Naš tim je u 8,15 sati krenuo na zadaću s pet neborbenih oklopljenih vozila. U svakom od vozila bila su tri pripadnika oružanih snaga. Kolona je krenula prema aerodromu i plan je bio da se dva vozila odvoje prema kampu gdje su išli po pravnog savjetnika i njegovog suradnika koji su trebali zajedno ići na zadaću.
Tri vozila su nastavila put prema kampu Lion. U 8,45 sati po lokalnom vremenu, na 200 metara od kampa Lion, u treće vozilo zaletjela se trokolica motocikla s talibanskim bombašem samoubojicom, vozilo je eksplodiralo i prevrnulo se. Trojica naših vojnika su ozlijeđeni, a nakon nekoliko sati najteže ozlijeđeni vojnik je preminuo u bolnici.
Iza rovova s Talibanima
Na samim granicama prašnjavog sela na sjeveru Afganistana, masa talibanskih boraca okupila se na blatnjavoj cesti. Nose mnoštvo AK-47 pušaka i granata, te mašu svojom zastavom. Stoje u tišini, i bulje u novinarsku ekipu. U očima im nema tračka emocije.
Iako su stalno na udaru iz zraka čini se kao da ih to ne dira. Posebno zapovjednika, koji se bori otkada je bio dovoljno velik da nosi pušku.
“Spremni smo za bilo koju i bilo kakvu žrtvu. Ne bojimo se smrti, niti nastavljanja našeg svetog džihada”, kažu.
Malo je novinara u ovome dugotrajnom ratu kročilo na ‘drugu stranu’, u talibanske tabore. Otkada je krenula invazija, sada već prije 17 godina, svijet Talibana bio je ponajviše sakriven od očiju stranaca i vanjskog svijeta.
Nakon mjeseci pregovaranja, talibani su dopustili pristup i zaštitu afganistanskom filmašu Najibullahu Quraishiju i ženskoj ekipi novinarki sa CNN-a.
Tih 36 sati koje su proveli s talibanima, kažu, dalo im je prozor u osamljeni svijet zatočen u vremenu. Ideologija im se, kažu novinari, nimalo nije promijenila. Njihova je prisutnost, kao žena, uzrokovala neugodu. No dok se sa SAD-om u Kataru pregovara o miru, talibani su uvjereni kako im je pobjeda blizu, pa pokazuju pragmatizam.
Putovanje započinje u Mazar-e Sharifu, četvrtom najvećem gradu u zemlji. Talibani su bili prisiljeni povući se nakon žestoke bitke 2001. godine. Sada se opet približavaju gradu. Novinari pak kreću prema distriktu Chimtal, kojeg su zauzeli prije 18 mjeseci. Tamo sva sela kontroliraju upravo talibani.
Oko 60 ili 70 posto Afganistana je sada pod kontrolom talibana. Prelazi se preko rijeke na splavi koja se vuče užadi. Iako je SAD utukao milijarde dolara u infrastrukturu Afganistana, malo je toga došlo do ruralnih područja.Na drugoj strani Quraishija toplo pozdravljaju, dok se, piše CNN, prave da žene ne postoje, a njihova su lica pokrivena.
Prvo što žele pokazati jest da na teritoriju kojim vladaju to čine efikasno, pa je prva stanica medicinska klinika u selu Pashma Qala. Vidi se po plaketi da je zgrada bila, originalno, dar SAD-a iz 2006. godine.
Nekoliko trenutaka nakon dolaska ekipe, motor udara djevojčicu točno ispred klinike. Taliban polagano, sa puškom oko ramena, silazi s motora i šeće do tijela curice. Kada shvati da nije ozbiljno ozlijeđena on se okreće i odlazi.
Djevojku se nosi u kliniku, a liječnik, Haji Said Isaq, jedva da je i pregleda prije no što majci u ruke tutne neke tablete protiv bolova. Nakon godina borbe, vidio je mnogo gorih stvari i bolnica mu je prepuna pacijenata.
Isaq objašnjava da dok talibani vode kliniku, država zapravo plaća i daje lijekove. Ta vrsta ad hoc kooperacije između države i talibana postaje sve češća na područjima gdje nije točno jasno tko vlada.
Pod talibanima kasnih devedesetih, žene nisu bile u stanju dobiti medicinsku pomoć od muškog liječnika, baviti se većinom poslova ili napustiti dom bez muške pratnje. Ekipa CNN-a je iznenađena da u klinici radi nekoliko žena. Tu je 22-godišnja babica Fazila koja ne pokriva lice iako je kamerman muškarac.
Na zidu njezine ordinacije nalazi se poster vezan uz planiranje obitelji, uključujući informacije o kondomima, pilulama… Usred teritorija gdje je svako spominjanje seksa tabu.
Fazila, koja ne želi dati prezime, kaže kako talibani ništa nisu promijenili otkada su prije 18 mjeseci preuzeli kliniku. Muški liječnici i dalje mogu liječiti žene.
“Talibani ne prekidaju naš rad. Ne blokiraju nam put, ne smetaju nas”, kaže Fazila.
Teško je reći, nakon svih mjesta gdje su talibani odveli novinarsku ekipu koliko je tog “lažirano” radi imidža. No analitičari kažu kako su talibani malo promijenili način funkcioniranja – umjesto da sravne sa zemljom institucije koje preuzmu, radije ih puste da ostanu tamo gdje jesu i da rade kako rade.U čekaonici klinike, pokrivena žena koja u rukama drži invalidnog dječaka kaže kako “ovdje nema poslova, mladi su otišli, neki su ubijeni, neki se nikada nisu vratili”, kaže.
Kažu i kako se nije mnogo promijenilo od kasnih devedesetih.
“Mi smo zapele u sredini i ništa ne možemo učiniti”, kažu.
Novinari kliniku napuštaju tek navečer te idu do svog smještaja. Talibani gase svaki mobitelski signal, i napadi su najčešći po noći.
Domaćin je učitelj islama. Nosi tradicionalnu tuniku preko širokih hlača i jedan je od rijetkih muškaraca koji su prijateljski raspoloženi i smiješe se.
Novinarke, sljedeći pravila, moraju spavati u ženskom djelu kuće. Ali domaćin ipak sjeda s njima i razgovara na arapskom – jedinom jeziku koji im je zajednički – te priznaje kako nikada nije vidio “vanjskog” novinara, niti je mislio da ikada hoće.
Žene i djeca kućanstva su jednako zaintrigirana. Nakon odlaska domaćina obasipaju pitanjima na lokalnom dari jeziku. Novinarke im daju slatkiše, a i njihove majke se smijulje. Nikada prije nisu vidjele strance.
Sljedeći dan je posjet lokalnoj madrasi, vjerskoj školi.
Madrase imaju reputaciju da podučavaju fundamentalistički islam i pod vladavinom talibana djevojčicama je zabranjena edukacija.
No ipak, iznad svojih Kurana, sjede i dječaci i djevojčice.
Većina je djevojaka između osam i deset godina, i nekolicina ih potvrđuje kako mogu čitati. Ponosno to demonstriraju pišući vlastita imena. Jedna želi biti liječnica, drugu zanima matematika.