Piše: David Runciman, thebosniatimes.ba
Ima jedna često ponavljana priča o savremenim predsjednicima i premijerima, koju ponekad i sami ispričaju. Političar potroši pola svog životnog vijeka neumorno radeći da dostigne najvišu funkciju, s ciljem da napravi stvarnu promjenu u svijetu. On ili ona izdaje naredbe. Poslušni službenici ohrabrujuće klimaju glavom. Međutim, u stvarnosti, ništa se ne mijenja. U trenutku kada se vrata Ovalnog ureda ili Downing Streeta na broju 10 zatvore iza njihovih leđa i on sjedne za radni stol, novi predsjednik ili premijer shvati da je to samo obična soba i obični radni stol. Javi se osjećaj da je stvarna moć i dalje izvan dosega.
VARALICA IZA KULISA
U politici nikada ne trebaš pretpostaviti da se ćup sa zlatom nalazi na kraju duge. Bolje je biti svjestan koliko te malo čeka, kao u nekoj izvrnutoj verziji parabole Čarobnjaka iz Oza. Umjesto Puta od žute cigle nalazi se zamašćeni stub, uz kojeg se moraš popeti kako bi stigao do Smaragdnog grada. I onda kada se uspješno popneš shvatiš da tvoja sudbina nije da na kraju puta sretneš pogrbljenog čarobnjaka. Zapravo, tvoja sudbina je da postaneš ta osoba: varalica iza kulisa.
Kako političari reagiraju kada se nađu u toj poziciji? Neki, poput Georgea W. Busha, to nikada u potpunosti ne priznaju. Neki, poput Tonyja Blaira, odluče poduzeti nešto. Blair je zaključio da mora napraviti mašineriju, takozvanu „jedinicu za realizaciju“, koja će omogućiti da njegova vlada ostvari svoje ambicije. Ona je osmišljena da osigura da ručice u Downing Street-u budu povezane sa ostatkom vlade. Usprkos tome, nakon 10 godina vlasti, Blair je postao isfrustriran činjenicom koliko je malo uspio postići. Zbog toga je, između ostalog, na kraju nevoljko napustio ured, jer je imao osjećaj da je tek počeo ulaziti u štos.
Stvarna moć se i dalje činila nedokučivom, negdje iza horizonta. Otkako je prestao baviti se direktnom politikom, Blair je postao trgovac ideje „Realizologije“, koja obećava pomoći političarima širom svijeta da zapravo postignu nešto. Radi se o jednom dobrano izlizanom prospektu. Iskvarcan i smeružan, Blair je danas postao jeftina figura. Evo još jedna verzije morala priče: čarobnjak je toliko dugo proveo iza kulisa da ne shvata koliko je nebitna postala njegova pojava na sceni.
Postoje drugi načini da se odgovori na nedostatak moći na političkom vrhu. Istinski paranoičan političar vjeruje da ručice ne rade zbog toga što je neko pokidao žice. Suočen sa frustracijama ureda, uvijek je primamljivo zamisliti da postoji neka zavjera koja sprječava istinsku promjenu. Naprosto okrivi „duboku državu“ – ili, u pristojnijoj britanskoj verziji, „Sir Humphreya“. Vjerovatno niko nije imun na ovakve sumnje, posebno nakon nekog vremena na vlasti. Većina političara imala je trenutke kada su vjerovali da su ih neke mračne sile sprječavale da ostvare svoj cilj. Ali samo jedna osoba pretvorila je ovo uvjerenje u svoju vodeću filozofiju. Odgovor Donalda Trumpa na bilo kakvu prepreku je tvrdnja da je on žrtva namjernog pokušaja podrivanja njegovog autoriteta. On ne može prihvatiti da postoje temeljna ograničenja njegove moći na trenutnoj funkciji. Dakle bilo kakva manifestacija tih ograničenja postaje dodatni dokaz zavjere protiv njega. To je problem kada se narcisoidni lider izabere za funkciju koja nije toliko moćna koliko se doima.
