Rast interneta Amerikancima je pružio sličnu priliku – da kliknu na strani sajt i otkriju važne priče koje, iz nekog razloga, nisu privukle pažnju njihovih vodećih novinara. Ironično, veliki dio takvog “alternativnog medijskog” izvještavanja zapravo se pojavljuje u vodećim britanskim novinama, izrazito uglednim i objavljivanim na prostorima našeg najbližeg, historijskog saveznika.
Prije tri ili četiri godine primijetio sam vezu na istaknutoj libertarijanskoj internet stranici koja ukazuje na to da je George S. Patton, jedan od najpoznatijih, američkih, vojnih komandanata iz Drugog svjetskog rata, ubijen po nalogu američke vlade. Ispostavilo se da je izvor dugačak članak britanskog Sunday Telegrapha, jednog od vodećih svjetskih listova, koji opisuje nedavno objavljenu knjigu zasnovanu na desetogodišnjem, detaljnom istraživanju i intervjuima iskusnog pisca američkih, vojnih poslova.
Knjiga i članak su se pojavili 2008. godine i nikada nisam čuo ni riječ o toj priči u bilo kojim od naših glavnih, američkih listova. Opis se činio dovoljno činjeničnim i detaljnim da sam konsultirao nekoliko istaknutih akademika koje poznajem. Ni oni se nikada nisu susreli sa teorijom i bili su jednako iznenađeni materijalom kao i činjenicom da takva izvanredna otkrića nikada nisu dobila nikakvu pažnju u našoj zemlji, domu najslobodnijih i najskandalnijih medija u svijetu.
Knjiga Meta: Patton, koju je napisao Robert K. Willcox i objavio Regnery Press, ima preko 450 stranica, sa obimnom bibliografijom i skoro 700 fusnota. Mnogo godina, koje je autor proveo na ovom projektu, jasno se ogledaju u sadržaju, koji uključuje brojne lične intervjue i pažljivu analizu ogromne količine primarnih i sekundarnih izvora. Rijetko imate priliku susresti sa tako detaljnim i naizgled iscrpnim radom istraživačkog novinarstva, što je sasvim razumljivo, s obzirom na eksplozivnu prirodu optužbi. Pa ipak, izlaganje nikada nije stiglo do čitalaca američkih, mainstream medija.
Dokazi za Pattonovo ubistvo meni su prilično uvjerljivi, a svi znatiželjni čitaoci trenutno mogu naručiti knjigu za samo 2,93 dolara i sami prosuditi.
I sam Willcox je bio šokiran kao i svi drugi kada se prvi put susreo sa iznenađujućim tvrdnjama, ali su ga početni dokazi ubijedili da godinama u potpunosti istraži teoriju, prije objavljivanja rezultata. Neki od njegovih glavnih nalaza su prilično jasni.
U mjesecima prije njegove smrti, Patton je postao snažan kritičar američke vlade, njenog vođenja Drugog svjetskog rata i njene politike prema Sovjetima. Planirao je napustiti vojsku nakon povratka u SAD, a zatim započeti veliku turneju javnih nastupa u kojima bi govorio protiv političkog rukovodstva Amerike; kao jedan od naših najpoznatijih ratnih heroja, njegove osude bi sigurno imale ogroman utjecaj. Njegova fatalna saobraćajna nesreća dogodila se dan prije zakazanog odlaska kući, a dva puta prije toga je izbjegao smrt u veoma čudnim okolnostima.
Postoje opsežni, lični intervjui sa samoproglašenim, vladinim ubicom, koji se zatim povezuju sa američkom, obavještajnom službom OSS-a, ratnog prethodnika CIA-e. Ovaj operativac je imao dugu i suštinski dokumentiranu karijeru upravo u tim oblastima, kako tokom samog rata, tako i decenijama kasnije, navodno radeći na „uklanjanju“ odabranih ljudskih meta za CIA-u i za razne druge poslodavce.
