Piše: Mark Curtis, thebosniatimes.ba
Britanska vlada odbija objaviti dosje o Palestini iz 1941. godine jer bi to moglo “potkopati sigurnost” Britanije i njenih građana.
Zašto bi se dokument star 78 godina smatrao tako osjetljivim 2019. godine? Jedan od mogućih razloga je da bi mogao osramotiti britansku vladu u njenim odnosima s Izraelom i Irakom, a može se odnositi na staru, ali zataškanu temu u britanskoj vanjskoj politici: davanje lažnih izgovora za vojnu intervenciju.
Dokument britanskog kolonijalnog ureda, u Nacionalnom arhivu u Londonu, otkrio je novinar Tom Suarez i tiče se “aktivnosti Velikog muftije [Haj Amin al-Husseini] Jeruzalema” 1940-41.
Nakon ubistva britanskog okružnog komesara za Galileju Lewisa Andrewsa u septembru 1937., britanska vlada je smijenila Al-Husseinija sa mjesta predsjednika Vrhovnog muslimanskog vijeća i odlučila uhapsiti sve članove Arapskog visokog komiteta, uključujući Husseinija.
Utočište je pronašao na Brdu hrama (al-Haram al-Sharif), pobjegao u Jaffu, a zatim u Liban i završio u Iraku, gdje je igrao ulogu u iračkom nacionalnom anti-britanskom pokretu.
Drugi svjetski rat je proveo na relaciji između Berlina i Rima i učestvovao u propagandnom ratu protiv Britanije i Francuske putem radio emisija na arapskom.
Plan “da se srežu muftijina krila”
U aprilu 1941, oficiri nacionalističke vojske poznate kao „Zlatna četvorka“ organizirali su državni udar u Iraku, zbacili pro-britanski režim i signalizirali da su spremni raditi sa njemačkim i italijanskim obavještajnim službama. Kao odgovor na to, Britanci su započeli vojnu kampanju i dva mjeseca kasnije porazili vođe udara.
Ali Suarez je u dosjeima otkrio da su Britanci već željeli takvu “vojnu okupaciju Iraka” do novembra 1940. – mnogo prije nego što im je udar „Zlatne četovrke“ dao izgovor za to.
Razlog je bio taj što je Britanija htjela okončati “muftijine intrige s Talijanima”. U jednom dosjeu se navodi: „Možda ćemo moći srezati muftijina krila kada budemo dobili novu vladu u Iraku. Ministarstvo vanjskih poslova radi na tome.“ Suarez primjećuje da je istaknut narativ u britanskom arhivu: „Kako izvesti britanski državni udar bez daljnjeg otuđivanja ‘arapskog svijeta’ usred rata, pored onoga što je jačanje cionizma već učinilo.
Dok su britanske trupe okupirale Bagdad, anti-jevrejski pogrom poharao je grad, kada je ubijeno više od 180 Iračana jevreja i razoreni domovi stotina članova jevrejske zajednice koji su stoljećima živjeli u Iraku. Farhud (nasilno oduzimanje imovine) opisan je kao iračka jevrejska Kristalna noć, brutalni pogrom protiv jevreja koji je sproveden u nacističkoj Njemačkoj tri godine ranije.
Odavno postoje tvrdnje da su Britanci odobrili ove nemire pa čak orkestrirali njima kako bi ocrnili nacionalistički režim i opravdali povratak Britanije na vlast u Bagdadu i tekuću vojnu okupaciju Iraka.
Historičar Tony Rocca je istaknuo: “Na britansku sramotu, vojska zaustavljena. Sir Kinahan Cornwallis, britanski ambasador u Bagdadu, iz vlastitih razloga, držao je naše snage u pripravnosti slušajući naredbu Winstona Churchilla da trebaju zauzeti grad i obezbijediti njegovu sigurnost. Umjesto toga, Sir Kinahan se vratio u svoju rezidenciju, večerao uz svijeće i odigrao partiju bridža.
Udar u Iranu 1953.
Može li to biti razlog što cenzori britanske vlade žele da taj dosje ostane tajna nakon svih ovih godina? Ne bi bio ni prvi ni zadnji put da su britanski manipulatori koristili ili stvorili izgovore da bi opravdali svoje vojne intervencije.
