Piše: Raj Persaud, thebosniatimes.ba
Predsjednik SAD Donald Trump već je saopćio da je Boris Johnson, novi britanski premijer, popularan zato što se smatra „britanskim Trumpom“. Naposljetku, široko je rasprostranjena percepcija da obojica političara imaju „populistički“ stil.
Prema cinicima, ovo ukazuje na spremnost da se govore potpuno očigledne neistine ako se to dopada biračima. Populistička etiketa može se također odnositi na „remetilački“ utjecaj takvih lidera na isti način na koji su tehnologije preko noći uzdrmale uspostavljene industrije.
Što je još važnije, pojedini psiholozi sada ukazuju da uspjeh Trumpa, Brexit koji zagovara Johnson i drugi populistički ciljevi možda ukazuju da su birači sve naivniji. Iako možda izgleda logično da se za ovaj trend krive „lažne vijesti“ i društveni mediji, nedavno psihološko istraživanje ukazuje na jedno drugačije i možda više iznenađujuće objašnjenje.
Konvencionalno mišljenje je da ljudi glasaju za remetilačke populiste kao što je Johnson uglavnom iz bijesa i ozlojeđenosti. Ali u nedavno objavljenom članku Economist ukazuje da populizam i podrška za partije koje su neprijateljski nastrojene prema statusu quo rastu u trenutku kada ankete javnog mnijenja ukazuju da su izborna tijela generalno nikad sretnija.
Prema nacionalnim anketama o sreći na koju se poziva Economist, postotak Britanaca koji sebe smatraju veoma ili prilično zadovoljnim životom porastao je sa 88 posto na 93 posto između 2009. i 2017, dok udio onih koji su sebe proglasili izuzetno zadovoljnim skočio je sa 31 na 45 posto. U Evropskoj uniji kao cjelini, postotak onih koji tvrde da su veoma ili prilično zadovoljni porastao je sa 77 posto, koliko je iznosio 1997. na 82 posto dvije decenije kasnije.
Economist nudi razne teorije kao objašnjenje paradoksa prema kojem sretni ljudi glasaju za tobože bijesne partije, uključujući na demografiji zasnovan argument da su stariji glasači i reakcionarno nastrojeniji i sretniji od ostatka izbornog tijela. Ali novo istraživanje Josepha Forgasa, profesora psihologije na Univerzitetu New South West u Australiji, ukazuje na jedno dublje i uvjerljivije objašnjenje – sretni ljudi su naivniji.
Forgas je u nizu eksperimenata otkrio da su ljudi zbog negativnih emotivnih stanja bili manje naivni, dok ih je pozitivno raspoloženje činilo naivnijim. Štaviše, Forgas tvrdi da se otvorenost birača za jednostavne, populističke poruke pokazala iznenađujuće važnom za utjecanje na nedavne političke događaje, kao što je Brexit, uspon Trumpa i izbor populističkih autokrata u zemljama kao što su Mađarska i Turska.
Forgasova studija je djelimično bila inspirirana kliničkom studijom iz prošlosti o konceptu „depresivnog realizma“ u kojoj se tvrdi da je jedna od koristi negativnosti ta što može rezultirati tačnijom ocjenom koliko su neprijatni život, svijet i ostali ljudi. Slično tome, u drugim ranijim istraživanjima je utvrđeno da ljudi niskog raspoloženja mogu bolje otkriti lingvističku dvosmislenost u kojoj populisti i ljigavi političari generalno izgleda briljiraju.
U okviru svoje studije Forgas je istraživao ljudsku tendenciju da se izvodi zaključak o značenju ispraznih izjava tako što je pitao učesnike da ocijene značaj zapisa verbalnih gluposti. To je uključivalo isprazne izjave o „Novom dobu“ – na primjer, „Dobro zdravlje realnosti dodjeljuje suptilnu kreativnost“ – i beznačajan pseudonaučni psihološki žargon, kao što je „subjektivna instrumentalna sublemacija“. Učesnici pozitivnog raspoloženja više vide „značenje“ u ovim glupavim sentimentima.
U drugim prethodnim eksperimentima Forgasa studenti u amfiteatru su bili svjedoci insceniranog agresivnog incidenta u kojem je učestvovao predavač i uljez ženskog pola. Nedelju dana kasnije očevici su dobili pogrešne informacije o susretu koji su vidjeli. Forgas je otkrio da je pozitivno raspoloženje povećalo naivnost studenata dok ju je negativno raspoloženje gotovo potpuno isključilo.
Konačno, upitani da ocijene iskrenost niza facijalnih ekspresija koje su pravili profesionalni glumci, uključujući sreću, ljutnju, tugu, zgađenost i strah – učesnici pozitivnijeg raspoloženja su više vjerovali da su ekspresije iskrene od onih u negativnom emotivnom stanju.
Forgasov glavni zaključak jeste da nas na neki način depresivna stanja čine manje naivnim, naročito kada treba da obratimo posebnu pažnju na spoljni svijet. To čak može da bude mehanizam za preživljavanje koji je utkan u naš mozak evolucijom naše vrste. Kada su se ljudi suočavali s predatorima, opasnost je podsticala anksioznost ili negativna emotivna stanja, čineći nas opreznijima prema prijetnjama iz životne sredine. S druge strane, zadovoljstvo je značilo da se možemo opustiti i prestati po žbunju tražiti lavove.
Negativne emocije stoga funkcioniraju kao blagi evolucijski znaci upozorenja. One promoviraju više pažnje i opreza, što povećava našu osjetljivost na pogrešne ili obmanjujuće informacije, uključujući one u političkim debatama.
Neki kažu da je nemoguće da vam se Johnson ne dopadne kada ga upoznate. Ipak, ta dopadljivost i talent za pobuđivanje pozitivnog raspoloženja također zgodno odvraća pažnju od važnijeg pitanja o njegovoj sposobnosti da vlada. Predusretljivost populističkih političara kao što je Johnson je možda prava tajna njegovog uspjeha, ali, prema ovom novom istraživanju, također bi mogla buti izvor opasnosti koju oni predstavljaju.
/Autor je psihijatar iz Londona/
(TBT, Project Syndicate)
