Piše: Melvyn Ingleby, thebosniatimes.ba
Zamislite slijedeći scenario: vi ste opozicioni lider u duboko podijeljenoj zemlji. Uprkos svim preprekama, uspijevate na izborima ostvariti tijesnu pobjedu nad vladajućom strankom koja kontrolira javni prostor i cenzurira medije, i tako postajete gradonačelnik najvećeg grada u zemlji. Pod pritiskom vlasti, međutim, donosi se odluka da su izbori bili neregularni i da se moraju ponoviti, i vas smjenjuju s položaja.
Šta ćete uraditi?
Upravo s tom dilemom se prošlog mjeseca suočio izabrani, pa opozvani gradonačelnik Istanbula Ekrem İmamoğlu. Ali dok su mnogi strahovali od uličnih protesta i nasilja, on je uradio nešto što možda predstavlja još veću prijetnju za Partiju pravde i razvoja (AKP), vladajuću stranku predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana – pozvao je na ljubav.
„Oni žele sukob sa nama“, rekao je İmamoğlu svojim gnjevnim pristalicama u noći kad je uklonjen s položaja. „Ali mi to ne želimo i insistirat ćemo na zagrljajima”.
Pokazalo se da je to mislio bukvalno. Prije ponovljenih izbora za gradonačelnika 23. juna İmamoğlu se na ulicama grlio s glasačima i nastojao ih ujediniti pod razoružavajuće optimističkim sloganom: „Sve će biti u redu“. Dok ga AKP i mediji koji podržavaju vladajuću stranku optužuju da je uvezeni Grk koga podržavaju teroristi, nova zvijezda turske opozicije vodi u anketama uprkos – ili prije zahvaljujući – izbjegavanju konfrontacija. „Nađite komšiju koji ne misli kao vi“, poručuje on, „i samo ga zagrlite“.
U intervjuu za The Atlantic, İmamoğlu je naglasio globalni značaj svoje strategije. „Polarizacija je univerzalni problem“, rekao je. „Širom svijeta populizam koristi taktiku zavadi pa vladaj. Ali ja vjerujem da možemo preokrenuti taj trend“.
Da bi to učinio, İmamoğlu se trudio doprijeti do pristalica vlasti. Umjesto da se povuče u sekularni identitet svoje Republikanske narodne partije (CHP), on je krenuo u obilazak istanbulskih džamija da bi iskazao poštovanje prema vjerskom životnom stilu mnogih glasača AKP-a. I umjesto da potpuno raskrsti s populizmom, svrgnuti gradonačelnik se poslužio sopstvenom populističkom taktikom – obećanjem da će siromašnim istanbulskim porodicama obezbijediti besplatnu vodu, mlijeko i hleb. „Ako populistički stil pomaže ujedinjavanju ljudi, to je dobra stvar“, rekao mi je İmamoğlu. „Mi pokazujemo da ljubav ruši zidove“.
I ne samo ljubav već „radikalna ljubav“. To je naziv strategije CHP-a u izbornoj kampanji koja je izložena u pamfletu od 50 strana pod naslovom Knjiga radikalne ljubavi. Mada je taj dokument ukrašen cvijetnim ilustracijama i citatima iz sufijskih ljubavnih pjesama, njegov autor mi je naglasio da je to daleko od ljubavnog cvrkutanja. „Radikalna ljubav“ artikulira borbu da se drugi voli u najgorim okolnostima i uvjetima, kaže Ateş İlyas Başsoy, strateg CHP-a. „Shvatili smo da ne možemo promijeniti Erdoğana“, rekao je on u jednom intervjuu. „Zato se borimo tako što mijenjamo sebe“.
Başsoyev rad je zasnovan na ideji da je polarizacija u društvu tijesno skopčana sa životom u digitalnom dobu. Stalno korištenje mobilnih telefona i društvenih mreža, kaže on, izaziva nemir i usamljenost koji podstiču strepnje i strahove, a na tom tlu bujaju populisti. Kao sredstvo za prevazilaženje tih emocija Knjiga radikalne ljubavi preporučuje strpljivije i iskrenije oblike komunikacije. Ona savjetuje učesnicima kampanje da manje govore, a više slušaju, da budu otvorenog duha, da izbjegavaju ideološke debate – i prije svega, da izbjegavaju napade na Erdoğana i nipodaštavanje njegovih pristalica. „Prvi princip radikalne ljubavi vrlo je jednostavan“, rekao mi je Başsoy. „Ignorirajte Erdoğana, ali volite one koji ga vole“.
Drugi sastojak njegove strategije je naglasak na ekonomskim, a ne na identitetskim pitanjima. Başsoy, koji sebe smatra socijalistom, kritizirao je tursku ljevicu zato što se izgubila u jalovim kulturnim sukobima umjesto da se usredsredi na borbu protiv sve veće nejednakosti u Istanbulu. „Istinska podjela u Turskoj nije ona između sekularizma i islama ili između Turaka i Kurda“, kaže on, „već je to podjela na bogate i siromašne“.
