Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Da bi zaustavila Corbyna, britanska elita spremna se odreći brexita – prvo u njegovoj tvrdoj verziji a, ukoliko to bude neophodno, i sasvim. To se valja iza svih manevara, floskula i javnih izvinjenja koje ovih dana slušamo od mejnstrim političara i novinara. Rezultat referenduma o brexitu trebalo je da označi početak usavršene verzije tačerizma – korporativni porezi na nivou onih u Irskoj, ograničena ljudska prava i beskrajna repriza Folklandskog rata, ali ovog puta verbalna i protiv Brisela, pri čemu bi svi protivnici tvrdog brexita bili proglašeni unutrašnjim neprijateljima. Ali ako bi Corbyn bio premijer, nikakav tačerizam ne bi bio moguć. Otuda očajna potraga za planom B. Sve kojima se zgadio zadah gnusnog nacionalizma Therese May iznenadit će izdašni kompromisi koje ona sada nudi.
Laburisti tokom kampanje naravno nisu spominjali Karla Marxa. Ali djelo jednog marksiste je ključno za razumijevanje onoga što se upravo dogodilo. Antonio Gramsci, italijanski komunistički vođa koji je skončao u fašističkom zatvoru 1937, bez problema bi predvidio Corbynov uspon. Gramsci je razumio položaj ljevice u zreloj demokratiji – i znao je kako ona može pobediti. Pogledajmo događaje iz proteklih 6 sedmica kao seriju neočekivanih preokreta. Prve ankete su laburistima davale 25 posto glasova, a onda su oni osvojili 40 posto. Njihov radikalni partijski manifest je procurio u javnost i pružio zamah Corbynovoj popularnosti. Teroristi su napali Britaniju, ali to je oslabilo torijevce. Diane Abbott se razboljela, ali je dobila 30.000 glasova. Laburistički članovi parlamenta su vodili kampanju „Corbyn ne može pobijediti“, ali zahvaljujući njemu prednost partije se uvećala za 10 posto.
Ništa od svega toga nije se trebalo desiti. Ti događaji se protive političkom zdravom razumu. Gramsci je prvi shvatio da je za radničku klasu i ljevicu najvažnije da dovedu u pitanje takav zdrav razum i usprotive mu se. Njemu je bilo jasno da je bespogovorno prihvatanje takozvanog zdravog razuma – a ne službe sigurnosti, specijalne jedinice i generali – ono što elite zapravo drži na vlasti. Kada to uvidite shvatit ćete domete Corbynovog dostignuća. Iako nije pobijedio, on je pred svima javno slomio logiku neoliberalizma – i natjerao ideologiju ksenofobne nacionalističke ekonomije da odstupi.
Brexit je bio neželjeni poklon britanskoj ekonomiji. Čak i u svom najblažem obliku, on sa sobom nosi 10 godina nestabilnosti, inflacije, viših kamatnih stopa i nemjerljivog odliva javnih sredstava. Brexit remeti snabdijevanje jeftinom radnom snagom i prijeti Britaniju pretvoriti u ekonomiju bez tržišta. Ali britanska vladajuća elita i privrednici nemaju iste ciljeve. Njihovi interesi su različiti. Britanskoj eliti su zapravo prilično tuđi interesi poslovnih ljudi. Ona je postala zastupnik globalne elite hedge fond menadžera, špekulanata nekretninama, kleptokrata, naftnih šeika i prevaranata. Theresa May je u interesu ovih posljednjih pretvorila konzervativce iz liberalnih globalista u zadrte pobornike brexita.
Linija tvrdog brexita stvara trajnu krizu, trajnu politiku štednje i trajnu garnituru neprijatelja – tačnije, Brisel i socijaldemokratiju. Tvrdi brexit je savršena Petrijeva posuda za množenje gljivica finansijskih špekulacija. Ali Britanci su to prozreli. Corbynov uspjeh nije samo rezultat oživljavanja laburističkog glasačkog tijela. Taj uspeh je omogućen i savezom između bivših glasača Stranke za nezavisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP), Stranke zelenih i onih koji su prvi put glasali, kao i taktičkim glasovima liberalnih-centrista.
Ovaj savez je sklopljen u dvije faze. Corbyn je prvo – u pažljivo sročenom stranačkom programu, prvom takve vrste u posljednjih 20 godina – opisao kako bi za većinu ljudi bilo odlično ako bi se odustalo od politike štednje i kada bi vlada prestala raditi za one koji žive od privatizacija i finansijskih špekulacija. Onda se u posljednjoj sedmici kampanje poslužio taktikom koju na španskom zovu la remontada – povratak u igru. Prestao je predstavljati samo svoju partiju i počeo govoriti kao predstavnik nacije; opovrgao je stereotipe o sebi pobjeđujući u pitanjima vanjske politike i sigurnosti koja su mu trebala nauditi. Iz dana u dan je širio nevjerovatan osjećaj da su stvari o kojima govori dostižne i moguće.
