Piše: Paul Krugman, thebosniatimes.ba
Tri stvari znamo o globalnom zagrijavanju kao posljedici čovjekovog djelovanja. Prvo, posljedice će biti užasne ako ne preduzmemo hitne mjere za ograničavanje emisija štetnih gasova. Drugo, u čisto ekonomskom smislu neophodne mjere ne bi trebale biti teško izvodljive: pravilno sprovedena kontrola emisija bi vjerovatno usporila privredni rast, ali ne mnogo. Treće, aktivno djelovanje je i pored toga vrlo teško.
Zašto je toliko teško nešto preduzeti? Da li je u pitanju moć ličnih interesa?
Razmišljao sam o ovom pitanju i došao do pomalo iznenađujućeg zaključka da uglavnom nisu u pitanju lični interesi. Oni naravno postoje i igraju znatnu ulogu: novac koji potiče iz industrije fosilnih goriva odigrao je ključnu ulogu u održavanju zablude da su zaključci klimatologa manje izvjesni nego što zaista jesu. Ali monetarni ulozi nisu ni približno toliko veliki kao što se možda vjeruje. Racionalno rješavanje klimatskih problema otežano je nečim drugim – otrovnom mješavinom ideologije i antiintelektualizma.
Međutim, prije nego što dođem do toga, jedna ekonomska primjedba.
Kao što sam isticao u prethodnim kolumnama, sve iole ozbiljne studije o ekonomskim posljedicama smanjenja nivoa štetnih gasova – uključujući i nedavno objavljenu studiju koju je platila antiekološki nastrojena Američka privredna komora – dolaze do vrlo skomnih troškova. Praktično iskustvo daje iste zaključke. Osamdesetih godina, konzervativci su tvrdili da bi svaki pokušaj ograničenja kiselih kiša doveo do zastrašujućih ekonomskih posljedica; zapravo, sistem cap-and-trade (trgovanje emisijskim kvotama) za sumpor-dioksid pokazao se vrlo uspešnim uz minimalne troškove. Sjeveroistočne države imaju cap-and-trade aranžmane za ugljenik od 2009. i do sada je emisija drastično smanjena dok je njihova privreda rasla brže nego u ostatku zemlje. Zaštita životne sredine nije neprijatelj ekonomskog rasta.
Ali zar ne bi očuvanje životne sredine ipak nametnulo neke troškove pojedinim granama i regionima? Naravno – ali ne tolike kao što mislite.
Pogledajte, recimo, toliko hvaljeni „rat protiv uglja”. Istina je da ozbiljna borba protiv globalnog zagrijavanja podrazumijeva, prije svega, smanjenje (i na kraju eliminiranje) energije dobijene iz uglja, što bi nanelo štetu onim područjima koja zavise od rudarskih radnih mjesta. Ali rijetko se ukazuje na to koliko malo takvih radnih mjesta još uvijek ima.
Nekada davno, Kralj Ugalj je zaista bio veliki poslodavac. Krajem sedamdesetih u Americi je radilo preko 250.000 rudara. Međutim, od tada je zaposlenost u rudarstvu pala za dvije trećine, ne zato što je opala proizvodnja – ona je porasla, i to znatno – nego zato što najveći dio uglja sada potiče sa površinskih kopova koji zahtijevaju vrlo malo radnika. U ovom trenutku, u eksploataciji uglja radi samo jedna šesnaestina jednog procenta ukupnog broja zaposlenih u SAD-u; gašenje čitave industrije eliminiralo bi manje radnih mjesta nego što se u Americi prosječno gubilo za sedam dana tokom Velike recesije 2007-2009.
Ili da postavimo stvari ovako: pravi rat protiv uglja, ili makar protiv rudara, završen je u protekloj generaciji. Nisu ga vodili liberalni ekolozi već sama industrija uglja. I rudari su izgubili.
Vlasnici rudnika i termoelektrana imaju finansijski interes u kočenju ekološke politike, ali čak ni tu privatni interesi izgleda nisu tako krupni. Zašto je onda protivljenje ekološkoj politici toliko snažno?
Pa, razmislite o globalnom zagrijavanju sa stanovišta nekoga ko je odrastao ozbiljno shvatajući Ayn Rand, vjerujući da je nesputano ostvarivanje ličnog interesa uvijek dobro i da je država uvijek problem a nikad rješenje. Onda dođu neki naučnici i kažu da će nesputano ostvarivanje ličnog interesa uništiti svijet, i da je državna intervencija jedino rješenje. Nije bitno koliko je vaš prijedlog tržišno orijentiran; on predstavlja direktni izazov libertarijanskom svjetonazoru.
Prirodna reakcija je poricanje – ljutito poricanje. Pročitajte ili pogledajte bilo koju opširniju raspravu o klimatskoj politici i zaprepastit će vas otrov, čisti bijes negatora.
Činjenica da klimatska zabrinutost počiva na naučnom konsenzusu čini situaciju još gorom, budući da se računa na antiintelektualizam koji je oduvijek bio snažna sila u američkom životu, uglavnom na desnici. Nije toliko iznenađujuće što se mnogi desničarski političari i komentatori brzo okreću teorijama zavjere, optužbama da hiljade istraživača širom svijeta zajedno rade na ogromnoj prevari čija je prava svrha da opravdaju jačanje države. Konačno, desničari nikad nisu ni voljeli naučnike, niti su im vjerovali.
Dakle, prava prepreka, dok se pokušavamo suočiti sa globalnim zagrijavanjem, jeste ekonomska ideologija utemeljena na neprijateljskom stavu prema nauci. Na neki način, zadatak je utoliko lakši: ne trebamo natjerati ljude da prihvate velike novčane gubitke. Ali moramo pobijediti aroganciju i svojevoljno neznanje, što je zaista teško.
(TBT, The New York Times)