Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Nakon kontroverznog Daytonskog mirovnog sporazuma, kojeg je potpisao Alija Izetbegović, odbačenog tzv. „Aprilskog paketa“ i nedovršenog „Prudskog sporazuma“, čiji je (ko)autor Sulejman Tihić, dobili smo koalicioni Sporazum o formiranju državne vlasti koji bitno zadire u temeljne ustavne konstrukcije države, pa i definira ustavotvornu poziciju samih Bošnjaka. Iako su tzv. „Aprilski paket“ odbili Bošnjaci, predvođeni Harisom Silajdžićem, kao liderom Stranke za BiH, pa u dobroj mjeri medijskim osudama osujetili da „Prudski sporazum“ dobije status političkog sporazuma, kojim bi se izjašnjavao Parlament Bosne i Hercegovine, ovo što su sada dobili u formi koalicionog Sporazuma za formiranje vlasti od strane SNSD-a, HDZ-a i SDA, gore je od svih verzija naprijed navedenih sporazuma.
BAKIROVE „BIJELE LAŽI“
Iako se Bakir Izetbegović pravda da je sačinjen kompromis, to je „bijela laž“, tipična za njega; jer je zapravo on odustao od svojih davno proklamiranih uvjeta za formiranje vlasti, a oni su se sažimali u dvije riječ : ANP i NATO. Dragan Čović, kao lider HDZ-a, i Milorad Dodik, kao lider SNSD-a, dvojac koji je sa Tihićem autorizirao tzv. „Aprilski paket“, odnosno „Prudski sporzum“, nikad nije tako ushićeno govorio pred medijima o jednom sporazumu kao o ovom posljednjem. Zašto? Zato što su u sporazumu jasno, vidljivo i čitko spomenuti njihovi politički ciljevi, dok se dvije ključne riječi (ANP i NATO), iliti Godišnji plan za NATO, koje je Izetbegović kao papagaj ponavljao nakon izborne pobjede, uopće nisu spomenute. Kako to Čović slasno i glasno kaže da je u sporazumu navedena obaveza rješavanja Izbornog zakona kao preduvjeta za rješavanje ustavne pozicije Hrvata u Bosni i Hercegovini, a Dodik vrlo jasno kaže da Godišnji plan za NATO nije ni spomenut, kao što se vidi iz samog teksta Sporazuma, niti je spomenut sistem koordinacije pri usvajanju akata za priključenje u EU, a da je sasvim izvjesno da je „odzvonilo“ OHR-u, jer su ovim Sporazumom ispunjeni svi (5 plus 2) politički uvjeti za prestanak rada OHR-a itd. Nešto su se sadašnji i bivši visoki predstavnici OHR-a Valentin Inzko i Christian Schwarz-Schilling brecnuli i pokušali demantirati Dodika. Kao da su oni zaista više bitni igrači, jer ih je oficijelno saopćenje EU demantiralo podržavši svog ambasadora Lars-Gunnar Wigemarka, kao mentora ovog Sporazuma. Američka ambasada u Sarajevu je, naravno, izrazila skepsu i još uvijek se dvoumi da li je tretiran Godišnji plan za NATO.
Šta bi se u ovoj konfuziji i halabuci moglo razaznati kao bošnjački politički ciljevi Sporazuma? E, to je pitanje za milion dolara. Zašto je uopće Izetbegović lamentirao, pa čak i prijetio da će sam poslati Godišnji plan za NATO U Bruxelless, ako to danas već uopće nije bitno?! Bog me ubio ako je to ikome jasno i ako u Sarajevu danas ima pojma za šta se, u stvari, više politički bore Bošnjaci. Oni, lideri navodne patriotske koalicije (SDA-DF-SBB) zaklinju se u državu. Ali, koju i kakvu državu, to više nikome nije jasno. Što se više zaklinju to više postaju sumnjivi! Od rata pa na ovamo, hiljadu puta je Izetbegović repetirao da Bošnjacima nema opstanka bez „NATO kišobrana“, i to tako danas Bošnjaci vjeruju da im sudbina ovisi o ovom pitanju. Predizborna kampanja, posebno je na tome bošnjačke glasove dobio Željko Komšić, sva je bila usmjerena, bolje reći tempirana na šansi da Bosna i Hercegovina nakon Sjeverne Makedonije treba učiniti korak ka članstvu u NATO. Čak je Komšićev agitprop tvrdio ako bi uz Dodika i Čovića pobijedio Fahrudin Radončić, to bila velika nacionalna izdaja jer bi taj trio blokirao put ka evroatlanskim integracijama. Dobro, na nagovor Izetbegovića, a opet u ime spasavanja države, a nakon što su se „ohladili motori“, ova predizborna retorika je zaboravljena. Još uvijek se zbog toga Komšić kočoperi i kofrči kako neće glasati za mandatara Vijeća ministara bez usvajanja Godišnjeg plana za NATO, dok se Radončić drži postrani, jer „niti je luk jeo niti mirisao“ kad je ovaj Sporazum u pitanju.
