Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Svetlana Aleksijevič, bjeloruska spisateljica na ruskom jeziku koja je za svoj rad na usmenoj historiji dobila Nobelovu nagradu za književnost 2015, kaže da je najlakše pisala knjigu o Černobilu. (U zavisnosti od prevoda, englesko izdanje je naslovljeno kao „Glasovi iz Černobila“ ili „Černobilska molitva“). Razlog za to je činjenica da niko od njenih sagovornika, ljudi koji su živjeli u području pogođenom nesrećom, nije znao kako o tome treba da se govori. U drugim knjigama Aleksijevič intervjuira ljude o njihovom iskustvu u Drugom svjetskom ratu, sovjetskom ratu u Afganistanu i raspadu Sovjetskog Saveza. Svi ti drugi događaji i periodi ruske historije imaju svoje široko prihvaćene narative, govorne šablone koji su, kako je utvrdila Aleksijevič, zasenili istinske lične doživljaje i privatna sjećanja. Preživjeli iz Černobila, međutim, pristupali su svojim sjećanjima mnogo lakše, jer ta priča još nije bila ispričana. Sovjetski mediji su o nesreći objavili malo vijesti. Nije bilo knjiga, filmova ni pjesama. Događaj je ostao u vakuumu.
Knjiga Svjetlane Aleksijevič o Černobilu objavljena je na ruskom 1997, više od deset godina nakon što je jedan od reaktora u černobilskoj elektrani eksplodirao, u vjerovatno najtežem nuklearnom incidentu u historiji. Narativna praznina o ovom događaju još uvijek opstojava: njena knjiga je postala poznata, i u Rusiji i na zapadu, tek poslije Nobelove nagrade. Po ruskim i svjetskim medijima se sve više pričalo o tome, često na tragu uvrnute turističke industrije koja je nikla u zoni nesreće; BBC je snimio dokumentarac, a urađena je i jedna bizarna američko-ukrajinska produkcija. Tokom protekle godine, dvije knjige su se okušale sa dokumentarnom pričom o nesreći: jednu je napisao historičar, a drugu novinar. Konačno, HBO serija „Černobil“ čija je 5. i posljednja epizoda emitirana prošlog ponedjeljka, donosi romantiziranu verziju događaja. Budući da je riječ o TV produkciji sa izuzetnom gledanošću izgleda da će serija, a ne knjige, na kraju popuniti prazninu o Černobilu. To nije dobro.
Prije nego što kažem šta je sve ova serija pogrešno prikazala, pohvalit ću ono što je u njoj dobro. U „Černobilu“, autora i scenariste Craiga Mazina i reditelja Johana Rencka, materijalna kultura Sovjetskog Saveza reproducirana je sa preciznošću koja nikada dosad nije viđena u zapadnoj filmskoj i tv produkciji, pa ni u ruskoj. Odjeća, predmeti i samo osvjetljenje izgledaju kao da su prenijeti pravo iz Ukrajine, Bjelorusije i Moskve 1980-ih. (Ima sitnih grešaka, poput praznične uniforme koju đaci nose na dan koji nije praznik, ili tinejdžera sa školskim torbama iz prvog razreda osnovne, ali to su sitne zamjerke). Amerikanci rođeni u Sovjetskom Savezu i sami ruski građani rođeni u to doba tvituju i bloguju zadivljeni neobičnom preciznošću s kojom je reproducirano fizičko okruženje sovjetskog doba. Upadljiva greška u tom smislu tiče se očiglednog neznanja autora serije o ogromnom jazu između različitih socioekonomskih klasa u Sovjetskom Savezu: u seriji, član Akademije nauka Valerij Legasov (igra ga Jarred Harris) živi u gotovo istoj jazbini kao vatrogasac iz ukrajinskog grada Pripjata. U stvarnosti, Legasov bi naravno živio dosta luksuznije od vatrogasca.
Neuspjeh serije u prikazivanju sovjetskih odnosa moći je njena najveća mahana. Ima izuzetaka, blistavih trenutaka koji osvjetljavaju bizarne puteve sovjetskih hijerarhija. U prvoj epizodi, na primjer, tokom hitnog sastanka pripjatskog ispolkoma, izvršnog vijeća grada, stariji funkcioner Žarkov (Donald Sampter) drži jezivi govor poručujući svojim sugrađanima „da imaju vjere“. „Zapečatit ćemo grad“, kaže Žarkov. „Niko ne može napolje. Prekinut ćemo telefonske veze. Zaustavit ćemo širenje lažnih informacija. Tako ćemo spriječiti narod da podriva plodove vlastitog rada“. Ovaj iskaz ima sve: birokratsku indirektnost sovjetskog govora, pridavanje većeg značaja „plodovima rada“ nego ljudima koji su ih stvorili i, naravno, krajnji nemar prema ljudskim životima.
