Kako je moguće da nas rezultati izbora i dalje šokiraju? Modi u Indiji, australijski izbori – desnica ne samo da pobjeđuje, nego ponovo pobjeđuje. Možda će i Trump ponovo pobijediti. Moguće je i da Boris Johnson postane britanski premijer. I svaki put mi se opet šokiramo.
Upravo sam se vratila iz SAD-a i zaista je interesantno to što je sasvim realno da neko poput Trumpa, kome se rugaju i smiju, može dobiti još jedan mandat. Ipak, velika je razlika između Modija i Trumpa. Modi iza sebe ima 95 godina staru organizaciju, sa 600.000 volontera. Ljudi već dugo rade na tome.
Uprkos našim metodama otpora, izgleda da ljevica nije u stanju stvoriti nešto djelotvorno na osnovu činjenice da izvodi veći broj ljudi na ulice. Neobjašnjivo je da se u Americi samo za posljednje dvije godine održe četiri najveća protesta u historiji, a da je Trump i dalje politički moguć.
Kada se u Indiji govori o ljevici, misli se na komunističke partije. Njihov presudan neuspjeh je u tome što nisu u stanju riješiti pitanje kasti. Pretpostavljam da je u SAD problem to što nema rješenja za rasno pitanje. U svim svojim tekstovima se bavim time, od Boga malih stvari do danas, jer je kastinski sistem motor koji pokreće savremenu Indiju. U Indiji se ne može reći da je kasta isto što i klasa. To nije tačno.
Mada nam se prilike razlikuju, u izvjesnom smislu se može govoriti o istom modelu koji se ponavlja na razne načine: Trump dolazi poslije Obame, Bolsonaro poslije Radničke partije. Mi stvaramo prostor, mi loše gradimo u njemu i onda neko dođe i sve sruši. Da li je to neuspjeh političkog obrazovanja ili neuspjeh agende? Šta to pogrešno radimo?
Lekciju sam naučila poslije masakra muslimana 2002. kada je na ulicama pobijeno 2.000 ljudi. Pisala sam o tome i mislila sam da je sam opis svega što se desilo neka vrsta politike. Da je dovoljno reći: „Evo šta se dogodilo, ovi ljudi su ubijeni“. Ali mnogi su samo odmahnuli i rekli: „Pa šta? Zaslužili su“. Onda shvatite da saosjećanje nije dovoljno. Slično se dešava i sada, sa tim mahnitim strahom od imigranata.
Svako malo, ipak, čuje se neki odgovor. Reagiraju progresivci, raznoliki segmenti građana koje pogađa ovaj reakcionarni trenutak. Tu su i antiratni protesti, pa svi oni ljudi koji su dočekivali Sirijce na njemačkoj granici i dijelili im vodu, zatim pokreti Occupy Wall Street i Black Lives Matter. Povremeno vidimo prave erupcije saosjećanja.
Da, postoji solidarnost. Mislim da je u SAD pokret Occupy promijenio čak i način na koji se govori o nekim stvarima. Fraza o 99% i 1% ušla je u svakodnevni rječnik. Izgovara se ono što je nekada bilo neizrecivo. Tu je Bernie Sanders, koji donedavno nije bio moguć. Javlja se razumijevanje nekih stvari, čak i u SAD. Rekla bih da je i u Indiji došlo do fantastičnog i mudrog otpora koji je, mada nije odnio pobjedu, makar usporio loš tok stvari.
Kako to doživljavate, kao osoba koja je dobar dio svog života posvetila preusmjeravanju tog toka? S jedne strane, uz političku moć ide sve više novca i korupcije, a s druge se javlja otpor, sve bolji i pametniji. Da li vas to ispunjava optimizmom?
To se mijenja svakog trenutka, svakog dana, svejedno da li je riječ o nekim širim okvirima ili neposrednim događajima. Ali osjećam dubok strah koji se ne tiče ovih izbora, koji su sporedni u odnosu na ono što primjećujem: toliko je mnogo ljudi, a tako malo resursa. Bilo da je u pitanju voda, ili zemlja – svuda su nezaposlenost, očaj. Ono što nam na površini izgleda kao sukob dvije kaste ili dvije vjere ili dvije zajednice, u svojoj osnovi ima nastupajuću krizu.
A onda vam pažnju skrene ptica koja svija gnijezdo u krošnji, pa probate sve potisnuti. Kažem sebi, šta god da se desi, hajde da ostavim zapis o tome šta nam je učinjeno, našem umu, našoj imaginaciji.
Vaša nova knjiga je zbirka eseja napisanih tokom 20 godina. U predgovoru pišete o izlasku romana Bog malih stvari, novcu koji je počeo stizati i kako su vas dočekali kao predstavnicu nove Indije. Kakva bi očekivanja ova knjiga trebala ispuniti?
Vjerujem u moć narativa. Suštinski, ja sam ona koja priča priče. Čim sam stigla u dolinu Narmada (odakle je 250.000 ljudi iseljeno zbog izgradnje brane) znala sam da tu postoji priča. Ali o toj dolini je trebalo pričati drugačije od priča o djetinjstvu, identitetu i kastama.
Pisci, posebno romanopisci rijetko čine taj prelaz. Da li im je tako lakše? Imajući u vidu sve ono o čemu svjedočite u svojoj knjizi, o prijetnjama smrću i sudskim postupcima protiv vas, svakako ste mogli izabrati lakši život?
