Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Mnogi vjeruju da su nacisti isplanirali jevrejski holokaust na Wannsee konferenciji u Berlinu 20. januara 1942. godine. Većina historičara još uvijek smatra da su osmanski Turci u Istanbulu 1915. godine započeli armenski holokaust. Naravno, odavno znamo da je masovni pokolj evropskih Jevreja započeo je u trenutku kada su Nijemci prešli poljsku granicu 1. septembra 1939. – i nastavili preko Sovjetskog Saveza 1941. godine, sedam mjeseci prije Wannseeja.
DVA GENOCIDA
Ali sada, gotovo nevjerovatno, saznajemo da je likvidacija armenskih muškaraca, žena i djece kršćana počela 1. decembra 1914. godine u dalekom gradu Erzurumu – ne 24. aprila 1915. godine, kada Armenci obilježavaju godišnjicu od prvih ubistava u genocidu počinjenom nad njima. I u tom kobnom decembru, turska “specijalna organizacija” – osmanski ekvivalent kasnijem njemačkom SS-u i Einsatzgrupi – organizirala je neposrednu likvidaciju Armena “koji bi mogli izvršiti napade na muslimane”.
Već znamo zastrašujuće statistike dvaju genocida. Armenski Medz Yeghern (Veliki zločin) odnio je milion i po duša. Jevrejski „shoah“ (holokaust), koji je započeo manje od 25 godina kasnije, odnio je najmanje šest miliona duša.
Turci – i, da, Kurdi – počinili su te zločine protiv čovječnosti u Prvom svjetskom ratu. Nijemci – i, da, mnogi slavenski narodi iz nacistički okupiranih država – počinili su te zločine protiv čovječnosti u Drugom svjetskom ratu.
Turci ni dan-danas ne prihvataju svoju odgovornost. Nijemci da. Još uvijek pažljivo primjećujemo kako Turci „žestoko osporavaju“ svoj genocid nad Armencima. Uvijek – s pravom – osuđujemo desničarske Evropljane koji negiraju nacistički genocid nad Jevrejima.
Ali cijenjenom turskom historičaru Taneru Akçamu, koji je u, kako sam kaže, američkom izgnanstvu, ovaj mjesec dugujemo povijesno ključno otkrovenje da su se Armenci našli na meti za odstrel tačno 31 dan nakon što je Osmansko carstvo ušlo u Prvi svjetski rat, 31.oktobra 1914. Prve armenske žrtve bili su samo muškarci – pohota za krvlju koja će ubiti njihove porodice doći će kasnije – u provincijama Van i Bitlis. Ali oni dokazuju kako je duboko ovaj ratni zločin utkan u sela istočne Turske, u mjesta na periferiji, prije nego u glavni grad.
Oni bi mogli biti vođe pobunjenika ili možda napasti muslimane, gdje im je naređeno da se „odmah deportuju u Bitlis kako bi bili istrijebljeni“. Nema ovdje eufemizama – poput zloglasnog nacističkog „konačnog rješenja“. Osmanski zvaničnici koriste tursku riječ za istrebljenje: „imha“.
U nekim selima u blizini grada Baskale ubijeno je cjelokupno muško stanovništvo starije od 10 godina. Dva mjeseca kasnije, u februaru 1915., armenski poslanik u osmanskom parlamentu poslao je izvještaj iz Vana Talaat-paši, osmanskom ministru unutrašnjih poslova u Istanbulu, koji će se pozvati na odgovornost za genocid od milion i po Armena, kazavši mu da se „masakri vrše u nekim selima i mjestima u okolini Baskale i Saraya“. Jasno, lokalni osmanski dužnosnici planirali su genocid – a potom su od svojih gospodara u Istanbulu tražili odobrenje njihovih odluka.
Akçam je pronašao dokaze da bi lokalni guverneri ponekad putovali u Erzurum – gotovo 1300 km od osmanske prijestolnice – kako bi održali zajedničke sastanke o ubistvima i potom prenijeli svoje odluke Talaat-paši. Jedan od njih – samo nekoliko dana prije datuma na koji Armenci danas obilježavaju početak genocida nad njima – bilježi upute iz Erzuruma za guvernera Bitlisa da pošalje kurdske milicije za Armencima. U nekim je slučajevima jasno da bi se regionalni guverneri okupili oko jednog telegrafa u Erzurumu i zajedno s Istanbulom smišljali zlodjela u ranoj verziji konferencijskog poziva 20. vijeka: sastancima preko telegrama.