TRAUMA 11. SEPTEMBRA
Trauma 11. septembra — i ono što je uslijedilo — otkriva još jednu fundamentalnu istinu. Moć predsjednika i premijera uvelike zavisi od historijskih dešavanja. Za Margaret Thatcher, Falklandski rat je u potpunosti izmijenio granice onoga što je ona mogla postići u uredu. Bez Argentinske invazije aprila 1982, nad čime ona nije imala kontrolu, njena karijera mogla je biti znantno drugačija. Za Gordona Browna, finansijska kriza 2007-8. godine preinačila je njegova postignuća, kao i Obamino predsjedanje. Takvi nepredvidivi događaji ne donose nikakve super moći ovim političarima: frustracija uslijed nemogućnosti da se nešto poduzme ostaje jednako intenzivna (kao što su i Brown i Obama shvatili). Međutim oni jesu prilika za stvarnu promjenu situacije.
Nije loše doći na funkciju već svjestan samoga sebe. Obama, uvijek pribran i staložen, znao je jako dobro koliko vrijedi. Međutim u konačnici opet nije postigao mnogo, jer nikada zapravo i nije pomjerio granice onoga što može postići. Thacher, bez obzira na reputaciju samosvjesne žene, bila je iznenađujuće krhkog samopouzdanja i nesigurnih uvjerenja. Ipak, znala je, zbog svoje skoro nadljudske intuicije, šta neko sa njenim karakterom može postići kao premijer, posebno kada bi se za to stvorila prilika. Blair je bio mnogo samouvjereniji i sigurniji u svoja uvjerenja od Thatcherove. Ali mu to nije bilo od velike pomoći. On je ustrajno pokušavao natjerati svoj ured da se složi sa njegovim uvjerenjima, umjesto da je prilagodio ta uvjerenja granicama onoga što je taj ured dopuštao. Bill Clinton je bio možda najinteligentniji čovjek koji je ikada došao u Ovalni ured. Njegov um bio je proždrljivog apetita za novim informacijama i svježim uvidima. Bilo je to previše. Nije uspio sačuvati tu inteligenciju unutar prostora njegove funkcije. Rasula se, prečesto i u bezdan.
Nekada se kaže da ne priliči predsjedniku ili premijeru da bude previše pametan: prije će od drugorazrednog uma nastati prvorazredni lidera. Kao i mnoge druge generalizacije u politici, i u ovoj ima nešto istine, ali i dosta netačnosti. Postoje mnogi načini da političar bude inteligentan, i postoje mnoge stvari poznate političarima a nepoznate narodu. Ono što je važno jeste da li oni znaju šta je to što znaju. I ako znaju, da li razumiju za šta im to znanje treba.
To nas dovodi do Trumpa, koji na mnogo načina ilustrira ideju da karakter političara otkriva karakter ureda u kojem radi. Njegova persona se neće promijeniti. On je uznemirujuće dosljedan samome sebi, kao jedan šoumen, šovinista i šarlatan. Ono što radi testira koliko daleko čovjek poput njega može pomjeriti granice onoga što predsjednik može biti. On je dosada bio uspješniji nego što su mnogi vjerovali da je moguće. Njegova spremnost da kaže bilo šta — a moguće i da vjeruje u bilo šta — kako bi se domogao svog cilja, izgleda je iznenađujuće učinkovit način maksimiziranja njegovog autoriteta. S obzirom da ga većina Amerikanaca oštro osuđuje, on je uradio poprilično mnogo sa ograničenom moći koju posjeduje. Možda i on odbacuje priču Čarobnjaka iz Oza. On naprosto odbija priznati postojanje kulisa. On želi da ljudi vide sve!
Međutim, ono što Trumpa čini toliko iritantnim je njegov manjak ikakve samosvijesti. On zapravo ni ne isprobava granice svoje predsjedničke moći, jer bi to značilo da priznaje da one postoje. On radi ono što mu se radi. Trump je ujedno i više i manje predsjednik nego što bi trebao biti. Više, jer se ponaša kao da je njegova moć zaista onolika kolika on vjeruje da jeste. Manje, zato što se ponaša kao da je to samo jedan obični posao (biznismena, voditelja reality emisije). Većinu vremena on se ponaša kao da ne cijeni svoju funkciju. Zašto bi neko čiji je karakter toliko postojan bio tako nepredvidiv u uredu? Zato što mu njegov karakter ne dopušta da vidi funkciju predsjednika kako su to njegovi prethodnici vidjeli: kao ured s kojim dolaze određena očekivanja u pogledu ponašanja. Trump je, u institucionalnom pogledu, poremećen.
