Piše: Mario Vargas Llosa, thebosniatimes.ba
Brodska biblioteka koja me vodi ka Anchorageu je mala i besprijekorno uređena. Izuzev zbirke klasičnih djela koja zbog svojih mikroskopskih slova ostaju van mog domašaja, u njoj se nalaze romani za čitanje na aerodromu, nepoznatih autora, koji me nimalo ne privlače, baš kao ni biografije vrhunskih bejzbol igrača, trkača ili boksera, knjige o samopomoći i holivudski tračevi. Međutim, na polici Current Affairs nalazim, pomalo izdvojenu, izvanrednu knjigu mladog profesora sa Harvarda Kevina Birminghama: Najopasnija knjiga. James Joyce i bitka za Uliksa.
Knjiga sadrži mnogo više nego što nagoveštavaju njen naslov i podnaslov, odnosno nedaće s kojima se James Joyce susretao zbog svojih knjiga, usljed sljepila i kukavičluka izdavača u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Američkim Državama, koji se nisu usuđivali objaviti ih, plašeći se cenzure, kazne i suda. Slučaj Jamesa Joycea je jedinstven: bio je poznat prije nego što je objavio ijednu knjigu.
Za to je dobrim dijelom zaslužan izvanredni lovac na književne talente, pjesnik Ezra Pound. Prilično je dobro poznato šta je učinio za T. S. Eliota i koliko je vremena posvetio (nauštrb sopstvenog pisanja) ispravkama Puste zemlje. Ali vjerovatno je učinio i mnogo više da genijalni Joyce postane priznat, i povrh svega objavljivan pisac. Za njega je prvi put čuo 1914. godine od pjesnika V. B. Yeatsa, koji je predložio Poundu da traži od Joycea tekst za antologiju posvećenu irskoj književnosti koju je pripremao. Kada je to učinio, Joyce, tada sasvim nepoznat pisac, osim priloga za antologiju poslao mu je i nekoliko priča iz Dablinaca i odlomke iz romana Portret umjetnika u mladosti, za koje je tražio izdavača.
Poundovo oduševljenje nakon čitanja tih tekstova dokumentirano je u njegovim pismima. Pošto je bio praktičan čovjek, smjesta je preplavio najbolje engleske i američke izdavače izvještajima o Joyceovim tekstovima, ubjeđujući ih da objave njegova prva djela koja, kako je tvrdio, krase visok književni kvalitet i velika originalnost. Odgovori koje je dobio su užasavajući: Joyceu niko nije priznavao ni najmanji književni talenat. Tvrdili su da odbijaju njegove knjige jer su loše napisane i još gore organizirane, da im nedostaje struktura i da su pritom grube i proste. Zašto bi riskirali da budu kažnjeni ili izvedeni pred sud zbog tih knjiga koje ne bi prošle nijednu cenzuru, i pritom su prosječne? Pounda to nije obeshrabrilo. Odgovorio je izdvačima na prigovore književnim argumentima, optuživši ih da su slijepi mediokriteti i uvjeravajući ih da taj mladi irski pisac donosi revoluciju u književnost svog vremena, a naročito u kniževnu prozu na engleskom jeziku. Njegovo oduševljenje se prenijelo na dvije izuzetne žene: Harriet Viewer, direktoruku mladog engleskog književnog časopisa The Egoist, gdje će se pojaviti prve priče iz Dablinaca i poglavlja iz Portreta umjetnika iz mladosti, i Margaret Anderson, koja je 1918. počela objavljivati epizodu iz Uliksa u časopisu koji je uređivala u Skjedninjenim Dražavama, The Little Review. Obje su se zbog svoje odvažnosti morale suočiti sa sudskim procesima. Neustrašive, nastvaile su svoj poduhvat kako bi upoznale javnost sa djelom Jamesa Joycea, čak su mu slale i novac da bi mu pomogle da preživi, s obzirom na njegove hronične finansijske krize i iznose koje je trošio na očne ljekare.