Da su guverneri u potpunosti razumjeli kobnu prirodu svojih djela – i jasan dokaz da je i Talaat bio svjestan njihove zločinačke prirode – ogleda se u stalnim napomenama da su njihovi telegrami bili “strogo povjerljiva tajna” i “da ih dekodira samo primalac”. U jednom telegramu je navedeno da je „kopija telegrama spaljena na licu mjesta. Molimo vas, pobrinite se da Istanbul spali svoju kopiju “.
- novembra 1914. – jedva dvije sedmice nakon što se Turska pridružila svojim njemačkim i austrougarskim saveznicima u ratu protiv Britanije i Francuske, i mnogo prije ranije smatranog datuma početka genocida – guverner Erzuruma Tahsin pisao je Talaatu da je došlo vrijeme „donijeti trajne odluke i naređenja u vezi s Armencima“. Talaat je lukavo odgovorio da je Tahsin “trebao izvršiti ono što situacija zahtijeva… dok se ne izdaju konačne naredbe u vezi s Armencima”.
Kao što historičar Akçam piše u svom eseju u ovomjesečom broju časopisa Journal of Genocide Research, Istanbul je u osnovi “davao zeleno svjetlo Erzurumu za nasilne radnje koje će kasnije izvršavati”. Krajem novembra 1914. nalazimo da je Talaat lukavo uputio guvernera Vana Cevdeta da „dok se ne donesu konačne naredbe, potrebno je provesti mjere koje zahtijeva situacija, ali promišljeno“.
Cevdet, pod čijom će vlašću biti ubijeno 55.000 Armena, upozorio je Istanbul da se njihove bande bore na strani Rusa u Iranu i na Kavkazu i da je to shvaćeno kao “opći ustanak Armena”. Armenci su se zaista povezali s ruskim trupama – jer je car bio saveznik anglo-francuske antante protiv Osmanlija – probijajući se u istočnu Tursku. Armenski historičari priznaju ovu historijsku činjenicu, ali ističu, i to tačno, da su se Armenci obično hvatali oružja kad se trebalo braniti od turskih genocidaša. Međutim, oko Vana su bili dokazi, kasnije u ratu, da su Armenci osvetili svoje progone masakrirajući stanovnike lokalnih turskih muslimanskih sela.
I danas turski historičari – osim Akçama i nekoliko hrabrih kolega – odbijaju priznati Armenski genocid kao genocid.
Oni sugeriraju da je deportacija Armena možda bila potaknuta savezničkim iskrcavanjem u Galipoliju u četvrtoj sedmici aprila 1915., nekoliko sati prije nego što su prvi armenski vođe uhapšeni u Istanbulu, ili turskim porazom u bici kod Sarikamisha u januaru 1915. Ali sugerirati da bi masovna ubistva milion i po ljudi mogla biti osmišljena u tako kratkom roku je suludo. Naprimjer, guverner Resit iz Diyarbakira informirao je Istanbul o svojim planovima sedmicama prije Gallipolija, izrazivši mišljenje da bi „bilo korisno… primijeniti oštre i efikasne mjere prema Armenima“.
I dalje očigledno zabrinut da ubistva u njegovom okrugu Sivas nisu dobila službenu dozvolu, guverner Muammer je 29. marta 1915. godine je Istanbulu poslao telegram u kojem stoji da „ako je centralna [vlada] donijela odluku … koja bi osigurala uredno masovno uklanjanje i eliminaciju, molim vas da odobrite njezinu provedbu bez odlaganja “. Ostali guverneri spominjali su “uništavanje” Armena i “sprovođenje mjera za istrebljenje”.
Početak Armenskog genocida u decembru 1914. nije mogao iznenaditi vlasti u Istanbulu, a svakako ne Talaata. Odluku o Erzurumu prvobitno je donio Bahaettin Shakir, šef „Specijalne organizacije“ i čovjek koji se u velikoj mjeri smatra začetnikom armenskog genocida. Ali on je i sam član centralnog odbora vladajuće Partije i stigao je u Erzurum iz Istanbula. Možda je Talaat smatrao svrsishodnim započeti genocid – ili pokrenuti ‘probni’ projekt – daleko od glavnog grada i njegovih stranih ambasadora, posebno Amerikanaca koji bi svijetu javno otkrili kasnije masakre.
