Ali u tome je ležao problem. Erdogan nije imao odgovarajući kadar kako bi popunio državnu birokratiju. Nadležni funkcioneri uglavnom su pripadali drugim političkim taborima. Iako su islamistički birokrati uglavnom bivali vješti u pružanju usluga javnog zdravstva i transporta, oni nisu iskazivali interes za obrazovanje, rad policije ili obavještajni rad. I tako je Erdogan oživio osmansku tradiciju indirektne vladavine. Prenosio je različite komponente države – pravosuđe, policiju i vojsku – na različite moćnike. Između 2003. i 2013. godine, birokrati stare škole koji su se suprotstavili globalističkoj agendi AKP-a zamijenjeni su u Ministarstvu vanjskih poslova i pravosuđu ambicioznim novim kadrovima. Većina je imala pozadinu u mreži vjerskih škola koje je vodio imam Fethullah Gulen, koji živi u egzilu u Pennsylvaniji od 1999. godine, nakon što je optužen da želi narušiti sekularni poredak Turske. Gulenisti su se infiltrirali i u policiju i vojsku.
UŽIVAO U VELIČANSTVENIM AMBICIJAMA
Ali, prenošenje moći je koštalo gubitka kontrole. Poput osmanskih sultana, svemoćnih u svojim palačama, ali vladajući na milost i nemilost lokalnih feudalnih gospodara, Erdogan je vidio kako njegova decentralizirana vlast postaje otvorena za uzurpaciju. U vojsci, sekularni nacionalistički generali podnijeli su ostavku u znak protesta jer su gulenisti preuzeli gradsku upravu. Za one koji nisu otišli, bile su spremne čistke u opsežnim sudskim slučajevima u 2008. i 2010. godini; neki su dobili doživotne kazne. U pravosuđu su novoimenovani tužitelji i suci koji su podržali čistku unaprijeđeni oko 2010. i 2012. Štampa je pristala: jedan liberalni list, koji je kasnije bankrotirao, uporedio je progone sa suđenjima u Nürnbergu. Ali nacionalistički Turci bili su ljuti i AKP je izgubio glasove u Anadoliji. Kako bi vratio kontrolu, Erdogan se razišao s gulenistima, uskrativši podršku njihovim obrazovnim ustanovama i protjeravši njihove članove iz birokratije.
U vanjskoj politici, još jednom području gdje su nedostajali stručnjaci, Erdogan je predao kormilo Ahmetu Davutogluu, ekspertu iz međunarodnih odnosa koji se često opisuje kao “turski Henry Kissinger”, i imenovao ga ministrom vanjskih poslova 2009. godine. Ministri vanjskih poslova AKP-a koji su prethodili Davutogluu sačuvali su tursku zapadno-orijentiranu vanjskopolitičku doktrinu. Kao člani NATO-a, američki saveznik i kandidat za članstvo u EU od 1999. godine, Turska se držala podalje od Kine, Irana i Rusije. Sad je profesor blage naravi govorio o drugoj ruti. Turska je bila nasljednik Osmanskog halifata, napisao je Davutoglu, i treba preći iz „države koja prati“ u „državu koja predvodi“. Koristeći prednosti svog položaja na raskrsnici Crnog mora, Kavkaza, Bliskog istoka i Evrope bila je spremna voditi islamske nacije.
Erdogan je uživao u tim veličanstvenim ambicijama, i kako se Arapsko proljeće odvijalo, Turska je posmatrala situaciju u Siriji, gdje se nadala promjeni režima koju je pokrenula Slobodna sirijska vojska, i u Egiptu, gdje se kladila na Muslimansko bratstvo. Davutogluova doktrina omogućila je Erdoganu da se ponovno nameće kao globalni islamski vođa, neko ko bi mogao poboljšati stanje velikog broja muslimana ne samo u Turskoj, već i drugdje. “Vjerujte mi, Sarajevo je danas pobijedilo koliko i Istanbul,” rekao je nakon trećeg mandata premijera 2011. godine. “Bejrut je pobijedio koliko i Izmir. Damask je pobijedio isto koliko i Ankara. Ramallah, Nablus, Jenin, Zapadna obala, Jerusalem su dobili koliko i Diyarbakir.”