Da li to znači da je mentalno neprikladan za predsjednika? Tokom njegove vlasti u Bijeloj kući, Trumpa su neprestano pratile glasine o njegovoj intelektualnoj nesposobnosti — nerijetko je opisan kao „jebeni moron“, „11-godišnje dijete“, „idiot“, „debil“ i „glup kao noć“. I to su samo opisi njegovih bivših pomoćnika i kolega. Mnogi psihijatri su odbacili takozvano „Goldwater“ pravilo, koje im zabranjuje da dijagnosticiraju psihološke mane javnih ličnosti ukoliko nije u pitanju direktna procjena. Prema mnogima, ova zabrana ih samo sprječava da kažu ono što je očito: Trump je lud.
Međutim, ne bismo trebali tek tako pretpostaviti da je ovo dovoljno da se Trump ocijeni nesposobnim za konvencionalno političko liderstvo. Za Blaira se uvelike govorilo da je skrenuo s pameti tokom i nakon rata u Iraku. O Brownu se pričalo da je imao divljačke napade bijesa i dugotrajne depresije. Ja sam razgovarao sa ljudima koji vjeruju da je istinska priča o Theresi May zatajena, da kao dijabetičarka ona ima kognitivne hendikepe, uključujući i nemogućnost da procesuira nove informacije ili promijeni mišljenje. Ovakve optužbe nisu neosnovane: za predsjednike i premijere se često misli da su psihološki oštećeni svojom pozicijom.
Max Weber, koji je pisao prije 100 godina, razvio je teoriju da ludost nije samo slučajna nuspojava visoke funkcije. To je suštinski dio nje: karakteristika, a ne greška. Predsjednici i premijeri moraju se nositi sa mentalnim naporom nošenja ogromne političke odgovornosti bez da nužno imaju lični autoritet koji to može iznijeti. Lideri savremenih država drže živote miliona ljudi u svojim rukama, a opet se nerijetko nađu u situaciji da ne mogu natjerati ljude u sobi do da ih poslušaju. Svakoga bi to moglo dovesti do ludila. Liderstvo je konstantno povlačenje konopca između pravila političke odgovornosti i zakona o nenamjernim posljedicama. Ovo se nije promijenilo od vremena kada je Weber pisao o tome. Jedan razlog zbog kojeg je tako teško biti predsjednik ili premijer je to što glasači drže čarobnjaka odgovornim za ono što se dešava. Iako je čarobnjak samo obična varalica iza kulisa.
Daleko najrazboritiji predsjednik ili premijer moderne historije bio je Obama. Prošao je kroz svoj mandat stabilno, čak i kada je bio suočen sa najgorim provokacijama. Pobrinuo se da ostane povezan sa svojom porodicom i da ima dovoljno slobodnog vremena. Da li je moguće biti previše razborit za predsjedanje? Sigurno da su neki momenti Obaminog hladnog stava izgledali kao promašene prilike. Ponekad smo ga željeli vidjeti da pobjesni. Ali to nije bilo u njegovom stilu. Niti ga je to dovelo do pozicije.
Ovo je druga duboka tenzija koja postoji u karakteru bilo koga ko se odluči domoći takve funkcije. Karakteristike koje nekoga dovedu do pobjede u izborima možda nisu one koje su potrebne za datu funkciju. Kampanja, kako kaže slogan, nje isto što i vladanje. Kandidat Obama je bio poznat kao „Obama bez drâma“. Tokom njegove duge, potresne, autsajderske kampanje 2008. kada je želio oteti demokratsku nominaciju od Hillary Clinton, i onda za vrijeme kraćeg ali jednako zahtjevnog performansa kojim je trebao pobijediti opće izbore koji su se dešavali dok je svjetska ekonomija doživljavala srčani udar, njegov smireni temperament bio je zlata vrijedna prednost. To što se nije dao omesti dovelo ga je do pozicije. Ali kada je postao predsjednik, trebale su mu i druge vještine. Njegova sklonost ka smirenoj analizi umjesto impulsivnih donošenja odluka i njegova ustrajnost u ignoriranju laveža provokatora — onako kako je to njegova supruga, Michelle, opisala 2016, „kada oni padnu na dno, mi se vinemo u zrak“ — i dalje su bili njegovi aduti. Međutim, oni nisu bili dovoljni.