Ideološke posljedice ovog uspjeha su mnogo važnije od skupštinske aritmetike. Gramsci nas uči da vladajuća klasa ne upravlja pomoću države. Država je, kaže Gramsci, samo njihovo krajnje uporište. Da biste zbacili elitu s vlasti, morate jedan po jedan osvojiti odbrambene rovove u koje se ona ukopala. Tokom drugih izbora za lidera partije prošlog ljeta postalo je jasno da prvi takav rov cijepa Laburističku partiju na pola. Desno krilo stranke, uvježbano za takvo rovovsko ratovanje u doba Hladnog rata, žestoko se borilo zadržati kontrolu, uz argument da radikalno lijeva partija nikada ne može doći na vlast u Britaniji. Kada je veoma lijevi laburistički manifest dobio ogromnu podršku javnosti, osvojen je taj rov laburističke desnice. Oni su se onda povukli u drugi rov – izgubit ćemo na izborima i to će dovesti do novog izbora za lidera partije – ali ni to im nije išlo po planu. Što se tiče trećeg rova – tabloida i njihovih radio i TV papagaja – i on se pokazao neefikasnim. Više od 12 miliona ljudi glasalo je za stranku koja je žigosana kao grupa simpatizera terorizma koji „podržavaju neprijatelje Britanije“ i kojima su zbog toga „ruke krvave“.
Gramsci i ovdje nudi objašnjenje. Kada je većina socijalista tretirala radničku klasu kao neku vrstu pčelinje kolonije – unaprijed programirane da odigra svoju istorijsku ulogu – Gramsci je rekao: svako je intelektualac. Čak i ako osobu na radnom mjestu tretiraju kao „dresiranu gorilu“, van posla „ona je filozof, umjetnik, osoba od ukusa… koja se svjesno rukovodi moralnim vrijednostima“ (Antonio Gramsci, Izbor iz zatvorskih bilježnica). Na osnovu te premise Gramsci je poručio socijalistima iz tridesetih godina 20. vijeka da odustanu od svoje opsjednutosti državom – i da umjesto toga povedu dug i strpljiv rovovski rat protiv ideologije vladajuće elite. Osamdeset godina kasnije, uslovi za ovu borbu su se izmijenili. Danas više ne moraš izaći iz rudnika, okupati se i pješice otići u svoj sirotinjski kraj i pročitati novi broj Radničkih novina (Daily Worker) da bi shvatio svoj položaj. Kao što sam pokušao pokazati u svojoj knjizi Postkapitalizam, radničku klasu 20. vijeka kao glavnog aktera ekonomije i opozicione politike zamjenjuju umreženi pojedinci. To su ljudi sa slabim međusobnim i institucionalnim vezama, ali sa jakim individualnim i racionalnim zaleđem, i sa kapacitetom da djeluju.
Ono što smo shvatili u petak ujutru poslije objavljenih rezultata izbora je lahkoća s kojom takvi umreženi, obrazovani ljudi mogu prozrijeti laži koje im se serviraju. Vidjeli smo i lahkoću s kojom se oni organiziraju preko veb stranica za taktičko glasanje, kao i brzinu sa kojom su spremni da se ujedine oko novog skupa osnovnih vrijednosti ako ih neko pozove na akciju u duhu dobre volje i optimizma – kao što je to Corbyn učinio. Veliki broj glasova za konzervativce i poraz laburista u dijelovima Britanije gdje još uvijek vlada duh ksenofobije, nagovještavaju da će ovo biti dug, kulturni rat. Pozicioni rat, kako ga je Gramsci zvao, a ne manevarski.
Ali jedna bitka u tom ratu je dobijena. Torijevci su htjeli iskoristiti brexit za rasturanje ostataka države blagostanja i oblikovati globalnu verziju Britanije po ugledu na Singapur. To im nije uspjelo. Sada se kriju iza ljudskog štita u vidu vjerskih fanatika iz Oranskog reda (Orange Order) iz Belfasta. Naredni potez ljevice treba izbjeći zamke oholosti. Ljevica treba odbaciti iluziju da jednim munjevitim probojem može zauzeti sve bedeme britanske vladajuće klase i dovesti na vlast radikalno lijevo orijentiranu vladu. Prvi realan cilj je prinuditi torijevce da se vrate na poziciju uspostavljanja jedinstvenog tržišta, pod nadležnost Evropskog suda pravde i na uspostavljanje višestranačkih institucija koje će voditi pregovore o brexitu. Međutim, pravi dobitak je otvaranje mogućnosti za napuštanje politike štednje.
Ako bi torijevci na sljedeće izbore izašli sa programom viših poreza i povećane javne potrošnje, visokih nadnica i velikih javnih investicija – bio bi to konačni dokaz sa kakvom je nevjerovatnom brzinom Corbyn izmijenio pravila igre. Ako to izostane i konzervativci se priklone globalnim kleptokratima umjesto interesima britanske ekonomije i britanskih građana, Corbyn će završiti kao premijer i useliti se u Downing Street 10. U svakom slučaju, bespogovornoj 30 godina dugoj zdravorazumskoj politici je došao kraj.
(TBT, The Guardian)