Dva događaja su srušila te snove. Prvi je bio razvoj Erdoganove vanjske politike na Bliskom Istoku. U Egiptu, predsjednik Mohamed Morsi i druge vođe u Muslimanskom bratstvu odbili su Erdoganov poziv da sekularnu Tursku gledaju kao “model demokratije”, a nakon što je Morsi svrgnut u državnom udaru, Erdoganove nade o sekularnoj verziji Muslimanskog bratstva širom regije počele su izgledati sjajno. U Siriji, Kurdi su formirali otcijepljenu regiju na sjeveru zemlje, vodeći Kurde u Turskoj, koji odavno žele zasebnu državu, da se povuku iz tekućeg mirovnog procesa sa centralnom vladom. Drugi događaj bio je domaći ustanak. U 2013. godini milioni ljevičara i ekoloških aktivista protestirali su u istanbulskom parku Gezi i na gradskim trgovima širom Turske. Tada se Erdogan, izgubivši podršku gulenista, Kurda i liberala, okrenuo turskim nacionalistima kako bi ostao na vlasti. Sada je s divljenjem govorio o Ataturku i njegovoj politici, opisao vlastite kritičare kao “uzbunjivače”, i tvrdio da je Turska pod opsadom Zapada.
Protesti u parku Gezi i izolacija Ankare na Bliskom istoku uznemirili su vođu koji je, kako učenjak Soner Cagaptay piše u „Erdoganovom carstvu“, „majstor čitanja globalnog zeitgeista/duha vremena i reagiranja na njega s lahkoćom stručnjaka za odnose sa javnošću“. 2014. Davutoglu je postao premijer, ali ubrzo su njegovi dobri odnosi s liderima drugih evropskih država razljutili Erdogana, koji ga je sada smatrao protivnikom njegovoj vlasti. U maju 2016. Erdogan ga je prisilio na ostavku i zamijenio ga običnim činovnikom. Iako se predsjednička palača preselila u središte turske politike, Erdogan se ipak borio za kontrolu. Manje od dva mjeseca nakon svrgavanja Davutoglua, nezadovoljni gulenistički krugovi u vojsci organizirali su neuspjeli državni udar, u kojem je ubijeno 250 ljudi. Dok su borbeni avioni bombardirali parlament, Erdogan se preko FaceTimea pojavio na CNN-u Turk i zatražio od Turaka da brane demokratiju suprotstavljajući se vojsci na javnim trgovima.
Neuspjeli udar je Erdoganu dao još jedan izgovor za centralizaciju vlasti. Proglašavajući vanredno stanje, Erdogan je suspendirao Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, pritvorio desetine hiljada državnih službenika, zatvorio više od 100 medija i otkazao pasoše 50.000 Turaka za koje se sumnja da imaju veze sa gulenistima kako ne bi mogli napustiti zemlju . Upravo u toj atmosferi haosa i straha Turci su na referendumu 2017. glasali za usvajanje predsjedničkog sistema vlasti. Jedino je Erdogan mogao vratiti red u Tursku tokom ovog “novog rata za nezavisnost”, tvrdio je; neke su opozicijske stranke, kako je kazao, bile u savezu s neprijateljem. Takva polarizirajuća retorika djelovala je zastarjelom stoljeće nakon Prvog svjetskog rata, ali kao politička strategija uspjela je, omogućujući da Erdogan na predsjedničkim izborima 2018. osvoji 53 posto glasova. Erdogan se, opet, našao pod okriljem drugog političkog pokreta, ovaj put ne gulenista nego krajnje desničarske Stranke nacionalističkog pokreta, s kojom je formirao koalicijsku vladu. Pri tome je Erdogan zabrinuo svoje kolege islamiste predajući ključne pozicije u birokratiji njihovom glavnom desničarskom rivalu.
NEZADOVOLJSTVO RASTE
Akif Beki, visok, ležerno odjeven politički operativac koji više djeluje kao neka filmska zvijezda, bio je Erdoganov glavni savjetnik i glasnogovornik od 2005. do 2009. Danas kritički govori o svom bivšem šefu i njegovom timu. “Mehanizmi za povratne informacije prvih godina AKP-a više ne funkcioniraju”, rekao mi je Beki početkom ove godine. „Stari senzibilitet stranke nestao je. Umjesto da vodi dijalog sa biračima, AKP inzistira na jednosmjernom propagandnom monologu. Umjesto suočavanja sa problemima, ona ih gura pod tepih.”
