Piše: Dani Rodrik, thebosniatimes.ba
Novi prijedlog trgovinske politike senatorke Elizabeth Warren potvrđuje njen status demokratske predsjedničke kandidatkinje sa najboljim idejama. Trgovinska politika Sjedinjenih Država dugo je bila oblikovana isključivo interesima poslovnih i finansijskih krugova, što je doprinijelo njihovom bogaćenju i eroziji prihoda srednje klase uz propadanje mnogih lokalnih zajednica. Elizabeth Warren predlaže radikalno preoblikovanje trgovinske politike na način koji će odgovarati interesima šire zajednice.
Kao što senatorka ističe, živimo u svijetu u kome su uvozne dažbine ionako već veoma niske. Učesnici u trgovinskim pregovorima danas ne raspravljaju toliko o carinama i drugim trgovinskim barijerama, koliko o zakonima i propisima unutar zemlje partnera, kao što su pravo intelektualne svojine, tehnički standardi, industrijske politike i slično. Savremeni trgovinski sporazumi teže „dubokoj“, a ne „plitkoj“ integraciji, da upotrebimo distinkciju koju je uveo moj harvardski kolega Robert Lawrence.
Duboka integracija doprinosi većem obimu međunarodne trgovine i investicija, ali istovremeno ugrožava postojeće društvene ugovore unutar zemalja učesnica. Ona postavlja ograničenja domaćim poreskim i regulatornim politikama i potkopava sposobnost zakonodavaca da održe postojeće socijalne i radne standarde. Multinacionalne kompanije i farmaceutski i finansijski giganti insistiraju na mogućnosti pristupa stranim tržištima na uštrb potreba radništva i srednje klase.
Noseći stub plana koji je senatorka izložila jeste postavljanje prethodnih uslova za potpisivanje sporazuma koji vode dubokoj integraciji. Zemlje sa kojima Sjedinjene Države pregovaraju moraju prihvatati i štititi međunarodno priznata radna i ljudska prava. One moraju biti potpisnice Pariskog sporazuma o klimatskim promjenama i međunarodnih konvencija za suzbijanje korupcije i izbjegavanja oporezivanja. Senatorka je svesna sramne činjenice da ni Sjedinjene Države ne ispunjavaju neke od spomenutih uvjeta, naročito u domenu rada i zaštite životne sredine. Ali njenim planom Sjedinjene Države bi se obavezale to ispraviti.
Takav pristup je neuporedivo bolji od nade da će trgovinski partneri poraditi na unapređenju svojih standarda poslije potpisivanja sporazuma. Pokazalo se da su dopunski sporazumi o radu i zaštiti životne sredine u praksi nedjelotvorni. Jedini način da se ovim pitanjima osigura odgovarajući tretman i da se ona učine jednako važnim kao pitanje pristupa tržištima jeste da se vođenje trgovinskih pregovora i potpisivanje sporazuma ograniče na zemlje koje su već pokazale posvećenost održavanju visokih standarda u ovim oblastima.
Elizabeth Warren želi eliminirati ili bar ublažiti neke od najštetnijih elemenata trgovinskih sporazuma. Opravdano predlaže da se ukinu odredbe o rješavanju sporova između države i stranih ulagača – kontroverzno rješenje koje dopušta stranim korporacijama da tuže državu. Također traži da se ograniči opseg monopolskih prava u domenu intelektualne svojine, tako da nijedna zemlja više ne bude prinuđena produžavati periode ekskluzivne zaštite farmaceutskih proizvoda.
Također, ona želi značajno uvećati transparentnost trgovinskih pregovora. Predlozi trgovinskih sporazuma danas se drže u tajnosti do iznošenja na glasanje u Kongresu. Ona predlaže da nacrti budu otvoreni i izloženi kritikama i komentarima javnosti. Možda su tajnovitost u izradi predloga i glasanje bez mogućnosti predlaganja izmjena i dopuna u prošlosti doprinosili trgovinskoj liberalizaciji – po modelu plitke integracije. Ali počevši od 90-ih godina, takav način rada je samo osnaživao poslovne lobije i proizvodio neuravnotežene sporazume.
Elizabeth Warren je spremna uvesti „uvozne takse za emisije ugljika“ koje će osigurati da se domaće kompanije koje plaćaju punu društvenu cijenu emisije ugljen-dioksida ne nađu u neravnopravnom položaju sa stranim kompanijama koje to ne čine. Takođe, trgovinski sporazumi bi se vrednovali ne samo prema učinku na nivou zemlje već i prema učincima na lokalnom nivou. Senatorka predlaže da se predlozi iznose pred Kongres tek kada dobiju odobrenje regionalnih, radnih, potrošačkih i poljoprivrednih savjetodavnih odbora.
Neki kritičari tvrde da su postavljeni zahtjevi toliko oštri da bi njihovo usvajanje onemogućilo postizanje bilo kakvih novih trgovinskih sporazuma. To je moguć ishod, ali on ne mora nužno biti loš. Amerika može održati otvorenu ekonomiju koja koristi prednosti pristupa svjetskim tržištima i bez potpisivanja loših trgovinskih sporazuma po modelu duboke integracije. Loše sačinjeni sporazumi kao što je NAFTA proizvode neželjene efekte, jer dovode u pitanje legitimnost trgovinskih aranžmana i podstiču reakcije protekcionista.
Druga primjedba glasi da se senatorka koncentrira na Sjedinjene Države i nema mnogo toga reći o multilateralnim trgovinskim režimima i pravcima njihove reforme. Vjerovatno je prirodno to što kao predsjednička kandidatkinja usvaja prije svega perspektivu Sjedinjenih Država. Ali treba primijetiti da je njen jedini komentar na temu multilateralizma bio besprijekoran. Obećala je da će izdejstvovati multilateralni sporazum kojim se subvencije za zelene proizvode i tehnlogije štite od mogućih izazova u okviru svjetskih trgovinskih pravila. S obzirom na neodložnost borbe za zaustavljanje klimatskih promjena i razmjere zanemarivanja tog problema u okviru svjetskih trgovinskih pravila to i jeste najvažniji prioritet.
Treća primjedba je da su njene trgovinske politike jednako protekcionističke kao Trumpove. Ali ta primjedba je zlonamerna. Trumpove trgovinske politike samo su dimna zavjesa iza koje se sprovodi program regresivnih unutrašnjih ekonomskih politika. Prijedlog Elizabeth Warren nudi sveobuhvatan program progresivne ekonomske reforme u zemlji, uz garancije da reforma neće biti blokirana zaobilaznim putevima kroz odredbe trgovinskih sporazuma.
Konačno, politička i ekonomska budućnost Sjedinjenih Država manje će zavisiti od trgovinske politike a više od unutrašnjih politika uključivanja i strukturne transformacije. Treba primijetiti da je senatorkin trgovinski program objavljen relativno kasno, tek poslije niza prijedloga za reformu funkcioniranja američkog kapitalizma, od pravila o konkurenciji i industrijskih politika do finansijskih propisa i institucija tržišta rada.
Prijedlog trgovinske politike je završni element jednog šireg plana. Taj plan po sebi nije protekcionistički, ali bude li potrebno pribjeći protekcionističkim mjerama – da bi se zaštitilo radništvo, lokalne zajednice, poreski režim ili pravila zaštite životne sredine – on može biti i to, jer prihvaćeni program unutrašnjih reformi zavređuje da bude zaštićen.
(TBT, Project Syndicate)