Pred kraj njegovog života, bivši agent OSS-a postao je nezadovoljan smatrajući da ga nezahvalne, američke, vladine birokrate iskorištavaju. Istovremeno je osjećao i malo krivice zbog odgovornosti za smrt jednog od najvećih, američkih, vojnih heroja, podstaknuvši njegovu odluku da izađe u javnost sa svojim tvrdnjama podržanim obimnim, ličnim dnevnikom. Brojni drugi intervjui koji su u vezi sa okolnostima Pattonove smrti u velikoj mjeri potkrepljuju te teorije.
Ubica je ispričao da je šef OSS-a William Donovan naredio ubistvo na osnovu toga što je Patton “poludio”, što je postalo glavna prijetnja američkim, nacionalnim interesima. Otprilike u isto vrijeme, jedan vojni agent, zadužen za oblasti djelovanja protiv obavještajne službe, počeo se suočavati sa vjerodostojnim izvještajima o planiranoj zavjeri protiv Pattona i pokušao upozoriti svoje nadređene, uključujući i Donovana; ne samo da su njegova upozorenja zanemarena, već su mu više puta prijetili, a u jednom trenutku čak je i uhapšen. Očigledno je da su Donovanove naredbe dolazile od njegovih nadređenih, ili iz Bijele kuće ili od negdje drugdje.
Motivacija može, ali i ne mora, imati strano porijeklo. Tokom posljednjih dvadeset godina, naučnici poput Johna Earla Haynesa i Harveyja Clairea su iscrpno pokazali da je tokom 1930-ih i 1940-ih velika mreža komunističkih špijuna stekla ogroman utjecaj u vrhovima američke vlade. Zaista, Willcox pažljivo dokumentira da su u određenom periodu dvije obavještajne organizacije bile u dvosmislenom kvazi-partnerstvu, s tim da je Donovan posebno želio imati političku naklonost sa pro-sovjetskim elementima blizu vrha američke vlade.
U međuvremenu, Patton, revni antikomunista, imao je vrlo različite poglede, pozivajući na hitan vojni napad na oslabljene snage Sovjetskog Saveza. Lahko je razumjeti kako su Staljin i oni američki lideri u njegovoj orbiti možda odlučili da je Pattonovo fizičko uklanjanje apsolutni prioritet.
U vrijeme njegove smrti, Patton je bio najviši američki vojni oficir u Evropi, a priča je prirodno postala vijest na naslovnim stranama širom svijeta. Objavljeno je nekoliko zvaničnih izvještaja o tačnim okolnostima veoma čudne saobraćajne nezgode, ali svi su potpuno nestali iz dosijea američke vlade.
Ovih nekoliko paragrafa pruža samo mali dio ogromne količine dokumentarne građe i mukotrpnih Willcoxovih analiza koje je sproveo tokom decenije sastavljanja izvanredne knjige. Mnoga pitanja ostaju, a apsolutne dokaze je nemoguće dati sedamdeset godina nakon događaja. Ali, vjerovatnoća atentata, gotovo sigurno uz aktivno učešće visokih, američkih zvaničnika, čini se velikom.
Također sam pouzdano obaviješten da je u Američkoj obavještajnoj zajednici mnogo godina postojalo uvjerenje da je Patton eliminiran od strane američke vlade iz političkih razloga. Navodni vladin ubica prvi je javno priznao svoju krivicu prije nekoliko decenija pred novinarima na večeri okupljanja OSS u DC-u, dok je sjedio za stolom svog dugogodišnjeg prijatelja i kolege Williama Colbyja, bivšeg direktora CIA-e. I mada su nacionalni mediji u potpunosti ignorirali rezultirajuće, lokalne novinarske priče, ne iznenađuje to što se ta priča uskoro pojavila unutar obavještajnih krugova.
Možda bi neki iskusni naučnik koji ima drugačiju perspektivu mogao uložiti ij i trud u pokušaju da pobije Willcoxov stav, iako nijedan od njih očigledno nije. Ali pretpostavimo da dokazi za ovu teoriju nisu ni približno toliko zapanjujući kao što se čini, i dovoljni su da pruže razumnu mogućnost da je priča istinita, vjerovatnoća od 25%. Tvrdim da bi, ako postoji čak i mala šansa da je jedan od najpoznatijih američkih generala – naš najviši vojni oficir u Evropi nakon Drugog svjetskog rata – ubijen iz političkih razloga od strane američke vlade, skandal sigurno bio među najvećim u modernoj historiji SAD-a.
