Piše: Gary Younge, thebosnaitimes.ba
Prošle sedmice Boris Johnson je održao govor pred Kraljevskim društvom za hortikulturu u Wisleyju u Surreyju, a onda produžio u bogato selo Oxshott da kupi malo kobasica sa komoračem i estragonom i popije kafu u kafeu Gricko i vrcko. U seriji intervjua koje je dao tokom dana, odbijao je komentirati fotografiju na kojoj pozira sa svojom partnericom Carrie Symonds. Ali više puta je ponovio da nema sumnje da će do kraja oktobra Britanija izaći iz Evropske unije „kako zna i umije”.
Istog dana, Fondacija Sutton i Komisija za društvenu pokretljivost objavili su izvještaj o istraživanju elitizma u Britaniji koji „pruža sliku zemlje čijim strukturama moći dominira mali segment populacije, uz veoma nisku pokretljivost na društvenoj ljestvici i bez znakova da će se situacija popraviti“. Polaznici privatnih škola čine svega 7% stanovništva zemlje ali 39% elite; diplomci Oxforda i Cambridgea čine manje od 1% populacije, ali za njih je rezervirano 24% elitnih pozicija u zemlji. Sudije u visokim sudovima, pomoćnici ministara, sekretari sa trajnim mandatima i diplomati spadaju u red zanimanja koja su najmanje reprezentativna za zemlju u cjelini. Za njima ne zaostaju ni predstavnici medija, naročito kolumnisti.
Postoji jasna i nepobitna veza između duboko usađene i okamenjene klasne stratifikacije britanskog društva i žalosnog haosa u kome se danas nalazimo. Genetska barica iz koje se popunjavaju redovi elite plitka je i ustajala. Oni koji pišu zakone nadziru rad državnih organa koji ih sprovode, tumače ih u sudnicama ili komentiraju u novinama – pripadaju tako tankom društvenom sloju da bismo ih sve mogli smatrati jednom istom osobom. Iako nemaju većinu, njihova kritična masa je takva da mogu definirati ton, oblikovati kulturu i postavljati parametre onoga što se smatra institucionalno prihvatljivim.
Takva situacija je uvijek apsurdna i nezdrava, a u posljednje vreme postaje i neodrživa. Premijer koji nas je prije nekoliko godina gurnuo u haos brexita pohađao je istu školu i posjećivao iste klubove na istom univerzitetu kao novi premijer koga bismo mogli dobiti za nekoliko sedmica. Niko ne pomišlja da je to neprijatna koincidencija. Jer Britanija tako funkcionira; ili bi trebalo reći – ne funkcionira.
„Model vodstva u našoj zemlji se raspada“, pisao je prošlog decembra Economist, časopis koji niko ne može optužiti za simpatije prema marksistima. „Britanijom upravlja klika opsjednuta sobom samom, grupa koja pripadanje svom ekskluzivnom klubu cijeni više od kompetentnosti, a samouvjerenost više od stručnosti“. Zapanjujući neuspjeh integracije u ovoj zemlji nema nikakve veze sa muslimanima ili rasom – problem je u tome što ljudi koji zemlju vode i komentiraju ono što se u njoj događa imaju krajnje skučeno iskustvo života kakvim živi većina njihovih sunarodnika. Izgleda da su posljedice te prevelike udaljenosti katastrofalne.
Da bih predupredio očekivane kritike, naglašavam da ne možemo kriviti ljude zato što su rođeni bogati ili zbog škola koje su pohađali. Također, šačica pripadnika radničke klase koja se nekako domogne Oxforda i Cambridgea zaslužuje divljenje. Problem nije u pojedincima, već u sistemu koji nagrađuje privilegije i privilegira bogate – pružajući tako više mogućnosti, bogatstva i moći onima koji ih nisu sami sticali, dok ostalima uskraćuje pristup.
