Jazz sahrana i dalje je moćno transcendentni obred i omiljeni način crne zajednice u New Orleansu da oda poštovanje duboko cijenjenim preminulima. Malo je onih koji su uživali više poštovanja od gospođe Chase.
Popodneva 10. juna, nosači kovčega izašli su iz katoličke crkve Svetog Petra sa njenim sandukom. Okupile su se stotine ljudi da je pozdrave.
Jazz sahrana datira još sa kraja 19. vijeka. Ovaj ritual je, kao i kreolska kuhinja gospođe Chase, preživio zato što je uspio zadržati tradiciju, ali i da se mijenja u skladu sa vremenom.
On također predstavlja slavljenje ponovnog rođenja. Lagane tužbalice mijenjaju radosne note i katarzično plesanje dok se tijelo “oslobađa”, a duša uspinje u raj.
Ponovno otvaranje „Duki Chasea“ 2007. godine, porodičnog restorana gospođe Chase, nakon što je stradao u Katrini, bilo je krucijalna tačka u preporodu grada. Taj restoran bio je mjesto na kojem su se okupljali lideri za građanska prava. Sahrana za gospođu Chase bila je odavanje počasti komšinici, kuharici, preduzetnici i heroini.
Nakon što je kovčeg položen u kola, nastala je povorka. Orkestar je svirao himnu “Spasitelju, povedi me da ne bih lutao”, lagano i tužno.
Povorku iza orkestra činili su ljudi svih rasa i životnih doba. Bili su tu Mardi Gras Indijanci, mahom obučeni potpuno neupadljivo, dok je nekoliko njih ipak odlučilo da se sa gospođom Chase oprosti u kostimu. Bebidols, žene u čipki i bijelom satenu kao utelovljenje sugestivne decenijama stare karnevalske tradicije, također su bile tu.
Orkestar je ubrzo promijenio ritam i otpočeo “Tamo u zemlji slave”, živahnu i bogatu numeru.
Poslije Katrine vladala je opšta uznemirenost zbog mogućnosti da afroameričke tradicije New Orleansa – ovakve sahrane, Bebidols, Mardi Gras Indijanci – iščeznu pošto je stanovništvo bilo prinuđeno da se seli. Ali tradicije su preživjele, a mnoge od njih danas su čak snažnije nego ikada. Sada se, međutim, strahuje da bi one mogle podleći džentrifikaciji i da tradicionalno crna naselja nestanu.
Postoje dokazi prilagođavanja i novih tumačenja bezvremenih formi. “Svaka generacija mora redefinirati ovo, čovječe”, kaže Willy Birch, vizuelni umjetnik i prijatelj gospođe Chase. “Sve je kontinuum.”
Da je staro preobučeno u novo ruho bilo je najočiglednije u upadljivom prisustvu Mističnih sedam sestara obučenih u lepršave bijele suknje i sa povezima na glavi koji evociraju vudu praksu predaka. Ali one paradiraju ulicama tek nekoliko godina.
Parada je stigla i do restorana, a porodica se zatim povukla da se privatno oprosti od gospođe Chase. Prisutni su se popeli u autobuse na kojima je pisalo “Lijina posljednja vožnja slobode” kojim su se odvezli do obližnjeg Muzeja umjetnosti u New Orleansu u kojem je gospođa Chase također imala važnu ulogu.
Orkestar i svi prisutni plesali su oko muzeja uz numeru Fatsa Domina iz 1957. godine, “I’m Walking”. Radnici iz „Duki Chasea“ poslužili su prženu piletinu, crveni grah i rižu. Porodica gospođe Chase otvorit će restoran za mušterije narednog dana. Ali danas je prag pokriven jedino ružičastim cvijećem.
(TBT, NYT)