„Upravo to je Turskoj potrebno da bi krenula naprijed“, rekao mi je Michael Wuthrich, politolog na Univerzitetu Kanzasa i autor knjige o historiji izbora u Turskoj objavljenoj 2015. Donekle paradoksalno, drugi političar koji je uspješno koristio sličnu taktiku bio je sam Erdoğan. „Bar u ranim godinama“, kaže Wuthrich, „i Erdoğan je gradio popularnost na inkluzivnosti i brizi o materijalnim teškoćama glasača“.
Problem je, međutim, to što je İmamoğluova partija dugo radila suprotno. Danas AKP pokušava ocrniti tursku opoziciju, ali CHP ima sopstvenu historiju omalovažavanja Erdoğana i njegovih pristalica. „Mnogi u CHP-u su polazili od pretpostavke da ljudi glasaju za Erdoğana zato što su neobrazovani i što su vjernici“, kaže Wuthrich. „U stvari, motivacije tih glasača su često pragmatične i racionalne. Kad je CHP udarao po vjerskom identitetu, nesvjesno mu je uvećao značaj i okrenuo glasače prema Erdoğanu mada ovaj više nije zastupao njihove ekonomske interese“.
İmamoğlu priznaje da je njegova stranka pogriješila kada se „udaljila od društva“, ali tvrdi da se ona mijenjala tokom posljednjih godina, posebno 2010. kad je izabrala novog lidera, i da je postepeno usvajala današnji inkluzivniji stav. Poštovanjem prema vjerskim stilovima života, a ne njihovim odbacivanjem, kaže İmamoğlu, CHP je ponovo u stanju povezati sa glasačima oko fundamentalnijih pitanja. „Ako je društvu potrebno da demokratiju i pravdu poveže s religijom, treba dodati vjerski ton“, kaže on. „Ja sam vjernik, dakle, nije mi teško unijeti pravdu, jednakost, slobodu i vladavinu zakona u svoju vjeru. Kad to uradite, neće vas vidjeti kao elitistu već, naprotiv, kao čovjeka iz naroda“.
Arlie Hochschild, profesorica sociologije na Univerzitetu Kalifornije, u Berkliju, rekla mi je da bi İmamoğluova strategija mogla biti uspješna i u Sjedinjenim Državama. U svom bestseleru – studiji o američkoj desnici, zasnovanoj na godinama terenskog rada s pristalicama pokreta Čajanka u Luizijani – Hochschild tvrdi da bi mnoge podjele u američkom društvu mogle biti prevaziđene kada bi se probili „zidovi empatije“.
„Vidim mnogo sličnosti između mog rada i onog što turska opozicija pokušava uraditi služeći se taktikom radikalne ljubavi“, rekla mi je Hochschild. „I jedno i drugo imaju veze s privremenom suspenzijom ega – ne suspenzijom uvjerenja već ega – radi prepuštanja dubokom činu znatiželje u odnosu na druge. Taj oblik emocionalnog rada izuzetno je važan u politici“.
Emocionalna dimenzija često se gubi iz vida u mnogim raspravama o desnom populizmu. Da bi pobijedile političare kao što su Donald Trump i Erdoğan, kaže ona, opozicione stranke moraju stupiti u neposredniji kontakt s pristalicama tih lidera i obratiti se njihovim osjećanjima povređenog ponosa. To nikako ne znači ustupak desnom populizmu, već se na taj način uspješno pokazuju alternative takvoj strategiji. „Radikalna ljubav nije naivna“, kaže Hochschild. „To je legitimni način bavljenja sukobima u društvu“.
Wuthrich kaže da vidi takav potencijal u Peteu Buttigiegu, gradonačelniku South Benda u Indijani i kandidatu za nominaciju Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. godine, koji je nedavno dobio ovacije u debati Fox Newsa. Sve u svemu, rekao mi je Wuthrich, povratak u Sjedinjene Države poslije više godina istraživanja u Turskoj pomalo je ličio na déjà vu. „Mnogi u Demokratskoj stranci prave iste one greške koje je nekad pravio CHP“, kaže on. „Umjesto da se obraćaju stvarnim problemima glasača koji su doveli Trumpa na vlast, oni se fokusiraju na Trumpove nepodopštine i pokušavaju ga skloniti impičmentom“.
Turski primjer, zaključuje Wuthrich, „pokazuje da se ne možete boriti protiv polarizujućih populista polarizujućim reakcijama. Ljude možete ubijediti da promijene tabor samo ako narušite ovu podjelu“.
Turski primjer je poučan, a čovjek koji zastupa radikalnu ljubav je spreman da nas pouči. U svojoj istanbulskoj kancelariji Başsoy se ozario na ideju da ponudi savjet Demokratskoj stranci. Ali kad sam İmamoğlua upitao kako bi se borio protiv američkog predsjednika na izborima, bio je znatno skromniji. „Bilo bi arogantno od mene davati savete u vezi sa situacijom u Sjedinjenim Državama“, odgovorio je. „Mogu reći samo ovo: možda ne bi bilo loše da pažljivo pratite događaje u Turskoj“.
(TBT, The Atlantic)