Za razliku od tadašnjih izdavača, mnogi pisci i knjižari (uključujući i Syliviz Beach, koja je prva objavila Uliksa i osmislila amečriku knjižaru „Shaekspearean Company“ u Parizu) bili su impresionirani Joyceovim tekstovima. Doduše, vjerovatno nijedan to nije pokazivao kao Valery Larbaud (prvi prevodilac Uliksa na francuski) koji je, pročitavši fragmente iz velikog Joyceovog romana u časopisu The Little Review, poslao irskom autoru pismo i stavio mu na raspolaganje svoju kuću (i jednu služavku), svoju veliku biblioteku i svoju čuvenu kolekciju olovnih vojnika. Joyce se preselio tamo sa svojom suprugom Norom i njihovo dvoje djece, i tamo je izvjesno vrijeme radio u miru na romanu za koji će mu trebati više od sedam godina.
Premda se prvo izdanje Uliksa pojavilo u Parizu 1922, zahvaljujući Sylviji Beach, dvanaest godina kasnije – 1934 – njujorški sudija po imenu John Volcy izrekao je nezaboravnu presudu kojom je dozvolio ditribuciju romana u Sjednjenim Državama, i on će se ubrzo potom pojvaiti u izdanju Random House. Volcyeva presuda je odštampana na tom novom izdanju i od tada će predstavljati odlučujući presedan za sve pokušaje zabrane „drskih besramnih djela“ u SAD. Sličan presuda donijeta je iste godine i u Engleskoj.
U obje zemlje reakcija kritike bila je slična. Bezmalo svi koji su pisali o romanu, odavali su priznanje – neki, doduše, nevoljno – Joyceovom geniju i činjenici da je njegova knjiga izuzetno inovativna, kako u domenu jezika tako i kada je riječ o narativnoj strukturi tog dana koji je tako podrobno opisao Leopold Bloom. Međutim, gotov svi su osuđivali riječ „zaudarajući“, smatrajući je nadasve vulgarnom, premda su je koristili i likovi i sam narator, kao i dugačak završni monolog Moly Bloom, koji su pojedini okaraktrizirali kao „drzak“, pa čak i „demonski“.
Prije ili kasnije, svi oni će priznati da će romani od tada radiklano drugačiji, zahvaljujući Joyceu i njegovom čudesnom djelu. Za taj uspjeh umnogome je zaslužan instikt i napor Ezre Pounda. U izvanrednom eseju o toj knjizi, , Pound će prvi priznati da su od pojave Uliks svi savremeni romanopisci, uključujući i one koji ga nikada nisu čitali, bili Joyceovi učenic; a to je izjavio i William Faulkner , još jedna neuobičajeni romanopisac koji vjerovatno nikada ne napisao svoju južnjačku sagu da nije bilo lekcija koje je naučio čitajući Joycea.
Pomoć koju je Ezra Pound pružio autoru Uliksa nije se sastojala samo u traženju izdavača za njegove tekstove; on je uspio pronaći i mecene koje će mu finansijski pomoći i omogućiti mu, između ostalog, da više puta operira desno oko. Kada su se osobno upoznali, u Parizu 1918, Ezra Pound je već četiri godine ulagao napore da obavjesti javnost o piscu kojeg je nazivao „obnoviteljem zapadne kulture“. Pound je najsimpatičnija figura koja se pojavljuje u knjizi Kevina Briminghama.
Teško je poistovjetiti to velikodušnog altruistu sa Ezrom Poundom koji se, tokom Drugog svjetskog rata, obraćao mladim američkim regrutima putem italijanskog radija kako bih ubijedio da dezertiraju, i deklamirao sva nedjela koja su nacisti pripisivali Jevrejima. Američka vojska ga je zbog toga uhapsila i pronijela po cijeloj Italiji u kafezu, kao nekakvog bijesnog ludaka. Potom ga je, u Sjedinjenim Državama, sud proglasio ludim kako ga ne bi strijeljali zbog izdaje domovine. Proveo je dosta godina u ludnici. U naše vrijeme, u fašizoidnoj Italiji Mattea Salvinia, jedna od najradikalnijih sekti antidemokratske ultradesnice zove se ni manje ni više nego CasaPund. George Bates je napisao da je ljudsko biće kafez u kojem se gnijezde anđeli i đavoli. Malo je ljudi kod kojih je to bilo očigledno kao u slučaju Ezre Pounda.
(TBT, Nedeljnik)
