Valdeluz se brzo pretvorio u jedan od španskih neslavnih “ciudades fantasma”, napuštenih gradova ili gradova duhova, preplavljen napuštenim zemljištima i nedovršenim zgradama. Vlasnici su kuće dali pod hipoteku, agencije za nekretnine su bankrotirale, a škola, sagrađena dopola i projektovana da primi 1.500 đaka, zatvorena je 2013. godine. Valdeluz je postao najveća opština u Španiji bez akademskog centra.
Valdeluz se polako vraća iz izgubljene čitave decenije, podruku sa nacionalnom ekonomijom koja je konačno izbauljala iz recesije krajem 2013, ali oporavak ovog grada napreduje tempom koji je daleko od onih maštarija sa početka, kada je Valdeluz predstavljen kao prvi grad u Španiji podignut ni iz čega. Nekada se očekivalo da će masovno pristizati imućni kupci; danas ovaj grad ima sreće ako se u njemu naseli pokoja porodica spremna učestvovati u stvaranju nove zajednice.
Prije dvije godine je ponovo otvorena škola, ali ovog puta sa manjim kapacitetima i u javnom vlasništvu. Broj upisane djece u mlađe razrede dostigao je 303, ali umjesto srednje škole, pored njihovih učionica nalazi se napušteno gradilište. Frustrirani roditelji koji moraju svoju stariju djecu voze u škole u susjednim gradovima na nedovršene zidove srednje škole u Valdeluzu okačili su transparent sa natpisom “Kada će biti škole?”.
“Grad bez škole je mjesto u kojem nema života”, smatra Santago Nova Grafion, direktor osnovne škole.
Valdeluz trenutno pokriva četvrtinu zemljišta na kojem je trebalo da se prostire prema prvobitnom planu 2004. kada je izgradnja počela.
Mnogi prodaju stanove, a kirije rastu. Neki su se čak preselili u druge gradove pošto je Valdeluz postao preskup za život.
Osciliranje španske ekonomije neizbježno je vodilo ka tome da bijeda jednog kupca za drugog znači sjajnu priliku. Na vrhuncu krize na tržištu nekretnina, mlađi kupci su se uselili u nove stanove privučeni mogućnošću da povoljno sebi priušte dom. Stanove su otkupljivali od banaka koje su zaplijenile više od polovine apartmana u Valdeluzu.
Javier Guzman Jimenez, predsednik lokalnog ogranka konzervativne Narodne stranke, kupio je kuću 2010. godine. On je bio posljednji kupac kompanije za nekretnine Reyal Urbis koja je i započela izgradnju Valdeluza, a potom proglasila bankrot. Reyal Urbis je likvidiran 2017. godine. Dug je iznosio više od 3,5 milijardi eura.
Jimenez je 2010. za kuću u bloku sa zajedničkim bazenom, igralištem i teniskim terenom platio 270.000 eura. Njegov prvi komšija sačekao je još godinu dana i prošao još povoljnije: 200.000 eura. Susjed koji je prije Jimeneza kupio kuću, prije kraha tržišta, za identičnu nekretninu izdvojio je 470.000 eura.
“Isprva je bilo tužno živjeti ovdje”, kaže Jimenez (50). U vrijeme krize ulice su bile potpuno prazne. “Osjećali smo se kao prvi doseljenici, ali smo znali da moramo izdržati i moliti se za bolja vremena.”
Izgradnja Valdeluza pokrenuta je po razvoju španske brze željeznice i odluke vlade da se upravo na mjestu gde je Valdeluz, na liniji između Madrida i Barselone, podigne stanica. Ona je otvorena 2003.
Jedan – i jedini tog jutra – radnik obezbjeđenja na stanici rekao nam je da je šalter za prodaju karata zatvoren prije 18 mjeseci pošto je žena koja je na njemu radila otišla u penziju.
“Valdeluz postoji zbog obećanja da će vam odavde do glavne stanice u Madridu biti potrebno 18 minuta vozom”, kaže Alicia Avila Milan, političarka iz stranke desnog centra Ciudadanos, (Građani). “Imamo šine, ali nikada nisu stigli vozovi koji su trebali ovdje stati.”
Valdeluz je sada zanimljiva mješavina novog i odbačenog. Na jednom kraju glavne ulice, iza rampe, put vas vodi do napuštenog gradilišta pokrivenog grafitima. Trebalo je da to bude glavni supermarket u gradu. Obližnja stambena zgrada ima sjajan i nov bazen i čini se da je u savršenom stanju, osim što na mjestu gdje je trebalo biti jedno krilo zjapi rupa.
Dok se Valdeluz oporavlja, neki mještani su zabrinuti da bi izgradnja ponovo mogla započeti sumanutim tempom.
Vanesa Garido Nuero koja iznajmljuje stan u kojem živi kaže da se ovdje preselila da bi se konačno sklonila od buke i gužve.
“Planirali smo djecu i željeli smo da ona odrastaju na sigurnom, zelenom i tihom mjestu.”
(TBT, NYT)