U Sarajevo će doći 24. augusta, zapravo nešto ranije, jer će u okviru programa ovogodišnjeg Sarajevo Film Festivala (16 – 23. august) biti prikazan i dokumentarni film ‘Tri pisma iz Sarajeva’ nastao tokom snimanja albuma. Kamera je Bregovića pratila u studiju, a kadrovi su snimani i u Sarajevu i Tuzli, gdje je sa sazlijama Sifetom Avdićem i Mehmedom Bijićem radio pjesmu ‘Jalija’ (Made in Bosnia).
Priča je počela prije nekoliko godina, kada je iz katedrale u Saint Denisu dobio narudžbu da napiše koncert za violinu i simfonijski orkestar. U razgovoru za Oslobođenje kaže da su mu tada na pamet pale dvije metafore, jedna je bila violina, a druga Sarajevo.
TROJICA VIOLINISTA
– Violina je bila moj prvi instrument koji sam učio svirati kao mali. I onda sam je uzeo kao jednu metaforu. Violina se može svirati na tri načina, u tri manira: klasični, dakle onako kako se svira u klasičnoj muzici, koji možemo nazvati kršćanskim, drugi je klezmer, način na koji koji violinu sviraju Jevreji, a treći orijentalni, onako kako violinu sviraju muslimani na Orijentu. A druga metafora je Sarajevo, za koje više ne smatram da je samo grad nego metafora za naše vrijeme.
Ono što smo vidjeli u Sarajevu 90-ih, takav je danas čitav svijet. A ta metafora nam pokazuje kako danas možemo biti dobre komšije, a sutra pucati jedni na druge, pojašnjava Bregović, koji je, vodeći se tim metaforama, zamislio trojicu violinista (kršćanina, Jevreja i muslimana), a svaki od njih je sa violine slao jedno pismo (kompozicije: “Christian Letter”, “Muslim Letter” i “Jewish Letter”). Koncert sa tri stava, od koji je svaki predstavljao jedno pismo, premijerno je izveden u katedrali Saint Denis, sa solistima iz Tunisa, Tel Aviva i Beograda.
Album počinje ekstatičnim usklikom “Booosnaaaa”, koji prate zvuci tradicionalne, tzv. izvorne, bosanske muzike, a onda slijedi i pitanje “Ima l’ iđe, iđe išta luđe, joj?”. Ista pjesma je i na kraju albuma, s tom razlikom da pitanje na kraju glasi “Ima l’ iđe, iđe išta slađe, joj?”. Bosnom je tako, metaforički, uokviren cijeli svijet.
– Ta pjesma “Jalija” je na početku i na kraju albuma, zato što mislim da nam jalija određuje sudbinu, a jalija nikad ništa nije naučila iz historije. Tu je neki naš bijes kojim se vodim u svemu i tako sve razvalimo. Ne vodimo se razumom. Jalija nikad nije razmišljali glavom, nego onim dolje, zato i dva stiha u pjesmi: Udri Anta, Udri Šima i Zaima po jajima!/ Udri Miću, Udri Miću, Udri Miću po glaviću joj!. I ta moja trojica imaginarnih violinista šalju poruku adresiranu na tri religije sa kojima sam, kao i svaki Sarajlija, odrastao. Svi koji smo rođeni u Sarajevu, vučemo tu traumu koju je teško izostaviti, ali bismo iz nje morali izvući pouku iz historije i početi živjeti zajedno. To je i moja poruka jaliji, odnosno svima nama koji trebamo izvući pouke iz historije i početi živjeti s njima, kaže Bregović.
Na pitanje da li će oni koji trebaju razumjeti poruku, odgovara da je ona kao pismo u boci bačenoj u okean:
– Pa poruka je kao pismo stavljeno u bocu bačenu u okean. Neko će je naći, a neko neće. Ali tu je poruka pisao neko ko je Sarajlija i kome se, kao i svim Sarajlijama život dijeli, život prije rata i poslije rata, govori kompozitor, koji, unatoč depresivnoj društveno-političkoj situaciji u kojoj smo zarobljeni, gaji optimizam za budućnost. Trenutne političke podjele, prema njegovom mišljenju, ne mogu se još dugo održati.
– Kažu da u Sarajevu danas nema puno pravoslavaca, kao što u Banjoj Luci nema puno muslimana. Ali mi ćemo morati početi živjeti zajedno, 21. vijek će nas na to natjerati. Nećemo imati nekog izbora, tako da sam u tom pogledu optimističan. Mislim da je u ljudskom moranju da se nauči živjeti s drugima i da je svako u onome u čemu djeluje dužan ostaviti neko malo svjetlo koje treba osvijetliti 21. vijek. Tako da je i najmanje svjetlo tu značajno, smatra Bregović.