Lični razvoj je veoma težak tokom jedne političke karijere, posebno kada te je ono što ti jesi napravilo onime što si postao. Zašto bi politički lideri čiji ih je pristup politici doveo do pobjede u izborima napustili taj pristup kada dođu na poziciju? Trump je brzinom munje došao do republikanske nominacije i konačno predsjedništva 2016. sa kampanjom spaljene zemlje, bez granica i milosti. Pobijedio je svoje rivale ismijavajući ih, omalovažavajući ih i, kada bi se stvorila prilika za to, lažući o njima. Tako se ponaša i kao predsjednik, uz neprestane izljeve bijesa od njegovih protivnika. Ali ko kaže da on nije upravu? Ako visoki položaj ne mijenja političare u njihovoj srži, ne bismo trebali očekivati promjene u njihovom ponašanju.
Neki političari došli su do vrha bez izbora. Kada je May osvojila opće izbore 2017, vlastitom voljom a ne nuždom, ostala je bez seta vještina koji ju je doveo do Downing Street-a. Žilava, bezbojna, nepokolebljiva političarka koja je na prstima prešla preko leševa kako bi naslijedila krunu nakon ishoda referenduma za Brexit, preobrazila se tokom kampanje u beživotnog Maybota: hladnu, mehaničku i naizgled bezličnu verziju sebe. Na turneji, Jeremy Corbyn, političar za koga je kampanja bila žila kucavica njegove čitave karijere, bio je daleko bolji od nje.
Promjena je teška za političare. Ali ono što čini političko liderstvo tako neizvjesnim je činjenica da je ono relativno jednostavno za glasače. Ako nam dosade naši političari, možemo ih se riješiti. Kvalitete koje su se nekada cijenile u lideru mogu se vrlo brzo pretvoriti u razlog za omraženost. Blairova iskrenost postala je licemjerstvo. Obamina staloženost počela se gledati kao ravnodušnost. Mayina nepokolebljivost pretvorila ju je u robota. Prije ili kasnije, Corbynova jednostavnost smatrat će se idiotizmom. Još jedna istinita izreka o demokratskom životu jeste da sve političke karijere završe porazom. Možda bi bilo jednostavnije reći da nijedna politička ličnost nije izgrađena da opstane na samom vrhu. Zahtjevi visokog položaja su nepredvidivi.
Opet, ako postoji i jedna kvaliteta koja je neophodna za bilo koga na ili blizu vrhunca političkog života, to je izdržljivost. To ne mora biti fizička izdržljivost, iako i to pomaže. Corbyn ima reputaciju lijenog političara. On rijetko napušta svoju zonu komfora. Ali ništa u njegovoj političkoj karijeri dosada nije bilo lijeno. Kao zastupnik ostao je tu decenijama, čak i kada nije pokazivao neke rezultate. Corbyn je ustrajao ondje gdje bi drugi možda odustali. Kao rezultat toga, našao se na pravom mjestu kada se stvorila nova prilika.
Britanski i američki politički sistemi se razlikuju, tako da će šanse koje se stvaraju za otporne političare također biti drugačije. Predsjedavanje je otvoreno za potpune autsajdere na način na koji premijerstvo nije. Niko ne bi stigao u Downing Street onako kako je Trump stigao u Bijelu kuću — bez da je ikada ranije prošao kroz izbore. Predsjednička kampanja, koja traje najmanje dvije godine, sa svojim nemilosrdnim uvjetima za skupljanje novca i privlačenje pažnje, iziskuje različite stvari. Ona odgovara karakterima različitim onoliko koliko su Obama i Trump – jedan bez ikakve drame, drugi bez ikakvog stida. To ne bi odgovaralo Mayevoj. Britanska politika je mnogo zatvorenijeg tipa, njene kampanje su kraće i uloga parlamenta u izboru političkih lidera je mnogo izraženija. Corbyn, pretvarajući Laburističku stranku u masovni pokret koji umanjuje ulogu svojih izabranih zastupnika u parlamentu, najveći je autsajder kojeg je britanska politika ikada imala blizu vrha. Pritom, on nikada nije imao karijeru izvan parlamenta.
Trumpova izdržljivost ostaje podcijenjeno oružje u njegovom političkom arsenalu. On nije samo pobijedio svoje protivnike 2016, on ih je nadživio, opirući se preprekama koje bi oborile nekog manje otpornog kandidate. Njegov apetit za iscrpljujuće govore nije se umanjio otkako je pobijedio izbore. Zapravo, čini se najsretnijim kada ronda na podiju. On je prožvakao i ispljunuo znatan broj osoblja u relativno kratkoj političkoj karijeri. Izgleda da on svoj politički uspjeh uglavnom mjeri brojem tijela koje može naslagati ispred svojih vrata, bez obzira na njihove ranije saveze. Po tom parametru, on bi mogao biti najuspješniji predsjednik u modernoj američkoj historiji.
