Osam godina nakon što je Arapsko proljeće šokiralo svijet, Bliski istok ponovo gori od protesta. U aprilu su narodni pokreti u Alžiru i Sudanu doveli do svrgavanja dva dugogodišnja autokrata: alžirskog predsjednika Abdelaziza Bouteflike, koji je 2. aprila podnio ostavku, i sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, koji je smijenjen 11. aprila.
Ovi ustanci pokazuju očite paralele sa revolucijom u Egiptu 2011. godine koja je dovela do ostavke predsjednika Hosnija Mubaraka. U oba slučaja omladinski pokreti, opozicijske stranke, sindikati i organizacije za ljudska prava udružili su se kako bi se suprotstavili kleptokratskim i represivnim autoritarnim režimima. Ove različite koalicije prenosile su lokalne probleme o nezaposlenosti, inflaciji i policijskoj represiji u jasne pozive na demokratizaciju i političke reforme. U Alžiru i u Sudanu – kao i u Egiptu 2011. godine – generali su intervenirali kako bi svrgnuli diktatore, samo da bi preuzeli kontrolu na postrevolucionarnim tranzicijama u svojim zemljama.
Ove paralele su zabrinjavajuće s obzirom na to kako se priča završila u Egiptu. Poslije Mubarakovog zbacivanja, loše osmišljena tranzicija u demokratiju podstakla je neslaganje među egipatskim revolucionarima, a njihove podjele su utrle put kontrarevolucionarnom državnom udaru 2013. koji je vratio vojnu vlast. Organizator tog udara, Abdel Fattah el-Sisi, proglasio se predsjednikom i uspostavio režim koji je, ako ništa drugo, nasilniji i represivniji od onog koji je pao 2011. Dok Alžir i Sudan poduzimaju prve nesigurne korake ka demokratiji, mogli bi naučiti nešto iz ovih lekcija kako bi njihove tranzicije ostale na pravom putu.
MOĆ ULICE
Jedna od najvažnijih lekcija iz Egipta je da ulični protesti imaju moć utjecati na odluke vojske. Nakon što su egipatski generali stjerali Mubaraka u stranu i preuzeli kontrolu nad vladom, građani demonstranti koji su zauzeli kairski trg Tahrir – i doprinijeli Mubarakovoj ostavci – suočili su se s dilemom. Trebaju li napustiti trg ili nastaviti s protestima? Mladi aktivisti koji su predvodili pokret protiv Mubaraka uskoro su otkrili da u pregovorima s vojskom oko uvjeta tranzicije i uspostavljanja novih demokratskih institucija, njihova najveća prednost dolazi od sposobnosti da ponovo mobiliziraju ulicu. Generali su se osjećali najugroženijim i najviše spremnim na ustupke nakon protesta. U novembru 2011., na primjer, narodni protesti na ulici Mohamed Mahmoud u centru Kaira prisilili su generale da povuku skup „nadustavnih principa“ koji bi garantirali određena prava i privilegije vojsci prije zvaničnog procesa izrade ustava.
Aktivisti u Alžiru i Sudanu izgleda da se slažu sa sličnom strategijom. U Khartoumu, pokret je organizirao velike proteste ispred sjedišta vojske, a vojska ih uspjela raščistiti samo korištenjem izuzetno visokih nivoa nasilja. Nimalo obeshrabreni, demonstranti su reagirali tako što su blokirali puteve širom grada, a lideri pokreta pozvali su na generalni štrajk širom zemlje, insistirajući da se građanska neposlušnost neće okončati dok vojska ne uspostavi civilnu vladu. Zaista, da aktivisti nisu bili uporno prisutni na ulicama, vjerovatno je da bi vojska već uspjela nametnuti prelaznu vladu kojom dominiraju generali. A u Alžiru, redovni protesti petkom širom zemlje se nastavljaju još od pada Bouteflike uprkos pokušajima vojske da zabrani demonstracije i uguši otpor aktivista. Na ovim protestima izneseni su brojni konkretni zahtjevi, uključujući odgodu predsjedničkih izbora, zakazanih za početak jula, i potpuniju čistku Bouteflikinih pristalica i saveznika iz vlade. Da li će baš ovi zahtjevi biti ispunjeni i da li će generali u obje zemlje biti prisiljeni odreći se značajne političke moći u korist građanskih lidera, može zavisiti od toga koliko efikasno će ti pokreti moći nastaviti mobilizirati ulice.
