Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Bakir Izetbegović se ponaša kao vrhovni kontrolor uma, ne samo Bošnjaka, već i i onih drugih, ma ko oni bili, a da ih se tiče bosansko-hercegovačka politička realnost. On tako drsko i vješto sugerira građanstvu da „više vjeruju njemu, nego svojim očima“, da je postalo izlišno ukazivati na to.
Ne znam šta se desilo sa informacijom koju je jedan portal (bio !) objavio, pa samo nakon par sati izbirsao sa stranice, gdje je Izetbegović, između ostalog, bio objasnio kako funkcionira saradnja SDA sa SBB-om i DF-om.
POLITIČKI PREDATOR
„Uhodavamo se i prvi rezultati su tu. Struktura vlasti se postupno formira, usvojen je rebalans budžeta FBiH, infrastruktura se gradi sve intenzivnije, usvojen je Zakon o demobilisanim borcima itd. SBB i DF su donijeli prevagu i pomogli da se pritisak krize, u koju nas namjerno uvode domaći, ali i neki strani akteri, umanji“, rekao je Izetbegović.
Upitan na koje strane aktere misli, odgovorio je: „Dio ambasadora koji šute i mute. Šute kada vlasti u RS dodjeljuju odlikovanje Radovanu Karadžiću, kada organiziraju protuustavne referendume, ali mute protiv najjače bošnjačke i patriotske stranke. Pomagali su u pokušajima da nas, izborne pobjednike, izbace iz vlasti. Nisu uspjeli“. Ovu njegovu izjavu više nije moguće pročitati, jer je izbrisana sa portala. Zašto i kako je povučena sporna izjava uopće nije bitno. Uočio sam je jer ona oslikava i potvrđuje njegovo ponašanje „vrhovnog kontrolora bošnjačkog uma“. Treba li ponavljati žalopojke kako ga u tome većina sarajevskih medija slijepo slijedi i podržava? Ne treba! Jer samozavaravanje je posljednje utočište gubitnika. Iako se „najjača bošnjačka stranka“ pretvorila u političkog predatora, pa poput morske psine, čim namiriše krv/vlast, napada svom snagom, bukvalno trga i otkida dio po dio, ruku po ruku od plijena, mediji joj takvo ponašanje toleriraju. Tako je djelovala u Zenici i Tuzli, a još vreba i kruži oko Bihaća i Sarajeva. Za sada su najveće gubitke imale manje stranke koje su ideološki bile srodne „najjačoj bošnjačkoj stranci“, a najteže udarce primila je SDP. To kroz šta je prošao SDP, kao „najjača opoziciona stranka“, od izbora do danas, možda bi se figurativno moglo usporediti sa raftingom na riječnim brzacima. Ali politika nije sport, niti se ovdje radi o adrenalinu, već o bestijalnom utoljenju pohlepe za vlašću. Krize i raskoli koje je preživio SDP, jasno je k'o dan, nisu uzrokovani stanjem unutar same stranke, već su isključivo rezultat osvete „najjače bošnjačke stranke“ zbog toga što je SDP odbio njenu ponudu da skupa dijele plijen. Znao je Izetbegović kao rođeni politički predator da će SDA, koja će se ojačati savez sa Našom strankom, biti stub vlasti u Kantonu Sarajevo, i samo je zbog toga moljakao da koaliraju i čekao toliko dugo da mu je „ruka bila utrnula“. Ma šta Izetbegović pričao o vlasti na federalnom i državnom nivou, ta vlast je u dubokoj krizi i nema niti jedan valjan segment djelovanja „najjače bošnjačke stranke“ koji bi ukazao na to da se kriza neće produbiti, a kamo li da se nazire ikakav izlaz iz političke agonije. Ako bih koristio terminologiju i fraze kojima se služe režimski bošnjački tabloidi da bih opisao poziciju samog lidera „najjače bošnjačke stranke“ , izbjegao bih njihovu omiljenju kvalifikaciju koju koriste za njegove političke oponente da su svi „na aparatima“, ali bih se usudio reći da je Bakir Izetbegović „na infuziji“. Najozbiljniji simptomi koji pokazuju da je Izetbegović u bunilu jesu njegove jadikovke koje izlaze iz okvira diplomatskog ukusa i političke korektnosti, u kojoj optužuje „dio ambasadora koji šute i mute protiv najjače bošnjačke i patriotske stranke“. Oni su, kako ih optužuje Izetbegović, „pomagali u pokušajima da izborne pobjednike izbace iz vlasti“. Ova jadikovka nije bez osnova i ona ima svoju realnu političku pozadinu. Navodno je Asim Sarajlić već bio (pot)kupio nekoliko ruku u Skupštini KSA i bio pripremio teren za obaranje sadašnje vlade, ali su neke strane diplomate u Sarajevu odaslale prijeteću poruku „najjačoj bošnjačkoj stranci“ da se ne služe time. Ove poruke su, naravno, došle do Izetbegovićevih ušiju na šta je on regirao kako više ne treba fermati strane mutikaše po Sarajevu. Ovakvi politički maniri tuknu na erdoganovštinu, ali ne mora se sve loše pri Izetbegoviću pripisivati utjecaju sa istoka. On je u mnogo nezavidnijoj poziciji od Erdogana.