Nezadovoljni bivši saveznici poput Bekija su kamenčić u Erdoganovoj cipeli. Erdogan sebi može priuštiti da ignorira komuniste i ekološke aktiviste, koji imaju malu podršku u glasačkoj kutiji, ali razočarani islamisti, koji govore o formiranju nove stranke, predstavljaju izazov vladavini AKP-a. Nedavno su dvojica od troje članova osnivača AKP-a digli glas protiv Erdoganove politike: Arinc je snažno osudio polarizacijski ton stranke, a Gul se zamalo kandidirao kao kandidat opozicije na izborima 2018. godine. Davutoglu je na Facebooku objavio manifest u kojem se protivi predsjedničkom sistemu.
Alarmantno stanje turske ekonomije prijeteći je problem. Prošle godine turska lira je izgubila 28 posto vrijednosti, a ove godine su cijene hrane povećane za 30 posto. Od jula 2018. do jula 2019. stopa nezaposlenosti porasla je za četiri posto, čime je broj nezaposlenih Turaka porastao sa 3,2 na 4,5 miliona. Ono što je turski narod dodatno uznemirilo je porast broja sirijskih izbjeglica koje su se nastanile u Turskoj (više od 3,6 miliona njih, od juna 2019.). Stoga malo iznenađuje što je na lokalnim izborima održanim u martu i junu AKP drastično pala u brojnim gradovima, uključujući glavni grad Ankaru.
Uprkos ovim pukotinama, „zid od cigle“ koji Erdogan strpljivo gradi ostaje netaknut. AKP ima oko 11 miliona članova partije, deset puta više nego Republikanska narodna stranka, koju je Ataturk osnovao 1923. Podrška AKP-u danas Turcima iz različitih društvenih klasa otvara mogućnosti za zaposlenje, isto kao što je 1930-ih to bio slučaj s Ataturkovom strankom.
Nedavno je, kao da pomaže budućim biografima, Erdogan periodizirao svoju vladavinu. U televizijskom intervjuu on je svoje islamističke godine, u Stranci blagostanja i kao gradonačelnik Istanbula, nazvao „učenjem“. Vrijeme reformističkog premijera bilo je njegovo „putovanje“. Ali, njegove godine u predsjedništvu, po Erdoganovom mišljenju, zaslužuju privilegiranu titulu “umijeća”. Sada sa 65 godina, Erdogan vlada s malom podjelom vlasti; to je bilo neizbježno, vjeruje, nakon vrlo javne izdaje bivših saveznika. U predsjedničkoj palači na plazma ekranima se prate vijesti koje se najčešće čitaju u zemlji, zahtijevajući od stručnjaka da se brzo pozabave gorućim problemima oko kojih ljudi brinu, ali nekoliko desetina službenika teško da je dovoljno za naciju od 82 miliona. Gotovo jedno stoljeće izabrani ministri rješavali su brige svojih glasača; danas, imenovani članovi odbora, stručnjaci za obrazovanje, kulturu i tehnologiju odgovorni su za razvoj politike. Korporativistički ekonomski model i kultura favoriziranja u politici, medijima i javnom sektoru su u porastu. Majoritarizam sve više definira domaću politiku. Po mišljenju AKP-a, ova taktika kontrole neophodna je za održavanje reda u multietničkoj i polariziranoj zemlji. Ali oni zapravo produbljuju sistemske neuspjehe turske demokratije: slabost institucija, nedostatak nadzora medija i nemilosrdan tempo kulturnih promjena tokom prošlog stoljeća. Umjesto da riješi ove probleme, AKP je odlučila biti njihova žrtva.
Uprkos takvim izazovima, tursko civilno društvo i dalje je snažno. Turska ima 52 miliona aktivnih korisnika društvenih mreža. Posljednjih godina inicijative fokusirane na sigurnost brojanja glasačkih listića, provjeru činjenica u medijima, LGBTQ prava i nasilje nad ženama dobijaju više podrške. Kao što je turski književnik Orhan Pamuk istaknuo, „Jednom kada zemlja postane previše bogata i kompleksna, lider može sebe smatrati previše moćnim, ali pojedinci se također osjećaju moćnim.“ Veliki Erdoganov izazov u sljedećoj deceniji, dok u Turskoj raste individualizam i u Evropi islamofobni populizam, bit će uvjeriti birače da je njegova mješavina bijesa i strpljenja još uvijek model koji treba slijediti, da njegova priča o stvaranju i dalje može nadahnjivati, te da samo njegova apsolutna sposobnost može Tursku učiniti sigurnom. Erdogan će bez sumnje učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi uspio u ovom zastrašujućem zadatku.
(TBT, FA, Prevela Jasmina S. Drljević)