OSTATI UJEDINJENI
Još jedna lekcija iz Egipta je važnost jedinstva revolucionarnih snaga. Jedan od glavnih razloga zbog kojeg je egipatska vojska uspjela vratiti se na vlast zahvaljujući podršci naroda je da se krajem 2012. sekularno krilo egipatske revolucionarne koalicije razišlo sa islamističkim krilom koje je stalo uz Muslimansku braću i vladu predsjednika Mohameda Morsija. Obje grupe su, na kraju, ostale privrženije svojim vlastitim političkim vizijama i interesima nego što su to činile da bi zaštitile demokratske institucije koje im je revolucija omogućila osnovati. Koalicije koje su izašle na ulice u Alžiru i Sudanu jednako su heterogene kao egipatske, a slično im nedostaje i jaka organizacijska okosnica. One moraju biti proaktivne ako žele održati koheziju i ostati fokusirane na zajedničke ciljeve: uspostavljanje civilne vladavine, izgradnja demokratskih institucija i pozivanje na odgovornost zvaničnike starog režima. Ostati okupljeni oko ovih zajedničkih principa će biti od posebnog značaja kada počnu potencijalno nezgodni i zahtjevni zadaci izrade novih ustava te izbori.
Sudanski revolucionari su do sada pokazali impresivnu sposobnost govoriti jednim glasom. Oni su formirali krovnu organizaciju, Koaliciju za slobodu i promjene, koja je izdala jasan skup zahtjeva i program reforme. Primarna koordinirajuća uloga koalicije pripala je Sudanskom udruženju profesionalaca, nedavno osnovanom savezu liječnika, inženjera, pravnika i nastavnika i omladinskih pokreta kao što je Girifna. U pregovorima sa prelaznim vojnim vijećem, koalicija je predstavila ujedinjeni front, insistirajući da bilo koju tranzicijsku vladu čini više civila nego generala.
Ipak, postoje i naznake pukotina. Sudan ima značajnu etničku i vjersku raznolikost – ustanak protiv Bashira uključivao je pobunjeničke grupe iz regiona poput Darfura i Južnog Kordofana, koje su skeptičnije prema vojsci i zauzele su beskompromisan stav u pregovorima, tražeći pravdu za zločine počinjene tokom vojnih kampanja u njihovim regionima. S druge strane, relativno konzervativna Nacionalna stranka ummeta, koja je vladala Sudanom tokom posljednjeg demokratskog perioda od 1985. do 1989. godine i podržala proteste protiv Bashira u januaru, nije suviše forsirala generale. Nedavno se njen vođa Sadiq al-Mahdi usprotivio pozivu na generalni štrajk Sudanskog udruženja profesionalaca kako bi se povećao pritisak na vojno vijeće.
Jedinstvo je u Alžiru kompleksnije. Većina glavnih opozicijskih stranaka u zemlji ima mali kredibilitet zahvaljujući godinama suradnje sa Bouteflikinim režimom. Umjesto toga, glavni akteri antivladinih protesta bili su sindikati, organizacije za ljudska prava i omladinski pokreti – od kojih nijedna nije preuzela glavnu ulogu lidera. Neki sugeriraju da bi uvaženi advokat za ljudska prava Mustapha Bouchachi mogao biti pogodan lider u prijelaznoj vladi, ali on tvrdi da nema interesa za takvu ulogu, insistirajući da bi se „mladi Alžirci morali organizirati“. Iako izgleda da se svi segmenti opozicije slažu da bi pošten proces tranzicije trebao uključivati formiranje inkluzivne vlade nacionalnog jedinstva koja bi nadgledala izbore za skupštinu, koja bi potom napisala novi ustav, napetosti su se već pojavile među aktivističkim grupama o tome kakvu bi ulogu islamističke stranke trebale igrati u takvoj privremenoj vladi. Na kraju, ako te različite revolucionarne koalicije imaju bilo kakvu nadu da će ostati ujedinjene, potrebno je da ostanu fokusirane na ostvarivanje ciljeva koji su ih uopće i okupili: uspostavljanje trajnih demokratskih institucija i civilne vladavine. Kada se jednom konsolidiraju, oni mogu koristiti ove nove institucionalne kanale kako bi se nadmetale oko vizija za političku budućnost svojih zemalja.