Posljednja epizoda „Černobila“ takođe sadrži scenu koja savršeno prikazuje sovjetski sistem. Tokom suđenja trojici muškaraca koji se smatraju odgovornima za nesreću, član Centralnog komiteta protivriječi sudiji, koji se onda okreće tužiocu za uputstvo, koje će mu on i dati klimanjem glavom. Upravo tako su sovjetski sudovi radili: slušali su Centralni komitet, a tužioci su imali veću moć od sudija.
Ali izuzev ovih upečatljivih trenutaka, serija varira između karikature i budalaštine. U drugoj epizodi, na primjer, član Centralnog komiteta Ščerbina (Stelan Skarsgard) prijeti da će strijeljati Legasova ako mu ne objasni kako radi nuklearni reaktor. Mnogi likovi u seriji kao da se plaše strijeljanja. To nije tačno: pogubljenja po kratkom postupku, pa čak i odloženo pogubljenje po naređenju nekog aparatčika, nisu bila karakteristična za sovjetski život poslije 1930-ih. Sve u svemu, sovjetski narod je radio šta mu se kaže i bez prijetnji oružjem ili nekom drugom kaznom.
Slične su i mnoge repetitivne, smiješne scene u kojima se naučnici herojski suprotstavljaju tvrdokornim birokratima, otvoreno kritikujući sovjetski sistem odlučivanja. Na primjer, u trećoj epizodi Legasov pita: „Oprostite, možda predugo boravim u laboratoriji ili sam glup. Da li stvari i inače ovako funkcioniraju? Neinformiranu, arbitrarnu odluku koja će odnijeti ko zna koliko života donosi neki aparatčik, neki karijerni partijski čovjek?“ Da, naravno da to tako funkcionira i ne, on nije proveo previše vremena u laboratoriji da to ne bi znao. Da nije znao kako stvari fukcioniraju ne bi ni imao laboratoriju.
Rezigniranost je bila osnovno stanje sovjetskog života. Ali rezignacija je depresivan i nimalo telegeničan spektakl. Zato su autori „Černobila“ zamislili sukob tamo gdje je on bio nezamisliv i prešli granicu između fikcije i laži. Bjeloruska naučnica Uljana Komjuk (Emily Watson) konfrontira se još više od Legasova. „Ja sam nuklearna fizičarka“, stavit će do znanja jednom aparatčiku u drugoj epizodi. „Prije nego što ste postali zamjenik sekretara vi ste radili u fabrici obuće“. Prvo, ona to nikada ne bi rekla. Drugo, aparatčik je možda radio u fabrici, ali ako je bio aparatčik nije bio obućar; napredovao je uz partijske ljestvice, koje su možda stvarno kretale od fabrike, ali u kancelariji, ne na proizvodnoj liniji. Aparatčik ili, tačnije, karikatura aparatčika, sipa sebi čašu votke iz bokala koji stoji na njegovom stolu i odgovara, „Da, radio sam u fabrici obuće. A sad sam glavni“. On nazdravlja usred dana: „Za sve radnike svijeta“. Ne. Nikakav bokal, nikakva votka na radnom mjestu pred neprijateljski nastrojenom strankinjom i nikakvo hvalisanje da je on glavni.
Najveća izmišljotina u ovoj sceni, međutim, upravo je sama Komjuk. Za razliku od drugih likova, ona nije stvarno postojala. Kako se navodi u odjavnoj špici, Komjuk predstavlja desetine naučnika koji su pomogli Lagasovu da istraži uzrok nesreće, ali ona je u stvari plod holivudske fantazije. Ona zna istinu: prvi put kad se pojavi u priči, ona već zaključuje da je nešto gadno krenulo po zlu i to shvata vrlo brzo, za razliku od glupih muškaraca koji se nalaze na mjestu nesreće, a kojima su potrebni sati da shvate šta se dešava. Ona također traga za istinom: razgovara sa desetinama ljudi (s nekima i dok umiru od izloženosti radijaciji), uspijeva da iskopa naučni rad koji je cenzuriran i shvata šta se tačno desilo, iz minuta u minut. Također će biti uhapšena, a odmah potom dovedena na sastanak o nesreći koji vodi Gorbačov. Ništa od toga nije moguće i sve je kliše. Nije problem samo to što je Komjuk izmišljena; izmišljena je vrsta stručnog znanja koje ona predstavlja. Sovjetski sistem propagande i cenzure nije uspostavljen toliko zbog širenja konkretnih poruka, koliko zbog toga da učenje učini nemogućim, da zamijeni činjenice glupostima i bezličnoj državi osigura monopol nad definiranjem stvarnosti.
U odsustvu narativa o Černobilu, tvorci serije su koristili šablon filma o nesrećama. Tu je nekolicina užasnih ljudi koji izazivaju nesreću i nekoliko hrabrih i sveznajućih koji na kraju spasavaju Evropu od pustošenja i objavljuju istinu cijelom svijetu. Tačno je da je Evropa preživjela, ali nije tačno da je bilo ko došao do istine, niti je saopćio svijetu.
