaje najveći dio te energije. Svi SDA priključci, kao koalicioni partneri, manje-više su u istoj funkciji. Jesu li vanredni izbori izlaz? Moguće da bi oni odgodili sunovrat države i njenih institucija, ali niko ne garantira da ne bismo imali reprizu izbornih rezultata. Osim ako se ne oslobode zatomljene energije i usmjere ka demokratskoj političkoj revoluciji koja je nužna za obnovu povjerenja u državne institucije. A to podrazumijeva da međunarodne institucije ne sjede na tribinama, kako ih proziva Komšić, i mirno posmatraju izbornu krađu kakvu je SDA izvela na prošlim izborima. Vjerujem da bi stvarne probosanske stranke u tom slučaju bile pobjednice i da bi snažnije branile državu i njene demokratske institucije od separatista.
(TBT)
