Erdoganovi strahovi samo su se pojačali u godinama nakon Arapskog proljeća – a posebno nakon što je egipatska vojska 2013. godine svrgnula demokratski izabranog predsjednika zemlje, Mohameda Morsija, državnog udara koji su Sjedinjene Države doživjele skoro potpuno nezainteresirano. Podudarajući se sa protestima u Turskoj 2013. – nazvanim po parku Gezi u Istanbulu, gdje su počeli – Erdogan je svugdje vidio tamnu ruku zapadne urote obavijene Gulenovim utjecajem.
ZAPADNJAČKA PERFIDNOST
“U smislu zapadnjačke perfidnosti koju je Erdogan vidio u Egiptu, on je bio vrlo eksplicitan u vezi s Morsijevim svrgavanjem s vlasti kao jednim ponavljanjem većeg narativa u kojem zapadne sile pokušavaju kontrolirati svijet”, rekao je Eissenstat.
Kada se Turska osvrnula po regiji, ono što je vidjela samo je podstaklo njene strahove. Zapadne zemlje, predvođene SAD-om, zalagale su se za promjenu režima u Libiji, što je dovelo do smrti Muammara al-Qaddafija, i pozivale su na smjenu brutalnog sirijskog autokrate Bashara al-Assada. Turski proamerički rivali sa Bliskog istoka, predvođeni Saudijskom Arabijom, na kraju su blokirali Katar, jednog od rijetkih turskih prijatelja u regionu. Kratko zatopljenje u tursko-izraelskim odnosima dramatično je prekinuto 2010. godine, nakon što su izraelske snage upale na turski brod s humanitarnom pomoći namijenjenoj Palestincima u pojasu Gaze.
“Iz turske perspektive, svi se uklapaju kao dokaz zapadnjačkog neprijateljstva, i sve je imalo kumulativni efekat da vanjska politika izgleda mnogo egzistencijalnija nego što bi inače bila”, rekao je Danforth.
Za Tursku, naizgled egzistencijalna vanjskopolitička kriza tek je počinjala – pogoršana, u očima Turaka, američkim pristupom borbi protiv džihadista usred sirijskog građanskog rata, koji je počeo u proljeće 2011. te traje i danas.
Dok je SAD pod predsjednikom Barackom Obamom željela Assadov odlazak s vlasti, glavni fokus američkih vojnih poduhvata u Siriji bio je usmjeren na islamističke teroriste. Taj cilj je bio posebno usmjeren na ISIL koji je iskoristio rat u Siriji i pad sigurnosti u susjednom Iraku, kako bi osnovao prvi halifat nakon pada Osmanskog carstva skoro stoljeće ranije.
Za Washington, borba protiv ISIL-a bila je apsolutni prioritet; za Tursku, najveća prijetnja koja dolazi iz Sirije nisu bili džihadisti, već naoružani Kurdi koji su stalno iscrtavali teritoriju u sjevernoj Siriji na granici s Turskom.
Tražeći pouzdane borce na terenu koje će dopunjavati američke vazduhoplovne snage, Washington se do 2015. godine odlučio za kurdske borce u Jedinici narodne odbrane (YPG). YPG, formiran desetak godina ranije, turski i američki zvaničnici u suštini su smatrali oružanim krilom izrazito kurdskih grupa, posebno PKK, koje su decenijama mučile Ankaru. Sama Amerika je 1997. godine PKK označila terorističkom grupom, ali je ostavila prostora za rad s naoružanim kurdskim borcima u Siriji jer su američki zvaničnici smatrali da ne postoje druge alternative.
ISIL I/LI PKK
“U suštini, Sjedinjene Države su pogrešno protumačile prioritete Turske u ratu”, rekao je Eissenstat, misleći da je borba protiv ISIL-a zasjenila historijsku opsesiju Turske da spriječi osnivanje transnacionalne kurdske države. “Ali Turska nije vidjela da će SAD učiniti nešto u vezi sa ISIL-om i da će im biti potreban borac na terenu – opcije su bile ili turska vojska ili YPG.”
Međutim, Ankara nikada nije stavila tursku vojsku u službu Obamine borbe protiv ISIL-a pa čak je opstruirala i američko korištenje turskih postrojenja – uključujući i vojnu bazu Incirlik – za izvođenje operacija. To je dovelo do fatalnog nesporazuma koji je zatrovao odnos i na kraju doveo do Erdoganove spremnosti da prekine sve veze sa Washingtonom.
