ornicu akumulatora u Potočarima koristio je nizozemski bataljun tijekom 1994. i 1995. godine kao svoju bazu. Mnogi koji su bježali iz Srebrenice pomislili su da će u toj tvornici, površine od 120.000 kvadratnih metara, pronaći svoj spas. No ipak nisu, a Nizozemci su nekadašnjoj tvornici ostavili trag svog boravka – niz grafita po zidovima koje su crtali dok se okolo događao genocid. Danas je ona dio Memorijalnog centra Srebrenica Potočari i trajni podsjetnik na te strahote. U tu su tvornicu stigle izbjeglice iz pravca Srebrenice, a Nizozemci su u nju pustili nešto manje od 6000 ljudi, dok je ostalih 20.000 ostalo ispred. Kako je pisao Klix.ba, kada su srpske snage zatvorile krug oko tvornice, počela su odvajanja, maltretiranja i ubojstva, posebno onih koji su ostali izvan baze.
Jedan od svjedoka onoga što se tada događalo bio je i Hasan Nuhanović, koji je tada radio kao prevoditelj. Budući da je imao status zaposlenika UN-a uspio je izaći iz Srebrenice.
“11. jula 1995. godine, Potočari ili baza UNPROFOR-a u “tvornici akumulatora” bila je jedini mjesto na kojem su ljudi mislili da će pronaći spas od Mladićevih ubojica. Oni su tada ulazili u grad, a ljudi su imali dva izbora, bježati u šumu i preko planina pokušati doći do najbližeg teritorija pod kontrolom Armije BiH, a jedan dio, uglavnom žena i djece, krenuli su prema Potočarima”, prisjetio se Nuhanović.
Umjesto u spas, stigli na pokolj Prije rata ova je tvornica bila najveća u istočnoj BiH, a u potpunosti je uništena tokom 1992. godine. Dvije godine nakon toga nizozemske snage izabrale su je kao svoju bazu, u kojoj su ostali 18 mjeseci. Pred kraj njihovog mandata dogodio se genocid. “Nizozemci su 13. jula i one ljude koji su bili u bazi istjerali na ogradu i predali Srbima u ruke”, rekao je Nuhanović. On je tada ostao bez oca, majke i brata, i tada krenuo u potragu. “Moju porodicu, oca, majku i brata, nizozemski vojnici su 13. jula, prem mojim očima, istjerali iz baze i predali Srbima u ruke. Svi su ubijeni. 15 godina nakon pronašao sam posmrtne očeve ostatke, a 17 godina nakon majčine i brateve”, kaže. Priča o strašnim stvarima kojima je svjedočio, ubistvima dječaka, muškaraca i starijih, a oni jako mladi i ukrcali su se u kamione i sa majkama, sestrama i ostalim ženama deportirali su ih u Kladanj.
“Ni jedan muškaraca u Potočarima nije pošteđen, svi su ubijeni”, rekao je. Kaže kako je pokušavao učiniti nešto, govorio ljudima što se događa, i da su Nizozemci bili očevici pojedinačnih i grupnih egzekucija. Na haaškom sudu ti su slučajevi i dokumentirani, kaže. “Međutim te izjave su dugo vremena bile u ladici, i sakrivene od javnosti jer je Nizozemska željela zataškati te događaje. U izjavama Nizozemaca navodi se da su tada u Potočarima i okolini vidjeli traktorske prikolice prepune tijela, muškaraca koji su tada ubijeni”, kaže Nuhanović. Ubijeni svi muškarci, bez ikakvog odabira. Kako kaže te informacije nisu proslijedili dalje, nadređenima. “To im se pripisuje kao još jedna odgovornost u smislu zataškavanja događaja. Svi mi u Potočarima smo bili svjesni što će se dogoditi jer to nije bio početak već kraj rata.
Bili smo u četvrtoj godini rata i nije bilo iluzija o tome što će srpski vojnici napraviti muškarciA
Vojnici su tada u Potočarima primjećivali da se nešto događa, tako su i pisali o nehumanim uvjetima, izdvajanju muškaraca i pucnjevima koji su se čuli. “Bili su u stanju panike, bili su uplašeni i gurali su se prema vojnicima, mojim vojnicima, vojnicima UN-a koji su ih pokušavali smiriti. Ljudi koji bi pali, bili su pregaženi. Situacija je bila kaotična”, pisao je jedan do nizozemskih časnika.
Nizozemska vlada podnijela je ostavku 2002. godine nakon što je objavljeno izvješće o slučaju Srebrenica, i nakon što su priznali svoj neuspjeh u zaštiti muslimana u Srebrenici, iako država tvrdi da su bosanski Srbi, a ne nizozemski vojnici, odgovorni za ubistva. Pripadnici plavih kaciga, loše opremljeni i bez posebne obuke, nisu pružili otpor kada su Srbi zauzeli grad i odveli stanovnike. Tužba bošnjačkih udruga odnosila se na činjenicu da nizozemski vojnici iz sastava mirovnih snaga UNPROFOR-a nisu učinili ništa kako bi nakon pada Srebrenice zaštitili civilno stanovništvo i spriječili masovne egzekucije koje su nakon 11. jula 1995. godine proveli pripadnici vojske i policije bosanskih Srba.
(TBT, Mediji)