Klasna privilegija nije ništa novo. Sva trojica britanskih premijera u periodu od 1955. do 1964. školovali su se na Etonu i Oxfordu. Ali od tog doba promijenilo se nekoliko stvari koje dalju dominaciju ovog veoma tankog društvenog sloja čine problematičnom. Prije svega, nivo dohodovne nejednakosti drastično je porastao. Prema podacima ekspertnog tijela Equality Trust, od 1938. do 1979. godine dio dohotka koji pripada decilu na vrhu dohodovne ljestvice opao je za 40%, dok je dio koji pripada najnižim pozicijama malo porastao. Poslije 1979. godine taj trend se počeo mijenjati i danas je praktično zaustavljen. Realne nadnice još se nisu vratile na nivo od prije krize.
Oligarhijske tendencije u ekonomiji učvršćuju se i pojačavaju kroz politiku i širu kulturu. Ljudi kojima sve pripada dobili su i pravo upravljati svim stvarima. Vodeći kandidat torijevaca Boris Johnson nije samo proizvod nego i veliki zagovornik takvog sistema. Kada traži velike poreske olakšice za bogate vidimo da je u pitanju kandidat koji već ima mnogo i želi još više. Kada nagađa da minimalna nadnica iznosi „vjerovatno oko 10 funti“, a zapravo je 8,21 funti, vidimo da je u pitanju kandidat koji ne zna skoro ništa o ljudima koji nemaju mnogo i nije spreman učiti. (Zamislite šta bi snašlo Diane Abbott da je napravila sličnu grešku.)
Drugo, očajnički pokušaji da se monopol sačuva izazivaju sve ekstremnije posljedice. Nalazimo se u periodu dugotrajne krize i duboke podijeljenosti, a kreatori takvog stanja su pripadnici finansijske elite čije je nepromišljeno ponašanje prvo tolerirano, a zatim oprošteno, otpisano i zaboravljeno zaslugom političkih elita. Malo je vjerovatno da ista elita može proizvesti maštovita i radikalna rješenja kakva su nam danas potrebna.
Brexit je samo najuočljivija manifestacija kriza sa kojima se suočavamo. Trka torijevaca za vodeću poziciju pokazuje koliko smo nespremni da se sa njima nosimo. U pitanju je partija koja je na posljednjih šest izbora samo jednom osvojila većinu, a sada se sprema izabrati trećeg lidera za samo tri godine. Vodeći kandidat je nepopravljivi manipulator, lažov, ženskaroš i oportunista, koji se najmanje dopada onima koji ga najbolje poznaju. Protivkandidat je beznadežan. Pitanje je koliko bilo koji od njih dvojice može izdržati na vodećoj poziciji.
Za to vrijeme, medijske elite, koje uglavnom pripadaju istoj klasi kao njihovi finansijski i politički partneri, opsjednute su krizom vodstva u navodno „neupotrebljivoj“ Laburističkoj partiji, koja četiri godine ima istog lidera i povećala je broj osvojenih glasova i mjesta na posljednjim izborima. Praktično svaki važniji politički događaj, od brexita do posljednja dva izborna ciklusa, pripadnici medijske elite su protumačili pogrešno.
Problem ovdje nije u Jeremy Corbynu ili partijskim interesima – mada bi i to moglo biti u pitanju – već u perspektivi i proporcionalnosti. Jedan od razloga zašto je britansku politiku danas tako teško razumjeti jeste to što je većina onih koji su nadležni da je kritiziraju i tumače toliko duboko upletena u predmet svoje kritike da više ne može vidjeti jasno. Što nas dovodi do završnog zapažanja. Britanija je poslije Drugog svjetskog rata uspjela ubijediti sebe da je meritokratsko društvo. Današnja situacija pokazuje da su to bili laž i iluzija. Ako mislite da je Boris Johnson najbolji kandidat za zadatak pred nama, onda ne znate ništa o zadatku koji nas čeka. Ili ne znate ništa o Borisu Johnsonu.
Kao što je primijetio James Wood u London Review of Books, na Etonu su ih učili kako da se „bez napora i superiorno” nameću ostatku svijeta. Ali ti ljudi danas idu iz greške u grešku. A čak i kada prave katastrofalne greške, nastavljaju se uspinjati jer im i dalje poklanjamo povjerenje – sasvim nezasluženo.
(TBT, The Guardian)