„Ključna arena bila je Sirija. Frustracija SAD-a zbog nedjelovanja Turske, zajedno sa turskim gnjevom zbog američke podrške YPG-u, dovela je u pitanje temelj odnosa“, kazao je Robert Malley, Obamin savjetnik za Bliski istok od 2014. do 2017. godine.
“Washington je smatrao da je Ankara uvijek obećavala mnogo više nego što bi mogla postići u borbi protiv ISIL-a, a Ankara da je američka podrška kurdskoj grupi čin izdaje”, rekao je Malley, sada predsjednik i izvršni direktor Međunarodne krizne grupe.
Obamina administracija, predvođena potpredsjednikom Joeom Bidenom, stalno je nastojala rasteretiti Tursku oko američke saradnje sa kurdskim snagama – ali se sudarila sa duboko ukorijenjenim strahovima Turske.
“Svaki put kad bi Obamina administracija napravila korak ka Kurdima, prvo je morala umiriti Turke”, rekao je Malley. Obama je morao vagati između svoje želje da se uhvati u koštac sa ISIL-om i želje da ne udaljava Tursku ili Erdogana.
„Ali kada je, prema procjeni administracije – ispravno ili pogrešno – izgledalo da Turska nije spremna uraditi dovoljno i da je YPG jedina opcija na terenu spremna odlučno krenuti u borbu protiv ISIL-a, Obama je smatrao da nema izbora,“ rekao je Malley.
Angažman SAD-a sa kurdskim borcima došao je baš dok je Turska davala primjedbe na američko korištenje Incirlika, najpovoljnije smještenog aerodroma za izvođenje napada protiv ISIL-a. Tokom cijele godine, dva saveznika NATO-a raspravljala su se oko američkog prava da u potpunosti koristi vojnu bazu koja je, u američkim očima, decenijama služila kao štit za Tursku.
“Sa stajališta SAD-a, ona je uvijek bila naša baza, a Turci misle da je njihova. To je savršen primjer napetosti koje sežu u prošlost do 1950-ih ”, kazao je Danforth. Otegnuti pregovori sa saveznikom NATO-a o korištenju Incirlika u borbi protiv ISIL-a “doveli su ljude do ludila”, rekao je Cook. “To je ostavilo utisak na zvaničnike u Pentagonu koji su već bili ogorčeni na Tursku zbog rata u Iraku.”
Ako su nepovjerenje i nesporazumi između SAD-a i Turske već bili na nivou usijanja do 2016. godine, bili su spremni postati još gori. 15. jula 2016. godine, dijelovi turske vojske organizirali su neuspješan udar protiv Erdogana. Turski avioni F-16 koji su poletjeli iz Incirlika pratili su predsjednički avion nakon što je Erdogan jedva izbjegao zatvaranje u svojoj vili. Drugi je bombardirao parlament.
U satima agonije, nije bilo jasno da li su generali svrgnuli Erdogana ili ne – i kada se ukazala prilika da se Erdogan javno podrži dok se klupko plana za državni udar odmotavalo, Washington i druge evropske sile su se oglušile.
Dok su oni oklijevali, ruski predsjednik Vladimir Putin bio je jedan od prvih stranih lidera koji su pozvali Erdogana i osudili pokušaj državnog udara. Pokazalo se da je to diplomatski svršen čin za Putina, potisnuvši Tursku dublje u orbitu Rusije i podupirući rastući utjecaj Moskve na Bliskom istoku nakon ruske vojne intervencije u Siriji da podrži Assada.
“Putin je ovo vidio kao mogući početak stalnog raskola između Ankare i Washingtona jer je američka vlada u međuvremenu [oklijevala] reagirati na državni udar”, rekao je Cagaptay, stručnjak iz Vašingtonskog instituta.
