Troje djece bilo je tako sićušno dok su hodali prostranom šumom, kilometrima daleko od ljetnog kampa koji su pohađali. Pratili su stari GPS uređaj koji im je pokazivao u kom smjeru trebaju ići. Bio je mrak. I bili su sami. Posmatrali su tamu: da li je ovo pravi put?
“Mogao bi biti”, rekao je Tomas, vođa ekipe.
Potom su zašli u šumu.
Ova holandska tradicija podrazumijeva da se djeca u predtinejdžerskom uzrastu, mahom u grupama, ostavljaju u šumi odakle trebaju sami naći put do baze. Trebalo bi da ovo bude izazov, a avantura uglavnom počinje oko dva ili tri sata ujutru.
U nekim varijantama izazova donekle inspiriranog vojnim vježbama, odrasli prate djecu, ali im ne pomažu da se snađu, iako im ponekad kao tragove ostavljaju šifrovane poruke. Da bi izazov bio teži, organizatori ponekad djeci stavljaju poveze preko očiju dok ih odvoze do mjesta sa kojeg njihova potraga kreće. Ponekad se čak skrivaju u žbunju i proizvode zvuke nalik divljim životinjama.
Ako vam ovo zvuči pomalo suludo, to je zato što niste Holanđanin. Holanđani drugačije percipiraju djetinjstvo. Djeca se uče da ne zavise pretjerano od odraslih, a odrasli se uče da djeci dopuštaju da ona sama rješavaju svoje probleme. Izazov u šumi, tzv. “dropping”, predstavlja ove principe u ekstremnoj formi i vodi se idejom da je čak i za djecu koja su umorna, gladna i dezorijentirana uzbudljivo da budu vođe. Odrasli imaju lijepa sećanja na svoje šumske avanture.
Rik Udega, 22-godišnji vođa izviđača, prisjeća se kako ga je zaustavila policija pošto je vozio jednosmjernom ulicom do mjesta sa kojeg je trebalo da djeca krenu u potragu. Srce mu je preskočilo jer je, kaže, uradio nešto što je protivzakonito.
Policajci su zavirili na zadnje sjedište gdje je sjedilo četvoro djece vezanih očiju, što također, dodaje Udega, nije dozvoljeno.
Pokušao je ostati smiren i ukratko rekao kuda se zaputio. “Pogledali su se, a potom mi se osmijehnuli i rekli: ‘Prijatnu večer vam želimo. I pokušajte se držati pravila.’”
Djeca su u Osterlicu ušetala u šumu, a sa zemlje se širio miris borovih iglica. Na nebu je nikao polumjesec. Nekoliko minuta su se čuli automobili sa obližnjeg puta, ali je buka brzo utihnula.
Te noći je u šumu prvi put krenuo Stijn Jongenvard, jedanaestogodišnji dječak koji tvrdi da je naučio engleski jezik uz igru Minecraft i Hawaii Five-O. Kod kuće slobodno vrijeme provodi ispred svog PlayStationa.
Njegova majka Tamara kaže da je došlo vrijeme da se on nauči odgovornosti i da je “dropping” korak ka tome. “Stijn ima jedanaest godina. Vremenski okvir u kojem ga možemo naučiti nečemu se polahko zatvara. Ulazi u adolescenciju, a onda će morati sam odlučivati o svom životu.”
Pošto su hodali nekih pola sata, skrenuli su sa puta dublje u šumu, a zatim zastali na nekoliko minuta. Deset metara dalje, nekakva tjelesina šuškala je u grmlju i djeca su se preplašila. Jelen.
Ovakve izviđačke pustolovine su normalan dio djetinjstva kod Holanđana u tolikoj mjeri da se oni gotovo po pravilu iznenade kada ih neko pita o tome.
Pia de Jong, holandska književnica koja je svoju djecu odgajala u New JErseyju, navodi da ova tradicija odražava jedan dio filozofije roditeljstva svojstven Holanđanima: “Prosto pustite djecu u stvaran svijet. Naravno, pobrinete se za to da ne umru, ali mimo toga, sve je na njima, moraju sami naći svoj put.”
Pia de Jong (58) počela je preispitivati uvriježeno mišljenje da je ova tradicija zabavna. “Zamislite da ste se izgubili i nemate pojma kuda trebate ići”, kaže Pia. “Možda ste izgubljeni deset sati, možda čitavu noć, nemate predstavu, kasno je i dugo ste hodali, i svi su pomalo uplašeni.”
Onda je zamišljeno zastala. “Ne mislim da je lijepo raditi to djeci, u stvari.”
Djeca koja su odlazila u šumu 2011. i 2014. godine povrijeđena su u saobraćajnim nesrećama pošto su automobili udarili dok su lutala niz put. Tada je ova praksa regulirana strože. Tim djece nosi mobilni telefon za slučaj nužde, a izviđačka udruženja nalažu da učesnici nose prsluke zbog vidljivosti i nude smjernice.
Izviđačke vođe nedavno su ćaskale o „papirologiji“ i tome kako je djetinjstvo sada mekše nego ranije.
“Društvo se mijenja”, kaže Udega, ali je srž ove holandske tradicije ista. “Tako se osjećate kao da ste glavni.”
Stijn i drugo dvoje djece su do jedan poslije ponoći ušli u treći sat hoda. Bili su previše iscrpljeni da bi razgovarali.
Prošlo je petnaest minuta, i još petnaest i nije bilo nikakvih naznaka da su uopće u blizini kampa.
“Moji roditelji sada spavaju”, rekao je Stijn. “Moja sestra spava. Mozak mi je umoran. Stopala su mi umorna.”
Jedan dječak je odustao na pola puta, a to kao da je dodatno podstaklo ostale u odlučnosti da dođu do kraja.
Na polovini puta, djeca su dobila grickalice i vodu, ali su se zauzvrat morala odreći GPS uređaja. Svejedno se niko nije žalio. “Nastavljam”, rekao je Stijn. “Ne znam zašto, ali nastavljam.”
Bilo je blizu dva sata poslije ponoći kada su konačno stigli do kampa. Zapalili su vatru i na njoj skuhali kobasice. Smazali su kasnu večeru, neko vrijeme posmatrali vatru, a potom otišli u šatore.
Kada se narednog jutra probudio, oko jedanaest sati, Stijn je sebe smatrao veteranom. Više mu nije nedostajao PlayStation. Jednog dana će, kada bude imao svoju djecu, kaže, i njih poslati u ovu pustolovinu.
“To vas uči da i onda kad je najteže nastavite naprijed, nastavite hodati”, kaže Stijn. “Nikada ranije to nisam morao uraditi.”
(TBT, NYT)
