IMPERIAL, Kalifornija – Andy Ruiz mlađi je bucmast; oko toga nema rasprave. Nazivali su ga “debelim gmazom” ili, uljudnije, “lunch-pail tipom”. Njegov ritual pred borbu koji podrazumijeva prejedanje čokoladicama samo je doprinjeo ovom imidžu.
Ali Ruiz sada ima novi nadimak koji je njegov otac uzviknuo iz publike nedavno na snimanju emisije Jimmy Kimmela u Los Angelesu: “Roki Meksikano”.
Sin meksičkih imigranata, Ruiz (29) prošlog mjeseca postao je bokserski šampion nakon što je nokautirao Anthony Joshu, dotad nepobjedivog Britanca, u Madison square gardenu u New Yorku.
Slava i bogatstvo brzo su stigli bucmastog klinca sa smrtonosnim udarcem iz pograničnog gradića Imperial. Zaradio je skoro šest miliona dolara. Pojavio se kod Kimmela i otputovao u Meksiko City na sastanak sa predsjednikom.
Čak i prije nego što je Ruiz pobjedio Joshuu, boks je počeo da se vraća na velika vrata, pošto se u ovaj sport sliva sve više novca iz televizijskih prijenosa, a fanovi već željno iščekuju borbu Anthonya Joshuu i Deontay Wildera. Ovaj meč biće, po svoj prilici, poput nekadašnjih spektaklâ koji su bili svjetski događaji prije nego što su ih iz centra pažnje potisnuli drugi sportovi i kada se niko nije bavio negativnim posljedicama ovog sporta po zdravlje.
Ruizova priča je opčinjavajuća. On je dobio priliku da uzme titulu tek pošto je Joshuin prvobitni protivnik u više navrata pao na doping testu, i zaprepasti sve u maniru Bastera Daglasa koji je 1990. nokautirao dotad neporaženog šampiona Majka Tajsona. Tyson je u ring ušao sa 37 pobjeda, od toga 33 nokautom.
Ruiz je rođen u Americi, ali se ponosi svojim meksičkim korijenima što mu je obezbjedilo još jednu titulu: omiljeni sin imigrantske zajednice na američkoj strani.
“Za mene je blagoslov što sam postao prvi meksički šampion svijeta u teškoj kategoriji”, rekao je nedavno Ruiz dok je čekao da se ukrca na let za Meksiko City, noseći dvije srebrne aktovke u kojima su se nalazili njegovi šampionski pojasevi.
Njegov rodni grad u Kaliforniji čine uredne niske kuće i pravi pejzaži predgrađa sa tezgama na kojima se prodaju takosi. Tu su, naravno, i tržni centri. Ruizova dostignuća dala su vjetar u leđa zajednici koja se osjeća poniženo i skrajnuto u Americi duboko podijeljenoj po pitanju imigranata.
“Mi Latinoamerikanci možemo da učinimo nešto za Ameriku”, kaže otac šampiona, Endi Ruiz stariji, dok sjedi u svojoj dnevnoj sobi okružen trofejima i šampionskim pojasevima. “Ne dolazimo ovdje da zauzmemo mjesto bijelaca. Dolazimo da radimo, da odgajamo sinove da bi oni mogli da nešto postignu u životu.”
Za mlađeg Ruiza boks je bio pitanje naslijeđa. Njegov djeda je šezdesetih godina držao teretanu za boksere na meksičkoj strani, a njegov otac došao je u Ameriku kao dječak, borio se na ulicama i kasnije trenirao boksere, a sa njima i sina.
“Tamo su svi snažni i opasni zato što je to mali grad na samoj granici”, kaže mlađi Ruiz. “Boks mi je spasio život. Naučio me discipline, držao me podalje od ulice.”
Bokserski svijet mogao je da Ruizu nikada ne pruži šansu da pobedi Joshuu, ali je na jugu Kalifornije i u Meksiku Ruiz imao reputaciju opasnog borca, iako su ga često pratila pitanja o njegovoj posvećenosti sportu.
Tjelesna težina oduvijek je bila problem. Nakon što nije uspio da se kvalifikuje za Olimpijadu 2008. godine kao dio nacionalnog tima Meksika, vratio se u Imperial i prepustio depresiji. Visio je sa drugarima iz kraja i nekontrolisano jeo. Brzo je došao do 160 kilograma.
Onda se, međutim, trgnuo; počeo je da radi sa poznatim trenerom Freddiem Roachom i postao profesionalac. Prvi profesionalni meč imao je u Tihuani. “Svakome ko ga je vidio na treningu bilo je jasno da će pobjediti”, kaže Roach.
Justin Gember, trener iz Las Vegasa koji je također nekada radio sa Ruizom, kaže da su mladog boksera često potcjenjivali zbog izgleda. “On nikada neće imati lijepo tijelo”, kaže Gember. “To prosto nije u njegovoj DNK. Izgleda kao pravi bucmasti meksički klinac, ali je u stvari opasan tip.”
U Madison square gardenu, nakon što je sudija proglasio kraj meča i pošto se Ruiz naskakao po ringu kao malo dijete, okrenuo se prema svojoj majci, Felicitas Ruiz.
“Rekao mi je: ‘Sada nećemo morati da se mučimo’”, ispričala je Felicitas. “’Uspjeli smo’, vikao je. ‘Uštini me, mama, uspjeli smo.’”
(TBT, NYT)