Knjiga o Černobilu harvardskog historičara Sergeja Plokija iz 2018. rekonstruira slijed događaja i imenuje krivca. U suštini, tvrdi Ploki, sovjetski sistem je taj koji je stvorio Černobil, a eksploziju učinio neizbježnom. Odsjaji ovog razumijevanja pojavljuju se i u HBO seriji. U posljednjoj epizodi, Lagasov u ulozi svjedoka kaže pred sudom da se nesreća desila zato što su vrhovi kontrolnih šipki bili načinjeni od grafita koji ubrzava reakciju, dok je svrha kontrolnih šipki da je uspore. Kada ga tužilac pita zašto je reaktor tako projektiran, Lagasov citira isti razlog iz koga su druge sigurnosne mjere ignorirane, a procedure zaobilažene: „Tako je bilo jeftinije“. To je uvjerljiva osuda cijelog sistema.
Međutim, češće nam se prikazuje da su za sve kriva tri muškarca izvedena pred sud, posebno jedan od njih, odbojan zlikovac Anatolij Djatlov (Paul Ritter). Vidimo ga kako prisiljava mlađe, bolje od sebe na postupke koji će na kraju dovesti do katastrofe. Sve to radi zato što želi napredovati. A zapravo, nije u pitanju bila mrkva jednog ili niza unapređenja, i nije se radilo samo o jednom pakosnom i nasilnom šefu. Riječ je o sistemu sačinjenom od poslušnih muškaraca i žena, koji je zaobilazio sopstvene procedure, ignorirao sopstvene mjere sigurnosti i koji je na kraju uništio sopstveni nuklearni reaktor bez ikakvog razloga sem onog da su se stvari tada naprosto tako radile. Gledaocima se sugerira da bi, da nije bilo Djatlova, bolji ljudi uspjeli da urade nešto bolje, pa bi fatalna greška u reaktoru i samom sistemu bila izbjegnuta. To nije tačno.
Teže je prikazati sistem koji sam sebi kopa raku, nego ambicioznog, zlog čovjeka koji izaziva nesreću. Na isti način, teže je pratiti desetine naučnika koji traže dokaze, nego samo jednog izmišljenog koji ima sve dobre osobine potrebne za borbu protiv nesreće. To je historijski narativ o velikim muškarcima (i jednoj ženi) za koji su važni samo oni koraci, one odluke koje donosi nekolicina bitnih junaka, umjesto brljotina koje prave mnogi ljudi i zbog kojih onda stradaju.
Svetlanu Aleksijevič su najviše zanimali oni koji su najviše stradali. Serija zapravo koristi jednu od priča iz njene knjige: ispovijest Ljudmile Ignjatenko (Jessie Buckley) koja je prekršila pravila i ostala sa svojim mužem vatrogascem u bolnici sve do njegove smrti, iako je bila trudna. (Slagala je da nije.) Njena beba je živjela četiri sata poslije rođenja; izgleda da je apsorbirala radijaciju i time spasila život majke. Majčin monolog u knjizi jedan je od najupečatljivijih tekstova koje sam ikada pročitala. (Jednom sam pitala Svetlanu Aleksijevič da li ljudi zaista tako govore; složila se da je kvalitet Ljudmilinog govora bio „šekspirovski“). U seriji, međutim, njena priča dijelom je prikazana, a dijelom je prepričava Komjuk. U verziji historije sa velikim muškarcima samo moćni imaju uloge sa tekstom. Čak su i kućni ljubimci ostavljeni u „zoni” poslije evakuacije ljudi prikazani kroz vizuru muškaraca koji su tamo poslati da ih pobiju. Nismo vidjeli te životinje očima njihovih vlasnika. Jedva da smo vidjeli evakuisane ljude i dobili smo samo jednu naznaku da su neki ljudi odbili otići: staricu koja na početku 4. epizode tvrdoglavo nastavlja musti kravu iako joj je više puta naređeno da krene.
Tokom posljednje epizode Legasov kaže na sudu: „Svaka laž koju izgovorimo stvara dug istini, koji prije ili kasnije dolazi na naplatu. Tako je sovjetski model jezgra reaktora eksplodirao. Zbog laži“. Neko bi ovdje pomislio da je prazninu stvorenu lažima moguće ispuniti istinom. Umjesto toga, ona je ispunjena izmišljenim suđenjem na kome grupa naučnika saopćava preciznu procjenu događaja u saosjećajnom, sjajnom govoru kakav se u sovjetskim sudnicama nije mogao čuti.
Legasov ima posljednju riječ. On govori o „černobilskom poklonu“: „Dok sam se nekada plašio cijene istine, sada samo pitam /ekran se zatamnjuje/ kolika je cijena laži“. Moglo bi se reći da je cijena laži još više laži. Možemo ih nazvati fantazijama, uljepšavanjima, prečicama, lošim prevodom. Štagod da su, nisu istina.
(TBT, The New Yorker)