PRIJATELJI NA VISOKIM POZICIJAMA
Alžirski i sudanski pokreti također trebaju prepoznati važnost njegovanja odnosa sa strancima. Nakon 2011. godine, Egipćani su brzo shvatili da njihova revolucija nikada neće biti u potpunosti prepuštena njima. Najvažniji saveznik Egipta, Sjedinjene Države, u početku su oklijevale podržati ustanak, ali su se na kraju predomislile i oprezno podržale prelazak na demokratsku vladavinu. Ali ni sekularno ni islamističko krilo revolucionarnog pokreta nisu uspjeli zadobiti poštovanje američkih diplomata, a zbunjujući odnos Washingtona prema Morsijevoj vladi vjerovatno je olakšao Sisijev udar. Istovremeno, regionalne sile kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, koji su se snažno protivili Muslimanskoj braći, aktivno su radili na tome da spriječe demokratiju da pusti korijen pružajući sredstva i diplomatsku podršku kontrarevolucionarnim grupama i pokretima unutar Egipta.
U nekim aspektima, Alžir i Sudan mogu proći sigurnije od Egipta. Sjedinjene Države imaju relativno malo dugoročnih interesa u tim zemljama i manje izgubiti od njihove tranzicije ka demokratiji. U Alžiru, Washington je ustupio diplomatsko vodstvo Francuskoj, koja se prilično oprezno bavi tranzicijom, zabrinuta da bi bilo kakve intervencije mogle biti interpretirane kao neokolonijalno uplitanje. U Sudanu, SAD je dugogodišnji protivnik Bashirovog režima. Iako je Washington posljednjih godina ublažio taj stav, neće žaliti za Bashirovim odlaskom. Obje zemlje imaju veći strah od regionalnih sila, koje su već ušle i razjasnike svoje namjere. Egipat pokušava iskoristiti svoju poziciju šefa Afričke unije kako bi izbjegao da se Bashirovo sklanjanje naziva “udarom” – odredba koja bi zahtijevala od vojnog vijeća da preda vlast civilima ili riskira da Sudan bude suspendiran član Afričke unije. I samo nekoliko dana nakon što se Bashir povukao, Saudijska Arabija i UAE su obećali 3 milijarde dolara pomoći prelaznoj vojnoj vladi u Sudanu.
Aktivisti u Sudanu i Alžiru mogu slijediti dva puta u odnosu na strane sile. Prvi je da se odupru upadima regionalnih država kao što su Egipat, Saudijska Arabija i UAE, koje imaju jasne interese u sprečavanju uspostavljanja istinske demokratije na Bliskom istoku. Demonstranti su u Sudanu, na primjer, izašli na ulice suprotstavljajući se paketima pomoći Saudijske Arabije i Emirata i osuđujući strano uplitanje u tranziciju. Drugo, aktivisti mogu i trebaju održavati odnose sa potencijalno suosjećajnim stranim silama. To bi moglo uključivati Afričku uniju, koja od devedesetih godina podržava demokratizaciju drugdje na kontinentu; Evropsku uniju, koja je podržala uspješnu tranziciju u Tunisu nakon 2011. godine; pa čak i SAD.
Kako revolucije u Alžiru i Sudanu bjesne, veliki broj egipatskih aktivista koji su bili ključni u pokretu protiv Mubaraka, uskočili su uz mješavinu optimizma i žaljenja, podijeliti svoje savjete. Današnji revolucionari mogli bi ih uzeti u obzir. Njihove zemlje su na samom početku dugotrajnih i iscrpljujućih procesa izgradnje novih demokratskih režima. Još je prerano reći da li će uspjeti, ali naučiti lekcije o tome što je pošlo naopako u Egiptu može im pomoći da svoje zemlje usmjere na drugi put, daleko od slične sudbine.
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)