Mislim da to nema veze sa vrstom teksta, da li je riječ o fikciji ili dokumentu, već sa politikom. Kao osoba koja živi u ovoj zemlji osjećam se poniženom zbog općeg odsustva želje da se ona razumije. Doduše, tu je i moj manjak ambicija. Kada sam napisala roman Bog malih stvari nisam znala da će biti tako uspješan. Bila sam sretna što sam finansijski nezavisna, što mogu raditi ono što želim i mislim. Međutim, instinkt me je udaljio od književnog svijeta. Sa dokumentarnom prozom sam češće javno govorila, više putovala, jer je potrebno govoriti o tim temama. Manje sam govorila o sebi, a više o angažmanu ljudi oko sebe.
Mnogi vaši tekstovi su ukorijenjeni u Indiji, ali kroz prevode oni žive i van nje, posebno kad pišete o ekologiji, okruženju, korumpiranim vlastima, fašizmu, komunalizmu. Dok putujete po svijetu, nalazite li da je lahko uspostaviti vezu između vašeg teksta i mjesta koje posjećujete?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Bog malih stvari govori o malom selu u kome sam odrasla, na jugu Indije – što podrazumijeva vrlo specifičnu kulturu. Preveden je na 42 jezika i mogla sam otići u Estoniju, a neko bi rekao: „Ovo je moje djetinjstvo, kako ste mogli znati?“
Mnogo časopisa sa zapada je tražilo da pišem za njih, ali nisam željela biti tumač istoka zapadu. Ne želim se podređivati formatu koji odgovara tim medijima. Želim pisati onako kako želim. Ako vam to odgovara, u redu; ako ne, opet u redu. Ja pišem za ovdje. Sukob je ovdje, borba se ovdje vodi. Nema potrebe da to objašnjavam, jer su čitaoci posvećeni u tajnu koliko i pisci, i razumiju stvari. Ne morate im podilaziti.
Želio sam vas pitati za esej Doktor i svetac gdje kažete da su, u namjeri jačanja određenih ideja o Indiji, posebno o kastinskom sistemu, indijske elite spriječile Ambedkarovo preispitivanje Gandijevog gotovo božanskog statusa. Kako u ovom trenutku razumjeti pijetet prema Gandiju i brisanje Ambedkara iz historije?
Na zapadu je on, naravno, potpuno izbrisan. U Indiji je, međutim, uvijek bio i vidljiv i utjecajan. Kad god neko dođe u posjetu, kažem im da u najsiromašnijem domu u Indiji neće naći Gandijevu, već Ambedkarovu sliku. Svi smo bili izloženi falsificiranju historije, što je na neki način duboko uznemirujuće i izaziva bijes.
Izgleda da je to karakteristika moderne desnice ta sposobnost ubjeđivanja ljudi da se desilo nešto što se nije desilo, ili da trebaju raditi stvari koje će njima ići na štetu. Zanima me vještina navođenja ljudi da rade protiv svojih interesa.
Rekla bih da je jedna od značajnih mahana ljevice, uključujući i komunističku ljevicu, svođenje svega na materijalizam, kao i nesposobnost razumijevanja složene psihologije ljudi. U Indiji je na stotine hiljada farmera izvršilo samoubistvo zbog dugova. Nije to tako prosto: kad su ljudi gladni, bit će revolucije. Stvari ne funkcioniraju tako.
Šta mislite, koliko će vremena biti potrebno da to shvati ljevica, u bilo kom obliku?
Mislim da će nadolazeća kriza, tačnije udruženi napad klimatske krize i mašinske inteligencije, zahtijevati da preispitamo šta znače termini ljevica i desnica. Te kategorije neće biti tako jasne kako danas izgleda. Dok se resursi smanjuju, a mora rastu, ljudi će se okupljati u plemena, kaste, rase, nacije da bi položili svoje pravo na te resurse. A desnica će uvijek biti spremna ponuditi mržnju.
Zašto mi ne bismo bili spremni?
Trebali bismo biti. Ali poenta je u tome kako da predložite pravdu, ako je to zaista naš prijedlog, kad ona nije oružje? Nepravda je oružje. Neću da se iscrpljujemo optužbama za našu neefikasnost, jer ne mislim da je to nužno istina. Zamislite koliko bi sad bilo gore da nije te kontra-sile.
Na kraju predgovora za zbirku Moje buntovno srce kažete da smo suočeni s pitanjem ko ili šta će vladati svijetom.
Ono što smatram pravim problemom sumirala sam u eseju Rat gospodina Čidambarama. U središtu je priča o planini sa ravnim vrhom u saveznoj državi Odiši. Kada je pogledaju geolozi, oni vide boksit i znaju da je planinu potrebno raskopati. Kad je pogledaju oni koji tu žive, vide poroznu planinu, skladište u kom se vjekovima zadržava voda od monsuna i voda iz ravnica. Za rudarske kompanije, planina je vrijedna onoliko koliko vrijedi boksit koji se može iskopati. Za ljude u okolini, međutim, taj boksit ne vrijedi ništa ako se izvadi iz planine. Esej se završava pitanjem: možemo li ostaviti boksit u planini? Priziva imaginaciju koju nema ni ljevica ni desnica. Odlučiti kako ćete se snaći bez boksita, to je razumijevanje koje nam je potrebno.
Mislite li da možemo ostaviti boksit u planini? Imamo li taj kapacitet imaginacije?
Neki od nas imaju, a neki ne. Ljudima koji je imaju i koji vode borbu, potrebna je podrška. Prvi korak bi bio sačuvati tu imaginaciju i zatim krenuti dalje.
(TBT, The Guardian)