DOBA POPULIZMA
Ono što ga čini drugačijim, međutim, je njegova volja da pretvori svoju ličnu frustraciju u primarni pogon svog političkog programa. Njegova ekspertiza je žaljenje. Pobjeda na izborima ni u najmanjoj mjeri nije ublažila njegovo stanje uvrijeđenosti. Štaviše, pojačala ga je. Svi predsjednici i premijeri imaju periode kada se osjećaju da su žrtve, bez obzira što su najmoćniji ljudi u zemlji. Thatcher, Blair, Clinton, Brown, Obama i May su sigurno imali momente kada su se osjećali loše na taj način. Ali niko od njih nije od svoje žrtve napravio raison d’être. Znali su da bi takav potez bio fatalan za njihov politički autoritet – ucviljeni, plačljivi egomanijak nije neko ko može zadržati poštovanje glasača. A bez poštovanja predsjednik ili premijer je definitivno na gubitku. Ali Trump je pokazao, za sada, da nisu upravu.
Naše doba je doba populizma. Sada glasači testiraju granice moći predsjednika i premijera koliko i sami političari. Brexit i Trump su poslužili kao lakmus testovi koji otkrivaju tajne o zemljama koji su ih proizveli. Čini se da je među nama došlo do novih podjela — između starih i mladih, obrazovanih i manje obrazovanih, povezanih i nepovezanih — i često toliko da smo ljuti jedni na druge jednako kao i na one koji su na vlasti. Ideja da je karakter naših lidera ono što određuje karakter naše demokratije sada se čini donekle čudnom. Danas, možda više nego ikada prije, dobivamo političare koje zaslužujemo.
Trump čini predsjedavanje bitnijim i relevantnijim nego ikada. Paradoks populističkih lidera jeste da oni obećavaju da će osnažiti ljude, ali na kraju završe akumulirajući sve više i više moći u vlastitim rukama. Istovremeno podcjenjuju i ističu autoritet demokratskih pozicija koje drže. Oni ne probavaju granice vlastite moći: oni testiranju granice same demokratije.
Dakle, gdje Boris Johnson spada u ovoj priči o izrazito ambicioznim i neusklađenim očekivanjima? Johnson ne može gajiti previše iluzija o granicama moći pozicije koju trenutno drži, s obzirom da je mandat njegove prethodnice poslužio kao studij slučaja za njihove razotkrivanje. May je stigla u Downing Street sa obećanjem da će realizirati Brexit i ispraviti neke društvene nepravde koje su stvorile podjele koje stoje iza njega. Ona ni to nije uspjela uraditi. Umjesto toga, provela je tri godine uzalud tražeći alate koji bi druge naveli da se slože sa njenim željama. Ona ih nije mogla naći, ma koliko uporno tražila. Raspisivanje općih izbora da nadomjesti nepostojeći utjecaj nad svojim kolegama u parlamentu samo je pogoršalo situaciju. A opet, tu je Johnson, koji pravi ista obećanja i prijeti istom terapijom: ili uradite kako vam govorim ili će vam glasači reći svoje! Čini se kao da se posljednje tri godine nisu ni desile. Šta on to zna što ona nije? Šta on to ima što je njoj nedostajalo?
To sigurno nije istinsko uvjerenje, koje su Brexitovci ponekad smatrali ključnim nedostatkom u Theresinom portfoliu. Da, ona jeste zastupala kampanju za ostanak dok je Johnson bio na čelu one za napuštanje. Ali on je također čovjek koji je napisao dvije kolumne, jednu za svaku stranu argumenta, svaka pogodna ovisno od toga na koju stranu odluči skočiti. On nije političar od uvjerenja. On je povremeni novinar za kojeg su uvjerenja naprosto dobar naslov kojim će rasprodati ovosedmično izdanje.
Niti je to pitanje većeg političkog iskustva ili političkih vještina. Ono što Johnson ima je jedan medvjeđi pristup: on uživa u koškanjima u politici i ne smeta mu fizički obračun. Ako želi da nešto uradiš, on će te uhvatiti za ruku ili povući za uho. On je šarmer, laskavac, slatkorječivac i povremeni nasilnik. Čini se da Johnson vidi ove kvalitete kao zamjenu za predan i detaljan rad, ali neće uspjeti provući svoju (ili bilo čiju) verziju Brexita u parlamentu tako što će na to nasilnički natjerati svoje kolege.
