Piše: Yanis Varoufakis, thebosniatimes.ba
Boris Johnson je prvi britanski premijer za mnogo godina unazad koji nema nikakvih dilema u pogledu Evropske unije. Njegova strategija za osvajanje vlasti podrazumijevala je samo jednu opciju: poništiti pregovore sa EU prije 31. oktobra, raspisati izbore upravo na taj dan, zahtijevati mandat za bezuslovni razvod od Evrope, a zatim pustiti svoje protivnike u zemlji i van nje da se snalaze kako znaju i umiju.
Ostavljajući po strani očigledne nedostatke brexita bez dogovora, Johnson i nema drugu alternativu. Odlazak u Brisel kako bi se ispregovarale promjene u dogovoru koji je načinila njegova prethodnica – bio bi taktička greška. Neuspjeh Therese May bio je odraz nesposobnosti da se napravi razlika između širih interesa EU i specifičnih motivacija njene birokratije. Ako se nađu pred izborom između sigurnih profita za evropske izvoznike i potvrđivanja načina rada EU birokratije, glavni evropski pregovarač, Michel Barnier, i politički lideri koji ga slijede, bez razmišljanja će se opredijeliti za ovo potonje. Stoga će biti odbijene bilo kakve značajne izmjene dogovora koji je ispregovarala vlada Therese May, čak i one koje bi bile u dugoročnom interesu EU. Malo je vjerovatno da će Johnson ponoviti grešku koju je napravila May.
Naravno, moguće je da će on biti u iskušenju da isproba svoje retoričke vještine na njemačkoj kancelarki Angeli Merkel i francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu. Ali pravi šef njegovog štaba (i lukavi šef brexit kampanje 2016), Dominic Cummings, bi ga onda sigurno podsjetio da britanskoj javnosti nije potrebna još jedna scena u kojoj se njihov premijer vraća sa kontinenta praznih ruku. Budući da je postao premijer upravo zahvaljujući ovom osjećaju poniženja javnosti, Johnson bi bio glup ako bi nastavio da ga pothranjuje. Bez realističnih izgleda za pregovore prije 31. oktobra, i imajući u vidu da je suočen sa podijeljenim parlamentom koji nije u stanju dogovoriti se oko bilo koje opcije za brexit, Johnson može da sazove izbore koji će se poklopiti sa istekom roka 31. oktobra. Ovakva odluka bi istovremeno neutralizirala buntovne poslanike i postavila pred birače jasan izbor: „Okončajte ovaj prokleti brexit odmah glasajući za mene, ili pustite da se mučenje nastavi pod Jeremyjem Corbynom i njegovom laburističkom vladom, kojoj će možda biti neophodna podrška škotskih nacionalista koji žele rasturiti Ujedinjeno Kraljevstvo.“
Čini se da opozicioni političari i komentatori, koji ističu da je javnost svjesna mnoštva Johnsonovih karakternih mahana, potcjenjuju privlačnost ideje konačnog kraja pregovora koje Britanci – i oni koji podržavaju brexit i oni koji su protiv njega – smatraju krajnje ponižavajućim. Manifest zasnovan na „tvrdom“ brexitu pomogao bi Johnsonu satrati novonastalu Brexit partiju i po prvi put nakon referenduma ujedini birače opredijeljene za izlazak iz EU. Istovremeno, pristalice ostanka u EU – remaineri – ostaju duboko podijeljeni ne samo između Liberalno-demokratske i Laburističke partije, već i između partija koje pokrivaju cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo sa jedne, i škotskih i velških nacionalnih partija sa druge strane. Rijetko se dešavalo da novi premijer, koji je naslijedio haotičnu vladu i podeljeni parlament, ima tako jasan put ka potencijalnoj dominaciji.
Uprkos tome što ankete sugeriraju povratak liberal-demokrata, zahvaljujući njihovom nedvosmislenom stavu za ostanak u EU, jedina prepreka Johnsonovoj dominaciji je Corbynova Laburistička partija. Strastveni remaineri su žestoko kritizirali Corbyna zbog njegovog odbijanja da laburisti budu predvodnici kampanje za preokretanje rezultata referenduma. Oni često citiraju njegovu kritiku EU kao organizacije inherentno naklonjene oligarhiji i merama štednje, kao dokaz da on nije bio iskren kada je, u junu 2016, vodio kampanju za ostanak u EU i reformiranje ove zajednice.