Nakon što se Erdogan izdigao iz neuspjelog pokušaja udara, on se otisnuo na nacionalnu kampanju odmazde, otpuštanjem više od 100.000 javnih službenika, hapšenjem više od 40.000 ljudi i širenjem njegovih predsjedničkih ovlasti da iskorijeni neslaganje. I Washington i evropski saveznici sve više su se uznemiravali zbog Erdoganovog ukidanja demokratskih institucija i represije štampe i civilnog društva. Izgledi za ulazak u EU – čak i dok Turska podnosi teret evropske izbjegličke krize usred rata u Siriji – postali su tek san.
Mnogi u Turskoj vjeruju da su Sjedinjene Države ili igrale ulogu u državnom udaru ili su unaprijed znale za njega – optužbe koje zvaničnici SAD-a dosljedno i žestoko odbacuju – dodatno otuđivši tursku vladu i javnost iz SAD-a. Jedan veliki razlog je to što Gulen, turski imam i Erdoganov bivši politički saveznik koga je okrivio za organiziranje udara, boravi u Sjedinjenim Državama. Ministarstvo pravde SAD-a je odbilo povinovati se turskim zahtjevima da ga izruče u Tursku kako bi se suočio s optužbama, rekavši da Turska nije dostavila dovoljno dokaza koji bi opravdali bilo kakav zahtjev za izručenje.
“Erdogan misli da ako SAD želi izručiti Gulena, to može učiniti za jedan dan, jer se po Turcima stvari tako rade “, rekao je Aykan Erdemir, bivši turski član parlamenta sada u Fondaciji za odbranu demokratija sa sjedištem u Washingtonu. “Teško se može shvatiti raspodjela vlasti u SAD-u i da je sudska vlast nezavisna. … Ovo je Erdoganu i velikoj većini njegovih lojalista teško zamisliti“, dodao je. “Sve ovo samo još više truje odnos.” Sa iznenađujućom pobjedom Donalda Trumpa 2016. godine, izgledi za bolji američko-turski odnos djelovali su mogući. Trump i Erdogan dijelili su naklonost prema autoritarizmu, prezir prema slobodnim medijima i spremnost doprijeti do Rusije. Preciznije, iz perspektive Ankare: najavljeni Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, Michael Flynn, bio je na platnom spisku, aktivno lobirajući za turske interese tokom predsjedničke tranzicije čak i nakon inauguracije. (Navodno, Flynn je čak nastojao organizirati vansudsko izručenje Gulena iz Sjedinjenih Država – nešto što je Turska godinama uzalud tražila).
Ipak, uprkos ličnom afinitetu između ovih predsjednika, koji izgleda da se nastavlja uprkos raskolu između dviju zemalja, Trumpov dolazak nije promijenio osnovnu putanju odnosa. Mjesecima nakon neuspjelog puča, Turska je uhapsila Andrewa Brunsona, američkog evangelističkog pastora koji radi u Turskoj, po optužbama za terorizam. Erdogan je 2017. godine pokušao razmijeniti Brunsona za Gulena, kojeg kasnije smijenjeni Flynn nije uspio isporučiti, ali su Sjedinjene Države odbile. Do 2018. godine, Trumpova administracija je nametnula sankcije visokim turskim zvaničnicima kako bi iznudila Brunsonovo puštanje na slobodu.
Nesporazumi između Erdogana i Trumpa odražavali su širi slom u odnosu koji je narušen već u Siriji.
Ti nesporazumi su bili potpuno vidljivi tokom krize oko S-400. Tursku, koja je godinama pokušavala dobiti američke odbrambene sisteme i svu prateću tehnologiju, Washington je redovno odbijao. U 2015. godini, ona je pokušala kupiti kineske rakete, što su SAD i NATO svjesno onemogućavali. Na kraju, ona se okrenula Rusiji za oružje, nadajući se da će primorati Sjedinjene Države da preispitaju svoju odluku. Međutim, za zvaničnike američke vojske taj transfer tehnologije je uvijek bio neizvodiv – a turska kupovina S-400 potpuno je u sukobu s kupovinom najnovijih američkih aviona.
“Ono što je ovdje drugačije, više nego išta drugo, je da su mnoge prijašnje nesuglasice unutar NATO saveza bile političke. Ali ova je vojna,” rekao je Townsend, bivši zvaničnik Pentagona. “Prvi put nacija čini nešto više od politike. U biti je učinila nešto … što je ugrozilo sposobnost saveza da koristi svoju vojsku.”
