Piše: Michelle Nijhuis, thebosniatimes.ba
Tridesetih godina prošlog vijeka književni teoretičar Kenneth Burke iznio je prijedlog koji je nazvao „komičnim okvirom“ – u pitanju je shvatanje, pisao je on, „čovjekovih ludorija kao komedije koja je uvijek na rubu najkatastrofalnije tragedije“. Tragedija neumoljivo maršira ka završetku, ali kod komedije možemo samo nagađati epilog. Kristina Faust, profesorica komunikacija na Univerzitetu u Denveru, ističe da je klimatologija, kao i klimatske vijesti, često predstavljena kao tragična apokalipsa: zapečaćena sudbina. (Početkom ove sedmice, glaciolog Erik Rignot rekao je novinarima da se jedan dio zapadnog antarktičkog ledenog pokrivača istanjio preko „tačke bez povratka.“) Iako su mnoge klimatske katastrofe bez sumnje blizu, Faust kaže da bi za medijsko izvještavanje o njima bio koristan Burkeov komični okvir.
Klimatolozi su relativno neiskusni u polju tragične apokalipse. Nauka uglavnom govori pasivnim i neemotivnim jezikom, često odražavajući nesigurnost koja je sastavni dio naučnog procesa. Takav pristup se ne može lahko predstaviti široj publici – oklijevanje i ograđivanje se začas zloupotrijebi. Ali kako se podaci o klimatskim promjenama gomilaju, a predviđanja vremenski i prostorno postaju sve bliža, poslije dugo godina na javnoj sceni klimatolozi postaju sve bolji u predočavanju zastrašujuće ozbiljnosti svojih nalaza. Pišući o klimatskim promjenama u posljednjih deset godina, primijetio sam kako sve veći broj naučnika odbacuje suvišne rezerve i prelazi na aktivne glagole. Slušao sam ih čak i kako govore o svojim osjećanjima.
Prije nekoliko godina, psiholozi iz Centra za istraživanje ekoloških odluka Univerziteta Kolumbija pokazali su studentima jednu od dvije kompjuterske prezentacije o otopljavanju glečera. U prvoj prezentaciji korišteni su statistički podaci i grafikoni koji su objašnjavali vezu između klimatskih promjena i topljenja leda. Druga prezentacija je iznijela iste podatke pomoću slika i životnih priča: svjedočenje jednog poljoprivrednika iz Tanzanije o efektima klimatskih promjena i satelitski snimci povlačenja lednika na planini Kilimandžaro. Studenti koji su pogledali drugu prezentaciju ne samo što su zapamtili više informacija, nego su i pokazali veću zabrinutost i spremnost da nešto preduzmu. Klimatolozi možda više vole grafikone i statistiku, ali se navikavaju da uključe i emocionalne apele kada predstavljaju informacije građanima.
Nedvosmislenost i neposrednost su dobrodošli, ali možda nisu dovoljni. Za pola vijeka psihološkog istraživanja „zastrašujućih poruka“ – poruka koje pokušavaju prepasti slušaoce – otkriveno je da je izazivanje straha vrlo djelotvorno u privlačenju pažnje, ali da ne funkcionira dobro kad treba zadržati pažnju. Svako od nas ima ono što Elke Weber, kodirektorica Centra za istraživanje ekoloških odluka, opisuje kao „ograničen bazen briga“ koji najčešće punimo neodložnim ličnim problemima. Zastrašujuće poruke su kao kapi u bazenu. „Toliko dugo smo preživljavali fokusirajući se na neposredne probleme“, kaže mi Veber, „Klimatske promjene predstavljaju izazov bez presedana, kognitivno i emocionalno. Moramo nekako pronaći način da i na njih proširimo i institucionaliziramo našu pažnju.“
Jedan od načina da se održi pažnja, tvrde psiholozi, jeste da se zastrašujuće vijesti proprate nizom ostvarivih akcija. „Ako od mene tražite da promijenim Kongres, to je preteško“, kaže Janet Swim, psihologinja sa Univerziteta Pen State koja proučava komunikacije o klimatskim promjenama, „Ako tražite da zamijenim sijalicu, to je premalo. Morate mi dati rješenje koje je i izvodljivo i uvjerljivo.“ Reforme na postepenom principu – kampanje za energetski efikasne gradove, smanjenje emisija štetnih gasova na državnom nivou – to su ciljevi koji će učesnike održavati aktivnim, kaže ona.
Naučnici se ne bave kreiranjem politike. Kao ni novinari. Ali i jedni i drugi čine daleko više od elegantnog artikuliranja predstojeće katastrofe. Možemo se fokusirati na odgovarajuća sredstva za moguća rješenja i prilagođavanja – i uz malo sreće pronaći uvjerljive puteve za bijeg sa ruba tragične provalije.
(TBT, The New Yorker)