Ali Corbyn je bio u pravu kada je nijansirao svoju podršku za ostanak u EU. Brexit svoju pobjedu na referendumu ne duguje ni Vladimiru Putinu, ni Facebooku, niti besramnim lažima kampanje za napuštanje EU. Niti je duguje kritičkom stavu onih među nama (uključujući i DiEM25) koji su, poput Corbyna, vodili kampanju pod sloganom „Ostanak u EU. Protiv ovakve EU!“ Ne, najbolji saveznik brexit kampanje bile su etablirane figure poput Tonyja Blaira i Christine Lagarde. Oni su oscilirali između tzv. „projekta straha“ (upozorenja o kraju svijeta u slučaju brexita) i ružičastog prikaza EU koji je ignorirao njene antidemokratske mehanizme odlučivanja, njeno mizantropsko upravljanje evro-krizom i njenu spremnost da potpisuje trgovinske ugovore s SAD, koji su uzurpirali parlamente njenih članica i ugrozili neka od najznačajnijih dostignuća EU.
Još od referenduma 2016, Ujedinjenim Kraljevstvom vlada atmosfera građanskog rata, koja onemogućava civiliziran razgovor između onih koji podržavaju brexit i onih koji mu se protive. Corbyn je hrabro pokušao održati na okupu ove dvije struje unutar Laburističke partije, i to pomoću časnog kompromisa: UK će formalno napustiti EU, poštujući rezultat referenduma, ali će istovremeno ostati dio što većeg mogućeg broja EU struktura – uključujući i carinsku uniju. Umjesto da čestitaju Corbynu na ovom nimalo lakom balansiranju različitih struja, njegovi protivnici u Laburističkoj partiji, zajedno sa liberalnim establišmentom dovoljno neprincipijelnim isporučiti sve pro-brexit birače direktno u ruke Nigela Faragea i Borisa Johnsona, napali su ga sa zapanjujućom zluradošću. Ali to je bilo tada, a evo kako je sada. Sa Johnsonom kao premijerom, i njegovom kristalno jasnom strategijom, Corbynov zadatak se sastoji u tome da razotkrije istinu o Johnsonovom brexitu bez dogovora – konkretno, da je riječ o trampovskom dogovoru o brexitu – i da izađe sa laburističkim planom za brzo razrješenje mučnog procesa brexita. Corbyn prvo mora pokazati biračima da će Johnsonova vlada pretvoriti Ujedinjeno Kraljevstvo u vazalnu državu trampovske Amerike i multinacionalnih korporacija, koje jedva čekaju uzurpirati dragocjene nacionalne institucije (prije svih Nacionalnu zdravstvenu službu). Johnson će privezati UK za globalnu alijansu populističkih/nacionalističkih režima i uništiti šansu da Britanija postane evropski i svjetski predvodnik u implementaciji Zelenog nju dila, koji bi zamijenio propali ekonomski model zasnovan na niskim porezima, niskim platama, niskim investicijama, ugovorima na „nula časova“ i nereguliranim finansijama.
Corbynov drugi zadatak je da ponudi alternativni način okončanja ponižavajućeg nastavka pregovora. To znači da će se morati obavezati da će opozvati Član 50, kako bi dao dovoljno vremena laburističkoj vladi da implementira zelene investicije, preokrene mjere štednje u skladu sa progresivnim internacionalizmom Laburističke partije, istovremeno organizirajući Građansku deliberativnu skupštinu koja bi formulirala pitanje (ili pitanja) koja bi se postavila glasačima na drugom referendumu o brexitu. Izbori na kojima bi se biralo između ove dvije nedvosmislene alternative, Johnsonove i Corbynove, konačno bi omogućili građanima Ujedinjenog Kraljevstva da donesu odluku o sudbini svoje zemlje.
(TBT, Project Syndicate)
