Predsjednik SAD Donald Trump rekao je da želi osigurati da Iran nikada ne posjeduje nuklearno oružje. Njegova politika, međutim, ima suprotan efekat – daje Teheranu snažan podsticaj da krene u “nuklearno”, dok istovremeno otežava Sjedinjenim Državama da to spriječe, piše Mearsheimer za New York Times.
U ponedeljak zvanična iranska novinska agencija objavila je da je zemlja probila ograničenje obogaćenog uranija, koje su dozvoljene 2015. godine međunarodnim ugovorom.
Zaista, američka politika prema Iranu u proteklih nekoliko godina pokazala jasno da bi iranske vođe bile “budalaste” da ne razviju zastrašujuće nuklearno oružje ranih 2000-ih.
Mada još nije bilo značajnog vojnog obračuna, SAD su objavile rat Iranu sankcijama koje muče iransku ekonomiju, nadajući se da će time natjerati Teheran da zauvijek razmontira svoje proizvodne kapacitete plutonija i obogaćenog uranija, glavnom putu ka bombama.
Sekretar SAD Mike Pompeo takođe je objavio da Iran mora iz korijena mijenjati svoju vanjsku politiku na način koji će odgovarati Americi i njenim saveznicima sa srednjeg istoka. Uvođenjem onoga što se naziva maksimalnim pritiskom, Trumpova administracija prijeti Iranu kao suverenoj državi.
Nema dokaza da je Iran voljan kapitulirati pred američkim zahtjevima. Ako ništa drugo, historija je pokazala da velike sile mogu zadati velike udarce svojim protivnicima blokadama, sankcijama, opsadama, bombardiranjem – i da se uz sve muke mete nikada ne predaju.
Američke sankcije ubile su više od 100.000 civila u Iraku devedesetih, ali se Sadam Husein nije predao. Nacionalizam je moćna sila koja stalno prouzrokuje da se ljudi drže zajedno, umjesto da ustanu protiv svojih lidera i predaju se neprijatelju.
Države, također, nisu voljne kapitulirati pred prinudom velikih sila koje bi mogle još proširiti svoje zahtjeve. Ako maksimalni pritisak upali jednom, Trump i američki prijatelji zaključili bi da bi to moglo “upaliti” u još slučajeva. Teheran nema interes pokazati da može biti zastrašen.
Činjenica je da je Iran već pokazao da neće sjediti mirno dok ljudi umiru, a društvo biva upropaštavano.
Iran će vjerovatno pokrenuti još tajnih napada na tankere i naftne objekte u Persijskom zalivu i napadati američke trupe instalacije. Možemo očekivazi da će sprovoditi cyber napade protiv SAD-a i njenih saveznika.
Predsjednik Trump, zauzvrat, vjerovatno će vršiti odmazdu i dalje će eskalirati pritisak na Iran. Cilj će biti da ponovo ustanovi strah i natjera Iran da kapitulira. Ali ove mjere vjerovatno će učiniti suprotno, jer su dvije strane sada zatvorene u klasičnoj spirali eskalacije.
Iran će se udvostručiti, što skoro sigurno znači da će praviti svoj nuklearni arsenal. Imao je razlog i prije trenutne krize i postoje dokazi da su upravo to i radili ranih dvije hiljaditih, a sada još više jer će nukearke više spriječiti njihovu eliminaciju.
Nuklearno oružje smatra se ulitmativnim sijačem straha iz dobrih razloga: manje je vjerovatno da će protivnici prijetiti državi koja ga ima, naročito onoj koja može preživjeti prvi napad. Teško je zamisliti da bi Izrael ili SAD napadali Iran čak i sa komercijalnim oružjem kada bi Iran imao bombu, jednostavno jer bi sukob mogao dovesti do upotrebe nuklearnog. Dalje, ako je opstanak u pitanju, Iran bi mogao koristiti nuklearno oružje samo da potpuno zatvori promet nafte u Persijskom zalivu.
Može se činiti teškim da zamislite Iran da koristi nuklearno naoružanje prvo u koristi, ali historija nam govori da države u očajničkim trenucima ponekada su sklone rizičnim strategijama, poput odluke Japana da napadne daleko moćnije SAD 1941. godine, ili odluke Egipta da udari na Izrael 1973. godine.
Naravno, posljednja stvar koju Washington, Tel Aviv ili Rijad žele je da Teheran iskoristi bombu. Ali, teško je vidjeti kako da se to izbjegne, pesimističan je Mearsheimer.
SAD sigurno neće izvršiti invaziju i okupaciju Irana, zauvijek, da bi se osigurali da neće ići “nuklearnim putem”. Beskompromisni će tražiti da budu napadnuta nuklearna postrojenja, ali teško da bi ih Iranci ostavili ranjivim na vazdušne napade.
Vazdušnim silama može samo biti odgođeni za svega nekoliko godina napori Irana da nabavi bombu.
Politika Donalda Trumpa stjerala je SAD u ćošak, ostavljajući bilo kakav diplomatski izlaz. Iz očiglednih razloga iranske vođe ne vjruju Trumpu, i sigurno da neće uvažiti njegovo moguće odustajanje od dogovora koji bi sklopili sa njim.
Ukoliko Trump pokuša smiriti tenzije smanjivanjem sankcija, na čemu Teheran insistira, to mora da učini i prije nego što pristane na razgovore, inače će ga političari “rastrgnuti” kod kuće, ali i saveznici na istoku.
Neko bi rekao da bi se Iran nadao i izborima na kojima Trump gubi od Demokrata, koje su za vraćanje SAD u nuklearni sporazum. Ali je to tek za godinu dana i Teheran ne zna da li će aktualni predsjednik biti reizabran ili ne. Do izbora može se roditi i još varnica i ne mogu predvidjeti mišljenja budućih vođa.
Više ima smisla da Iran nabavi nuklearno naoružanje, radije nego da se kocka sa mogućnošću novi političkih tenzija, smatra Mearsheimer. Naravno, mnogi iranski kreatori politike sada prepoznaju da su nabavili nuklearni arsenal 2000-tih, danas Trumpova administracija ne bi prijetila njihovom opstanku.
Jedina mala šansa da Teheran odustane od nuklearnog naoružanja je radikalna promjena američke politike. Trump bi se morao rastati od “tvrdokornih” savjetnika koji su ga naveli na dosadašnji put. Konačno, morao bi vratiti SAD na pređašnji dogovor iz 2015. godine, smanjiti sankcije i zaposliti nekog širokoumnog predstavnika da ispregovara novi ugovor. Morao bi i da se izbori sa protestima u sopstvenoj partiji, utjecajnim donatorima i saveznicima poput Izraela i S. Arabije.
Mearsheimer ipak zaključuje sa žaljenjem: Nažalost, vjerovatnije je da će Trump pojačati pritisak da spasi pogrešnu politiku radije nego da prihvati novi kurs – greška koja će natjerati Iran da se pridruži nuklearnom klubu.
(TBT, Mediji)