Piše: Letta Tayler, thebosniatimes.ba
Nepopustljivost zapadne Evrope u osiguravanju da se njeni državljani koji su u inozemstvu zadržani kao osumnjičeni članovi oružane grupe Islamska država Irak i Levant ili članovi njihovih porodica mogu vratiti kući dospjela je na naslovnice svjetskih medija nedavno, kada je irački sud osudio devet Francuza na smrt nakon suđenja okaljanih navodima o mučenju.
Države, uključujući Francusku, Veliku Britaniju i Holandiju, insistiraju da logistički izazovi i sigurnosni rizici čine praktično nemogućim da pomognu svojim državljanima optuženim za članstvo u ISIL-u. Ali, drugi, kao što su Kosovo, Turska, Rusija i, posebno centralnoazijske države, pokazuju da tamo gdje postoji volja da se građani vrate kući postoji i način. Tri centralnoazijske države – Kazahstan, Uzbekistan i Tadžikistan – do sada su vratile 756 svojih državljana, većinom žena i djece. I Kirgistan raspravlja o mogućim povracima.
U oštrom kontrastu, repatrijacije u zapadnoevropske države su bile pojedinačne, uprkos daleko većim resursima i, u mnogim slučajevima, manjim brojem zatvorenika povezanih s ISIL-om. Njihov fokus, takav kakav jeste, bio je na djeci. Norveška je, naprimjer, početkom juna vratila pet siročadi iz sjeveroistočne Sirije, ali je ostavila drugu djecu. Francuska je od marta vratila kući 17 djece iz sjeveroistočne Sirije i jedno iz Iraka, većinom siročad. Ali, Vlada kaže da je više od 400 drugih Francuza u pritvoru u severoistočnoj Siriji, barem polovina od tog djece, i gotovo da ne postoje znaci da Francuska radi išta na njihovom povratku. Švedska i Holandija su vratile kući sedmero, pa dvoje djece iz Sirije; Njemačka je vratila kući manje od desetero iz Iraka.
Žene koje ljube asfalt po dolasku
Bez sumnje, repatrijacija je kompleksan proces. Vlasti u Iraku krivično gone stotine stranaca osumnjičenih za povezanost s ISIL-om, uključujući neke žene i djecu, u duboko manjkavim procesima, ali žele poslati kući djecu koja su zadržana bez optužnice. U sjeveroistočnoj Siriji vlasti, koje predvode Kurdi, koje nemaju međunarodno priznatu vladu, ne sude nijednom od 13.000 stranaca – 2.00 muškaraca i 11.000 žena i djece – kažu da ih drže i žele ih primiti natrag u njihove domove. Mnogi zatvorenici, posebno djeca, nemaju rodne listove ili druge dokumente kojim bi potvrdili svoje državljanstvo. A mnoga zatvorena djeca su djeca roditelja iz različitih država, potežući pitanje koju bi nacionalnost mogli i trebali, pravno tražiti.
Najteža prepreka repatrijaciji moglo bi biti mišljenje javnosti. U strahu da bi mogli biti okrivljeni za napad vraćenog člana ISIL-a, njegove supruge ili djeteta, vladini zvaničnici često biraju da ostave svoje državljane u zatvoru u lošim uslovima i da im, u nekim slučajevima, ukidaju državljanstvo. Zapadnoevropske vlade kažu da je obaveza na njihovim državljanima da dođu do konzulata i zahtijevaju repatrijaciju, ali zatvorenici ne mogu napustiti kampove i zatvore u kojima su zaključani da to naprave. Centralna Azija je, umjesto toga, koristila helikoptere u humanitarnim akcijama spašavanja, a neki od njih su objavili snimke djece anđeoskog lice i žena koje su crne velove zamijenile šarenim maramama kako ljube asfalt po dolasku.
Centralnoazijske vlade bi trebale slijediti takve poruke s većom transparentnošću o tome šta se dešava s njihovim državljanima po povratku, dozvoljavajući nezavisni nadzor i praćenje programa rehabilitacije da osiguraju da su u skladu sa standardima o ljudskim pravima. Trebali bi preduzeti isti pristup bilo kakvim sudskim procesima povratnicima, uzimajući u obzir historiju nepoštenih suđenja i mučenja u ovoj regiji.
Djeca umiru od izlječivih bolesti
U maju je nezavisna ekspertica Ujedinjenih naroda za ljudska prava i borbu protiv terorizma Fionnuala Ni Aolain izrazila zabrinutost da bi kazahstanski antiteroristički zakon mogao pomiješati nasilni ekstrmeizam s nenasilnim vjerskim pogledima i narušiti slobodu izražavanja, okupljanja i vjerovanja. Pa ipak je našla mnogo razloga za pohvaliti ovu državu za njena nastojanja da vrati i rehabilitira svoje državljane, primijetivši da radi mnogo više nego Evropa.
Sve države, uključujući zapadnoevropske, s državljanima koji su u pritvoru u Iraku i sjeveroistočnoj Siriji trebaju adresirati dva osnovna pitanja: svačije pravo da se vrati u domovinu, bez da njihova domovina postavlja direktne ili indirektne barijere; i dužnost da se osigura pravda za najgore zločine počinjene u Siriji i Iraku kroz fer suđenja za one najodgovornije.
Uslovi u kampovima i pritvornim centrima u sjeveroistočnoj Siriji i Iraku su loši, a djeca, kako izvještavaju, umiru od bolesti koje se mogu spriječiti u Al-Holu. Ovi kampovi su, također, idealni inkubatori za nasilni ekstremizam. Zbog tog je još važnije da zapadna Evropa prestane otezati i osigura da njeni građani budu vraćeni.
(TBT, Al Jazeera)
