Piše: Joschka Fischer, thebosniatimes.ba
Prešli smo dug put od početka novog vijeka kada su ljudi svuda, ali naročito u Evropi, popustljivo prihvatili „kraj historije“. Prema toj varljivoj pretpostavci, pobjedom Zapada u Hladnom ratu, posljednjem od tri velika rata 20. vijeka, uspostavljen je globalni poredak za koji ne postoji alternativa. Od tada, smatralo se, svjetska historija neprestano će marširati ka „univerzalizaciji“ demokratije u zapadnom stilu i tržišnoj ekonomiji. Novi vijek će biti samo nastavak prethodnog, pri čemu će trijumfalni Zapad samo proširiti svoju dominaciju.
Svijet je sada mudriji. Ispostavlja se da je mreža savezništva i institucija koja je održavala dominaciju Zapada proizvod 20. vijeka i njena budućnost je pod znakom pitanja. Globalni poredak prolazi kroz suštinsku promjenu, pošto se njegovo težište pomjera sa Sjevernog Atlantika na Pacifik i istočnu Aziju. Kina je u ekonomskom, tehnološkom i političkom smislu na pragu da postane svjetska sila i jedini izazivač aktuelnog hegemona – Sjedinjenih Država. Istovremeno, SAD postaju umorne od uloge globalnog lidera. Počele su se povlačiti tokom mandata predsjednika Baracka Obame, ali pod rukovodstvom Donalda Trumpa su ubrzale svoje povlačenje na haotičan i opasan način. Odricanje Amerike od liderske pozicije predstavlja opasnost za suštinu transatlantskog Zapada, koji počiva na temeljima zajedničkih vrijednosti i političkih institucija. U odsustvu bilo koje razumne alternative, ta struktura se urušava.
Rusija se u međuvremenu suočava s budućnošću tako što se osvrće na svoju prošlost iz 20. vijeka. Poput Sovjetskog Saveza, u potpunosti se oslanja na nuklearno oružje. Ipak, moć u 21. vijeku neće određivati nuklearni arsenal, već širok spektar tehnoloških kapaciteta zasnovanih na digitalizaciji. Oni koji nisu predvodnici kada je riječ o vještačkoj inteligenciji i bazama podataka neumitno će postati zavisni od drugih sila, koje će ih na kraju kontrolirati. Suverenost u domenu tehnologije i podataka a ne nuklearnih glava određivat će globalnu distribuciju moći i bogatstava u ovom vijeku. A u otvorenim društvima će isti faktori također određivati budućnost demokratije. Kada je riječ o Evropi, Stari kontinent je ušao u novi vijek u svakakvoj samo ne optimalnoj formi. Uljuljkana u udobnu posthistorijsku iluziju o vječnom miru, Evropska unija nije uspjela završiti projekat integracije (doduše, jeste uspjela proširti se na istok), pa je povlačenje sigurnosne garancije SAD pod rukovodstvom Trumpa za Evropu bio udarac kao grom iz vedra neba.
Način na koji Evropa bude upravljala vještačkom inteligencijom, bazama podataka i pratećim tehnologijama odredit će njenu sveukupnu konkurentnost u 21. vijeku. Ali Evropljani moraju odlučiti ko će posjedovati podatke potrebne da se ostvari digitalna suverenost i koji uslovi trebaju diktirati njihovo sakupljanje i upotrebu. Ova pitanja će odrediti sudbinu demokratije u Evropi i da li će budućnost Starog kontinenta biti budućnost prosperiteta ili pada. O tome se mora odlučivati na evropskom nivou, a ne na nivou pojedinačnih država članica. Podjednako je važno i da se na takva pitanja bez odlaganja odgovori. Potrebno je da Evropa zakotrlja digitalnu loptu ili da njome bude pregažena. U predstojećim godinama dizajn i proizvodnja automobila, mehanički inženjering, medicina, odbrana, energetika i privatna domaćinstva u velikoj mjeri zavisit će od digitalne tehnologije. Podaci koji budu proistekli iz ovih sektora će uglavnom biti procesuirani preko „clouda“, što znači da će kontrola „clouda“ biti od vitalnog značaja za dugoročan ekonomski i strateški uspjeh država.
Da bi Evropa očuvala digitalni suverenitet, bit će potrebno da masovno investira u kapacitete „računarstva u oblaku“ (cloud computing) i druge fizičke resurse koji podupiru digitalnu revoluciju. U tom pogledu Evropa je previše spora i neodlučna. Njen izazov je sada da stigne SAD i Kinu da ne bi trajno bila u zaostatku. Evropa ne treba gajiti nikakve iluzije da će se privatni sektor sam postarati o svemu. Manjkavost Evrope kada je riječ o konkurentnosti zahtijeva suštinsku promjenu u strategiji na najvišem nivou. Institucije EU će morati podsticati donošenje odgovarajućih odredbi i zajedno s državama članicama obezbijediti neophodne resurse. Ali obezbjeđivanje digitalnog suvereniteta Evrope će zahtijevati mnogo širi napor, uključujući kompanije, istražitelje i političare.
Nakon nedavno obilježene 50. godišnjice od prvog slijetanja na Mjesec u medijima se dosta polemizira o potencijalnom letu čovjeka na Mars. Ipak, Evropa može sačekati kada je riječ o putovanju u svemir. Glavni prioritet mora biti uspostavljanje i očuvanje digitalne suverenosti, kao i to da se učini sve što je neophodno da se spriječi pad Starog kontinenta i zaštiti demokratija. U dobru ili zlu, 21. vijek je u jeku.
/Autor je bivši šef njemačke diplomatije i vicekancelar od 1998. do 2005. Bio je lider njemačke partije Zeleni gotovo 20 godina./
(TBT, Copyright: Project Syndicate)