Možda novi premijer misli da je konačno sastavio u Downing Streetu ono što je Blair htio, ali nikada nije u potpunosti dobio: jedinicu za realizaciju koja zapravo može ostvariti njegovu ideju. To je jedinica sastavljena od jednog čovjeka imena Dominic Cummings; čovjeka koji je na referendumu donio pobjedu Brexitu. Međutim, pobjeda na referendumu je jedna, a sama realizacija Brexita sasvim druga stvar. Cummings možda tek treba pronaći način da ostvari još jednu pobjedu u glasačkoj kutiji. Ali birokratski nepodnošljiv posao kovanja trajnog dogovora je izvan njegovih sposobnosti. Johnsonova jedinica za realizaciju je tu da ga ostavi na životu narednih nekoliko mjeseci. Šta će se desiti kasnije, niko ne zna.
Johnson se ponaša kao da je Brexit samo još jedan vanjskopolitički izazov, koji mu daje istu dozvolu koju su njegovi prethodnici ponekad uživali kada bi nadvladali strance. To je međunarodna politika, tako da on ne vidi čemu toliko formalnosti. On se može okolo busati u prsa, neopterećen demokratskim prefinjenostima. Mayina vlada, prema ovoj verziji događaja, previše je brinula o dojmu koji će ostaviti. Međutim, Brexit nije samo još jedan vanjskopolitički izazov. To je jedna legalna, ekonomska i diplomatska noćna mora.
Nema te podčerčilovske retorike koja može izmijeniti činjenicu da uspješna strategija izlaska skoro u potpunosti ovisi o dobroj volji drugih, počevši od Emmanuela Macrona i Angele Merkel, do irske vlasti i Evropske komisije, da ne spominjemo strana tržišta obveznica i devizna tržišta. To što se tretira kao rat ga ne čini ratom. Samo se povećava mogućnost da će se granice premijerove moći još jednom obznaniti.
Na kraju, teško je ne zaključiti da jedina Johnsonova crta koja može stvoriti preokret, a koju njegovi prethodnici možda nisu imali, je spremnost da prihvati svog unutarnjeg Trumpa. Ono što Johnson nudi je apetit za kreativno uništavanje: on ne testira granice svoje moći, on ih potpuno zanemaruje. On se oslanja na energiju, životinjski duh i zanemarivanje ne samo konvencionalne mudrosti već pravila igre koja će ga izvući iz svega. Ako uspije, to će biti jasan pokazatelj da se pravila zaista mijenjaju. Priča o modernoj politici – o predsjednicima i premijerima koji su isfrustrirani granicama svoje moći, koje onda nasilu pomjeraju – imat će novo poglavlje.
Sa mnogo gledišta, Johnson nije Trump. On je više jedan hibridni političar, čiji karakter sadrži djeliće prošlosti koji su ostali za njim kao ostaci iz jedne druge ere. On pokušava oponašati Thatcherinu odlučnost, Blairovu karizmu, Clintonovu drskost. Ali biti Thatcher ili Blair ili Clinton neće Johnsona izvući iz nereda zvanog Brexit, u čijem stvaranju je učestvovao i kojeg je sada naslijedio . Ako pronađe način da se izbavi biće to zbog toga što njegove očite slabosti i ignoriranje istine zapravo nisu bili važni. Poput Trumpa, on će strgnuti kulisu i to bez posljedica.
Funkcionira li ovakav pristup? Ne znam, kao ni sam Johnson. Ali ako će nered napravljen posljednjih nekoliko godina, i mjeseci i godina koje slijede, rezultirati u manjku naše vjere u moć predsjednika i premijera da naprave stvarnu promjenu, to neće biti loša stvar. Možda nakon mita o snažnom lideru dolazi ideja demokratije bez lidera. Nije to najgora ideja na svijetu.
Kada je Thatcher, najsnažniji lider kojeg je Britanija imala u modernom dobu, umrla 2013, mnogi od njenih okorjelih kritičara proslavili su to na Twitteru proglasom: „Ding, dong! Vještica je mrtva!“ Ali ne trebamo se plašiti povratka zle vještice. Već osvete isfrustriranog čarobnjaka.
(TBT, Independent, Prevela Esma Latić)