Sam Akçam još uvijek je zbunjen zbog čega mu je osoblje Osmanskog arhiva omogućilo inkriminirajuće dokumente. “Odluka i istrebljenja koja su uslijedila nalikuju … prvim ubistvima Einsatzgrupe u Poljskoj”, rekao mi je. „Otkrio sam druge telegrame lokalnih guvernera u Osmanskom arhivu gdje se otvoreno koristi izraz ‘istrebljenje’ Armena. Ovo su nevjerovatna otkrića. Ne znam zašto su istraživačima te dokumente učinili dostupnim.”
Oni sigurno opovrgavaju ideju – koju turski negatori genocida uveliko promoviraju – da su se deportacije i ubistva Armena dogodila kada je Turska imala ozbiljne vojne poteškoće i mogućnost da će izgubiti u ratu. Ne samo da su odluke iz Erzuruma donesene pet mjeseci prije Galipolja i mjesec dana prije nego što su Rusi uništili turske snage u šumama Sarikamisha; ubijanje Armena je započelo mnogo prije nego što je osmanska država bila ugrožena.
Rani masakri Armena na krajnjem istoku Turske – mnogo prije nego što se armenska zajednica u Istanbulu osjetila ugroženom – neobično je paralelna s iskustvom Jevreja u Beču nakon Hitlerovog Anschlussa iz 1938., kada su nacisti pripojiil Austriju Trećem rajhu. Jevreji koji su u Njemačku pobjegli od masovnog ubijanja i antisemitizma austrijske prijestolnice vidjeli su da su Jevreji u Berlinu bili manje diskriminirani. To, naravno, nije potrajalo. Nijemci su radije počinili svoje najgrublje zločine protiv čovječnosti nad njima izvan rajha: u getima Poljske i Ukrajine – u Babi Yaru – na poljanama smrti Bjelorusije i Rusije, a zatim, nakon Wannseeja, u logorima istrebljenja i plinskim komorama u Poljskoj.
KROJAČI GENOCIDNOG RASIZMA
Hitler je pomno pratio historiju armenskih pokolja i često se osvrtao na njih u godinama prije Drugog svjetskog rata. Nacistička Njemačka je zavidjela Turcima što su “očistili” svoj turkijski narod, a njemački diplomati u Turskoj tokom Prvog svjetskog rata bili su svjedoci protjerivanja Armena u gradovima daleko od Istanbula. Ruralne muslimanske turske i kurdske zajednice daleko od prefinjenosti Istanbula ili Smirne možda su lakše prihvatile prve brutalnosti; one su sigurno bile dio njih.
Drugim riječima, lokalni gradovi dali su poticaj za ubijanje manjina Osmanskog carstva, baš kao što baltičkim i ukrajinskim milicijama u savezu s nacistima nisu bile potrebne upute da ubiju svoje jevrejske komšije. Ni Hrvati nisu dobili naredbe od Berlina da pobiju svoje srpske susjede nakon što je Njemačka 1941. okupirala Jugoslaviju; to su učinili bez naloga iz Berlina. Korijeni njihovog genocidnog rasizma već su postojali.
Da li se to primjenjuje i na Ruandu, gdje je do milion Tutsija i umjerenih krugova plemena Hutu – uključujući 70 posto populacije Tutsija – izmasakrirano u genocidu 1994. godine? To je bilo centralno organizirano i isplanirano, ali izvršenje ovih zločina protiv čovječnosti bilo je u rukama plemena Hutu po cijeloj zemlji, gdje su komšije ubijale komšije. A u njihovom progonu i ubistvima kršćana i jazida u Iraku i Siriji, ISIL – koji je obuhvatio muslimane iz cijelog svijeta – nije morao imati pomoć od lokalnog stanovništva, ali dok su Arapi pokušavali zaštititi svoje komšije, drugi su sistematski pljačkali njihove kuće i imanja nakon što je ISIL zaklao ili protjerao vlasnike.
Predavač na hebrejskom univerzitetu u Jeruzalemu Umit Kurt proučavao je oduzimanje imovine i ubijanje Armena 1915. godine u južnom gradu Aintabu i ustanovio da su lokalni turski muslimani slobodno i svojevoljno učestvovali u zločinima. Otkrio je da genocidna vlada mora imati lokalnu podršku svake grane određenog društva: poreskih, državnih i vjerskih službenika, sudija, policajaca, pravnika, bankara i, što je najbolnije, komšija žrtava. Da ne spominjemo guvernere.
Drugim riječima, lideri ne počine genocid, nikako ne samostalno. Obični ljudi da. I holokausti mogu početi daleko od kuće i mnogo prije datuma kada svi vjerujemo da je krvoproliće počelo.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)