POGUBAN POLITIČKI UČINAK
Ako, opet prizovemo u sjećanje prilike u kojima su se odvijali prethodni sporazumi, Daytonski, „Aprilski paket“ i „Prudski sporazum“, možemo naći neke olahkotne okolnosti i imati razumijevanje za pregovarače. Alija Izetbegović je pregovarao dok je dnevno u Bosni i Hercegovini ginulo na stotine civila, Tihić je pregovarao nakon terorističkih napada u New Yorku, zbog čega su Bošnjaci, a posebno SDA, imali veoma negativan imidž na Zapadu. Šta je to tako pritisnulo Bakira Izetbegovića da daje tolike ustupke Dodiku i Čoviću? Ništa, ama baš ništa što bi dodatno ugrozilo i usložilo političke prilike u Bosni i Hercegovina! Osim toga što sam osjeća da mu svakodnevno opada rejting i da bez vlasti i državnih institucija, bolje reći državnih budžeta, manjka „pogonsko grivo“ za pohlepne stranačke funkcionere. Kakve veze ima ministrica Samiha Borovac sa migrantskom krizom u Bosni i Hercegovini svijetu, molim vas lijepo?! Šta je ova vajna SDA-ova hanuma učinila na rješavanju problema migranata od čega se država trese? Zar će šta biti bolje ako i kad nominirana ministrica vanjskih poslova Bisera Turković zasjede u fotelju? Zato bi ovo mogli biti samo njegovi formalni motivi, jer još uvijek je bošnjački režim kojeg Izetbegović osobno kontrolira, uz svesrdnu asistenciju Rijaseta Islamske zajednice, prilično stabilan. Problem je, u to više uopće nemam dileme, u samom Bakiru Izetbegoviću, kao lideru, koji je satkan od nekoliko vrlo delikatnih, usudio bih se reći i devijantnih karakternih osobina, koje kad se umnože, pa i razmnože sa nekim kompleksima i strahovima, daju vrlo poguban učinak u politici kakav je, uostalom, i ovaj Sporazum. Njega kao lidera još samo slave anonimni autori i botovi koji u svojim panegiricima pišu da je Božije proviđenje što Bošnjacima imaju tako „mudrog“ vođu, dok isti autori pod pseudonimom pišu paskvile kako lijeve intelektualce i Izetbegovićeve oponente treba slati u ludnice ili zatvore. To što se ozbiljni intelektualci ne usuđuju javno iznijeti mišljenje o „Riđom“, kako se meni povjeravaju čak i akademici, rezultat je općeg straha, što je novi dokaz da se radi o bukvalno opasnoj osobi spremnoj da se posluži opasnim „alatkama“ za ostvarivanjem svojih političkih ciljeva. Stoga se ovaj Sporazum može uzeti kao dokaz, („crno na bijelo“) njegove umišljenosti da je zaista „mudar“ vođa koji, eto, zna i umije nositi sa opasnim tandemom Čovićem i Dodikom sa kojima, bilesi, ni Tihić nije mogao izići na kraj. Ništa više! Isti pristup, isti maniri, isti metod ubjeđivanja, iste „bijele laži“ Izetbegović je koristio kad je dezavuirao naciju o podnošenju Zahtjeva za reviziju tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije. Kako se tad „provukao neokrznut“, on je sve to ponovio. I opet će, sve dok Bošnjaci pred njim kleče!
(TBT)