BAKIR NA INFUZIJI
Stoga je jedino bitno, pa čak i jedino zanimljivo političko pitanje danas u Sarajevu – šta mogu politički učiniti oni koje nije rastrgnula naprijed opisana „neman“?! Tu se prije svega misli na Bh. blok kojeg sačinjavaju SDP i Naša stranka. Potom bi bilo zanimljivo upitati se šta čine i šta bi još mogli učiniti A SDA, koja je oskonica koalicione vlade u USK, te stranka Narod i pravda, koja vrlo muški djeluje u Sarajevu. Iako je režimski tabloid u printanom izdanju za Mirsada Kukića, lidera PDA, na naslovnici napisao da je „gotov“, još uvijek je vrlo zanimljivo i provokativno pitati se šta će ovaj čovjek učiniti i hoće li uzvraćati udarac tima koji ga javno sahranjuju.
U svemu ovome ima „hljeba“ i moglo bi se nečemu nadati. ASDA je stranka koja se u Krajini etablirala kao hrvatski IDS, koja gospodari Istrom. Ukoliko SDA-ovi mešetari u Sarajevu ne „ubace kosku“ između Bh. bloka i stranke Narod i pravda, te oni budu nastavili djelovati sa ovoliko kuraži i ovakvim tempom, „najjačoj bošnjačkoj stranci“ se, bar u Sarajevu, ne piše dobro. Paradoksalno je da SDA nikad nije uspijevala ovladati Tuzlom i da je to uspjela preko svojih „krtica“ u SDP-u. Još je veći paradoks da je SDA u tuzlanskoj regiji imala najbolje rezultate sa Mirsadom Kukićem na čelu. Ovi paradoksi dovoljno ukazuju da tamo još ništa nije gotovo.
DF je „pročitana knjiga“ i ova stranka u sebi nema više orginalnih vizija i ideja. Nove lijeve stranke koje bi eventualno zaživjele nakon što su se „očehnule“ od SDP-a mogle bi DF-u poslužiti kao „pontomski most“ kako se ne bi survao u političku provaliju.
SBB ostaje velika nepoznanica iako je formalno u koaliciji sa „najjačom bošnjačkom strankom“. Stiče se dojam da je ova stranka još uvijek bliža Bh. bloku nego SDA-u. U najmanju ruku SBB nije učestvovala u harangi koju SDA vodi protiv lidera BH. bloka, niti je podržava SDP-ove odmetnike.
Nedavni ručak „istomišljenika“, kako se izrazio Fahrudin Radončić, sa grupom privrednika, na kojem je bio prisutan i Nermin Nikšić, u jednu ruku je politička provokacija. Ali, to je prije svega realan odnos bliskosti SDP-a i SBB-a. Ovo bi mogla biti osonovina na kojoj će se razviti novi politiki odnosi unutra bošnjačkog bloka stranaka.
(TBT)