Mnogo njenih prijatelja je krenulo za njom.
Projekat su nazvali “Nuns and Nones”, a oni su bili “nones” – progresivni milenijalci koji nisu prakticirali katoličanstvo. Plan je bio da ovo bude pilot-projekat, a da suživot sa časnim sestrama traje šest mjeseci.
Ideju je inicirao Adam Horovitz, 32-godišnji Jevrej, a projekat je nadzirala Judy Carl, 79-godišnja časna sestra. Horovitz i njegovi prijatelji mozgali su o načinu na koji bi mogli voditi radikalne aktivističke živote potpuno posvećene višoj svrsi. Pokušavali su dokučiti ko već živi tako i kada je Horovitz razgovarao s jednim svećenikom, konačno mu je sinulo. Časne sestre.
“One su radikalne, samostalne žene koje su život posvetile socijalnoj pravdi”, kaže Bradley. “I od njih možemo učiti.”
Ovo su, ipak, teška vremena za časne sestre. Prosječna starost rimokatoličke časne sestre u Americi je blizu 80 godina, a samostani se zatvaraju. Broj časnih sestara u Sjedinjenim Državama je sa 180.000, koliko ih je bilo 1965. godine, do danas spao na ispod 50.000.
U isto vrijeme, milenijalci su najmanje religiozna društvena grupa u Americi – svega 27 posto njih redovno odlazi u crkvu. Mlade žene koje teže životu posvećenom dobrim djelima, bez muža i djece, sada se mogu takvim radom bavizi mimo crkve i katolicizma.
Male sobe za mlade
Milenijalci su stigli automobilom. Sestre su im spremile male sobe, a muškarci su raspoređeni u krilo koje je nekada bilo namijenjeno iskušenicima, a danas se koristi za posjetioce samostana. U svakoj sobi nalazili su se krevet, stolica, sto i na njemu Biblija.
Sestre nisu bile sigurne šta su to ovi mladi ljudi tačno željeli saznati o njima, a prvi susret obilježio je šok.
“Bila sam zapanjena i rekla sam drugim sestrama: ‘Nikada nećete pogoditi o čemu milenijalci žele pričati: o zavjetima'”, kaže sestra Patsy Harney. “Sve smo se nasmijale. Bilo je skoro kao neka šala, znate?”
Ali milenijalci su bili iskreni.
Sestra Harney je pronašla knjigu o zavjetima – siromaštvo, pokornost, čestitost – koju je nekada kupila, ali je nikada nije pročitala. “Prvo je Alan fotografirao telefonom korice, a zatim sam vidjela Saru kako čita i knjiga je bila puna bilješki i napomena”, kaže sestra Harney. “Milenijalci su je gledali kao da je ona neki trag. Tražili su tajni sastojak – kako mi to radimo.”
Sestre su počele uviđati da su milenijalci željeli svojevrsnu mapu za život i rituale, umjesto sistema vjerovanja. Jedne od prvih noći, kaže sestra Carl, jedan od gostiju usput je upitao sestre: “Pa, kakva je vaša spiritualna praksa?”
“To je bilo prvo pitanje, ne u šta vjerujemo”, kaže ona.
“Toliko njih kaže: ‘Tragam za ritualima. Tragam za ritualima koji će funkcionirati u mojoj lezbijskoj zajednici ili tragam za ritualima koji će odgovarati ovoj ili onoj stvari”, kaže sestra Carl.
Jedna mlada žena toliko je željela ritual da je počela dolaziti na misu svakog jutra.
Milenijalci su radili svoje uobičajene poslove u toku dana, a onda bi se uvečer i vikendima vraćali u samostan. Pridružili su se gozbama i uskršnjoj službi. Prali su noge na Veliki četvrtak. Proučavali su proroke. Pozvali su sestre na večeru za šabat.
Jedne noći je grupa milenijalaca i sestara počela plesati i smijeati se. Toliko su se razvikali da je neko pozvao policiju i kada im je policajac rekao da će se zabava morati nastaviti u podrumu, tako se i dogodilo.
(TBT, NYT)