Knjigu je napisao ugledni autor i objavila ga je konzervativno orijentirana kuća, ali se nije spominjala u američkim glavnim nacionalnim publikacijama, bilo konzervativnim ili liberalnim, niti je sprovedena bilo kakva naknadna istraga. Jedan vodeći britanski list prenio je ono što su američki novinari potpuno ignorirali.
Osam godina nakon prvobitnog objavljivanja, još uvijek nema nikakvog članka u našim dnevnim novinama u vezi sa ovom temom.
Nekoliko puta tokom godina, Willcox je uspi negdje objaviti kratke dijelove, uključujući i New York Post 2010. i American Thinker bzine u 2012. godini, s tim da je posljednji spomenuo mogućeg novog svjedoka koji je konačno odlučio pričati. U svakom drugom slučaju, njegova nevjerovatna knjiga ostala je zanemarena.
S druge strane, pojedini su nedavno počeli koristiti njegovo istraživanje, preoblikujući naraciju u pokušaju da pronađu naklonost američkog establišmenta i medija koje kontroliraju.
Najistaknutiji je bio Bill O’Reily, stručnjak FoxNewsa, koji je 2014. godine objavio Ubistvo Pattona, drugi u seriji popularnih historijskih bestselera čiji je koautor Martina Dugarda. Sam naslov je kontrirao zvaničnoj priči o slučajnoj saobraćajnoj nesreći, i ja sam željno otvorio knjigu, ali bio sam ozbiljno razočaran. Nekih 10 posto teksta je samo ponavljalo analizu koju je dao Willcox, dok je preostalih 90 posto predstavljalo prilično konvencionalan historijski pregled Zapadnog fronta pri kraju Drugog svjetskog rata, sa malo materijala koji je imao bilo kakve veze sa Pattonom. Jedini zanimljivi dio teksta temeljio se na osnovi Willcoxovog originalnog istraživanja, sa potpunim odsustvom bilo kakvih fusnota, s tim da je jedina indikacija bila jedna kratka rečenica na kraju koja navodi Willcoxovu knjigu kao vrlo koristan sažetak “teorije zavjere.”
O’Reilyjeva knjiga je prodata u više od milion primjeraka, sa naslovom koji je ukazivao na atentat na Pattona. Medijsko izvještavanje je ipak bilo prilično oskudno i uglavnom negativno, kritizirajući navodno uživanje u “teorijama zavjere”. Dakle, mediji su potpuno ignorirali prilično dokumentiranu i uvjerljivu knjigu, dok su napadali i ismijavali neuvjerljivu o istoj temi.
Willcoxovo originalno istraživanje pokazalo je da su vrhunski američki lideri organizirali Pattonovo ubistvo, iako vjerovatno zajedno sa Sovjetima. O’Rejli je iznio neke od tih činjenica u svojoj knjizi, ali su njegovi intervjui u medijima izbrisali američku ulogu, jednostavno izjavljujući da je “Staljin ubio Pattona”.
Ovaj važan historijski incident predstavlja korisno sredstvo za procjenu vjerodostojnosti određenih široko korištenih resursa. Godinama sam naglašavao ljudima da je Wikipedia apsolutno bezvrijedna kao izvor pouzdanih informacija o bilo kojoj relativno “kontroverznoj” temi. S obzirom na Pattonov ogromni historijski značaj, nije iznenađujuće da je njegov unos na Wikipediji izuzetno dugačak i detaljan, sa preko 15.000 riječi, sa skoro 300 referenci i fusnotama. Ali ovo iscrpno izlaganje ne sadrži ni najmanju sugestiju o sumnjivim aspektima njegove smrti zaključuje Ron Unz za unz.com.
(TBT, Mediji).