INSPIRISAN SARAJEVOM
I ovoga puta je inspiraciju našao u Sarajevu, od kojeg, kaže, ne može imati emotivnu distancu.
– Ja sam Sarajlija, ne mogu imati distancu, koliko god se trudio. Naravno, to radim emotivno, kako drugačije. Nije ovo prvi put da radim nešto inspirisan Sarajevom. Imao sam jednu monodramu sa muzikom koja je bila o tome. Nekoliko radova sam napisao o toj temi, samo što to ne pokazujem kod nas, jer nema potrebe. Ali ovo imam potrebu pokazati i drago mi je da sam, nakon cijelog svijeta, dobacio i do Sarajeva, naglašava Bregović.
Koncert će biti održan na Bijeloj tabiji, koja će za ovu priliku biti rekonstruisana, a Bregović smatra da je ovo dobar povod da se pretvori u trajnu ljetnu pozornicu.
– Ljeto je i ne mogu zamisliti da u augustu idemo u dvoranu. A Sarajevo nikad nije imalo ljetnu pozornicu. Možda je ovo prilika da je dobije, ako je ovo neki dobar povod. A mislim i da je Bijela tabija divno mjesto. Nažalost, otkrio sam ga prije nekoliko godina. Mi smo ranije išli na onu mali tabiju, ova je malo dalje, ali je jako lijepo mjesto i bilo bi dobro da Sarajevo ima jednu ljetnu pozornicu na kojoj bi se mogli održavati koncerti, izvoditi pozorišne predstave, prikazivati filmovi. Mislim da takvo mjesto treba i Sarajevo Film Festivalu.
Na albumu je sarađivao sa uglednim svjetskim muzičarima, kakvi su izraelski kantautor Asaf Avidan, španska pjevačica i glumica Bebe, alžirski muzičar i aktivist Rachid Taha, koji je preminuo malo prije premijernog koncerta.
– Nikad nisam sarađivao sa nekim megapopularnim, velikim zvijezdama, uvijek sam radio sa nekim alternativnijim muzičarima koji su potpuno posvećeni toj muzici. Dobro, Asaf Avidan je vjerovatno danas u svijetu najpoznatiji muzičar iz Izraela. Bebe je isto odlična i svjetski popularna muzičarka. Dvije pjesme sam uradio sa Rachidom Tahom, koji nas je, nažalost, napustio malo prije prvog koncerta, govori Bregović, koji za sebe smatra da je oduvijek bio okrenut world musicu, a razlog je to što je rođen na “granici između svjetova”.
FRANKENŠTAJNSKA MUZIKA
– Mislim da smo mi granica između svjetova, između katoličanstva, pravoslavlja i islama. Tako ste kao kompozitor rođeni sa jednom muzikom koja je neminovno frankenštajn. Ja, naravno, ne moram nigdje da idem kao Ry Cooder i tražim nešto takvo, jer sve je već tu oko mene. Tako da je moja muzika uvijek bila kontaminirana tradicionalnom muzikom, kao što je inače kod svih kompozitora. Bilo koga da pogledate, ne znam, od Georga Gershwina do Igora Stravinskog, ili od Boba Dylana do Paula McCartneyja i Johna Lennona, ili Bona Voxa. Svaka muzika u svom korijenu, ako iole misli da bude poštena, izlazi iz svoje tradicije. Ne postoji drugi način da se piše muzika, kaže Bregović, naglašavajući da “muzika izlazi iz dublje tradicije nego jezik, pa je zbog toga ne možete lažirati”.
– Jezik možete lažirati, ali muzika izlazi iz mnogo dubljeg mjesta. To je najljudskiji ljudski govor. Tako da možemo reći da i u Bijelom dugmetu sve što valja, ima veze sa tradicijom i narodnom muzikom. Ono što nema veze, i nije bogzna šta. Ne radim ništa naročito novo sad, samo što vjerovatno malo odrastam, iz pampersa počinjem da oblačim pantalone.
Na kraju kaže da će još nekoliko godina putovati po svijetu i predstavljati “Tri pisma iz Sarajeva”:
– Ne snimam videa, ne nastupam na televiziji, putujem po svijetu i prezentiram muziku uživo. Da bih jednu ploču prezentirao, trebaju mi tri-četiri godine da putujem po svijetu. Jer svijet je ogroman, dok stignem na Island, u Sibir, u Australiju i Novi Zeland, lijevo-desno, prođu tri-četiri godine. Tako da ću narednih godina putovati okolo i predstavljati “Tri pisma iz Sarajeva”, kazao je na kraju razgovora za Oslobođenje Goran Bregović.
(TBT, Oslobođenje)