Kongres, State Department i Pentagon bili su jasni u vezi sa posljedicama kupovine raketa od Rusije. Zašto je onda Turska obavila planirano?
Neki analitičari okrivljuju Trumpa. Američki predsjednik pomutio je vode svojim ličnim bliskim odnosima s Erdoganom, ponekad se čineći kako uvjerava turskog predsjednika da dvije zemlje zajedno mogu nešto smisliti.
JOŠ JEDAN OBRAČUN
Čak i ove sedmice, Trumpova administracija je ušutjela četiri dana prije nego što je u srijedu najavila da će iz F-35 programa isključiti Tursku. Trump je u četvrtak izjavio da još nije odlučio da li će nametnuti sankcije Turskoj, iako su članovi Kongresa izjavili da Trump ne može zaobići sankcioniranje Turske. Trump još uvijek ima sumnje u ulogu Obamine administracije u odluci Ankare, rekavši da je “prethodna administracija napravila neke velike greške” u vezi sa Turskom.
Erdoganov plan kupovine S-400 također ima svoje korijene u pokušaju udara, koji je ostavio duboku ranu i traumatizirao tursku javnost. Osim geopolitike ili animoziteta prema Washingtonu, Erdogan jednostavno želi preživjeti ako se pojavi još jedan pokušaj državnog udara. Nakon suprotstavljanja američkim F-16 avionima u pokušaju puča iz 2016., njegovo razmišljanje je vođeno onim što bi bio najbolji raketni sistem da zaustave sve zapadne borce, kažu neki analitičari. Naravno, odgovor leži u ruskom sistemu.
“To pitanje nije dobro shvaćeno [u Washingtonu], ali je ključno za ovaj posao”, kazala je Asli Aydintasbas iz Evropskog savjeta za vanjske odnose.
Dok Turska preuzima isporuku naprednog ruskog oružja, ona se također približava Moskvi u energetskom sektoru, uključujući TurkStream, veliki gasovod od ruske obale Crnog mora do Turske, namijenjen snabdijevanju i lokalnog tržišta (drugi najveći evropski kupac) i, u budućnosti, južne Evrope.
Odluka Turske da odbije Washington zbog kupovine S-400 i rastuća zabrinutost SAD-a zbog Erdoganovog približavanja Putinu, alarmirale su američke političare. Čak i ako ih Trump uspije ublažiti ili odgoditi, Kongres nije raspoložen da bude pomirljiv. “Ako postoji jedna stvar koja sada ujedinjuje Kongres, to je Turska”, rekao je Cook.
A Kongres bi mogao, kao što je to slučaj proteklih godina u pogledu Rusije, donijeti strožiji, precizniji zakon o sankcijama kako bi zatvorio sve praznine koje bi predsjednik mogao iskoristiti.
“Čak i ako Trump popusti Tursku, problem ne nestaje. Turska će biti još više ohrabrena, a Kongres će se još više razbjesniti, tako da samo postavlja teren za još jedan obračun,” kazao je Danforth.
Ali, nakon posljedica u sigurnosnom i ekonomskom sektoru, tursko prihvatanje Rusije otvara najozbiljnija pitanja od sredine 20. vijeka: Da li je Turska još uvijek stvarno dio NATO-a? Da li je zaokret prema Rusiji odnos iz interesa – ili trajna odluka?
Aydintasbas je rekla da bi Erdoganov zaokret ka istoku mogao biti kratkotrajan, jer će shvatiti da Rusija nije idealan saveznik u Siriji ili negdje drugdje. “Ako su velike oscilacije u tursko-ruskim odnosima u proteklih 300 godina ikakav pokazatelj, vjerovatno je da će i ovaj krug približavanja završiti razočarenjem”, kazala je.
Čak i ako bi NATO mogao izbaciti Tursku iz saveza, čini se da u Washingtonu ili bilo kojem glavnom gradu članica NATO-a nema spremnosti na to, imajući u vidu historijski i geopolitički značaj Turske kao člana. “Turska je važna članica NATO-a, a nijedan saveznik nije pokrenuo to pitanje”, izjavio je generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg na konferenciji o sigurnosti u srijedu kada je o tome govorio. “Turska, kao članica NATO-a, mnogo je više od [samog] S-400.”
(TBT, Foreign Policy, Prevela Jasmina S. Drljević)