1953.godine tajna britanska i američka kampanja za rušenje izabrane nacionalističke vlade Mohameda Mosaddega u Iranu uključivala je element “lažne zastave”. Agenti koji su radili za Britance predstavljali su se kao pristalice komunističke partije Tudeh, angažujući se u aktivnostima kao što su bacanje kamenja na džamije i imame, kako bi demonstrante prikazali kao komuniste.
Tri godine kasnije, 1956. godine, Britanija je također potajno pokušavala stvoriti izgovor za svoju vojnu intervenciju u Egiptu. Nakon što je egipatski predsjednik Gamal Abdel Nasser nacionalizirao Suecki kanal, a Britanija ga je nastojala zbaciti, britanska i francuska vlada potajno su se složile s Izraelom da će Francuzi prvi napasti Egipat. Onda bi London i Pariz poslali vojne snage pod izgovorom razdvajanja zaraćenih strana i zauzeli kanal. Plan je krenuo u realizaciju, ali nije uspio, uglavnom zbog američke opozicije.
Pet godina kasnije, 1961. godine, desila se slična priča u Kuvajtu. Ova malo poznata britanska intervencija bila je javno opravdana na osnovu navodne prijetnje iz Iraka, ali otkriveni dosjei koje sam pregledao sugeriraju da su tu “prijetnju” osmislili britanski manipulatori. Kada je Kuvajt u junu 1961. osigurao nezavisnost, Britanija je očajnički željela zaštititi svoje naftne interese i ojačati komercijalne i vojne odnose s kuvajtskim režimom. Dosjei sugeriraju da su Britanci morali pridobiti Kuvajćane da od Britanije “traže zaštitu”.
Kuvajtska intervencija
25.juna 1961. irački vladar Abdul Karim Qasim javno je proglasio Kuvajt dijelom Iraka. Pet dana kasnije, kuvajtski emir je formalno zatražio britansku vojnu intervenciju, a britanske snage, nekih 7.000 vojnika, sletjele su 1.jula.
Ali navodna iračka prijetnja Kuvajtu nikada se nije ostvarila. David Lee, koji je zapovijedao britanskom ratnom avijacijom na Bliskom istoku 1961. godine, kasnije je napisao da britanska vlada „nije ozbiljno razmišljala o iračkoj agresiji“.
Zaista, dokazi ukazuju na to da je emir prevaren da “zatraži” intervenciju Britanaca, a informacije koje je dobio o mogućem potezu Iraka prema Kuvajtu došle su gotovo isključivo iz britanskih izvora. Dosjei pokazuju da je “prijetnju” Kuvajtu gurnula britanska ambasada u Bagdadu, ali da joj je suprotstavio britanski konzulat u Basri, u blizini kuvajtske granice, gdje nije bilo neobičnih kretanja trupa.
Namjera britanske intervencije bila je umiriti Kuvajt i druge prijateljske bliskoistočne režime koji su bili ključni za održavanje britanske pozicije u najvažnijoj svjetskoj regiji. Savjetnik premijera za vanjsku politiku rekao je da bi puštanje Kuvajta značilo da se “druge naftne ‘kraljevine’ (koje postaju bogatije) više neće oslanjati na nas”.
Dok smo došli do invazije na Irak 2003. godine, stvaranje lažnih izgovora za intervencije postalo je poznata shema u britanskoj vanjskoj politici.
Pitanje rutine
Vratimo se na dokument iz 1941.: britanske vlasti su imale politiku cenzure, “gubljenja” ili uništavanja historijskih dosjea koji bi mogli narušiti odnose sa sadašnjim vladama.
U 2012. godini, zvanični pregled je zaključio da su „hiljade dokumenata koji detaljno opisuju neke od najsramotnijih djela i zločina počinjenih tokom posljednjih godina Britanskog Carstva sistematski uništavane kako bi se spriječilo da dođu u ruke vlada nakon postizanja nezavisnosti“, prema pisanju Guardiana.
Dokumenti su obuhvatali metode kao što su zlostavljanje i mučenje pobunjenika u Keniji 1950-ih, navodni masakr 24 nenaoružana seljana u Malaji 1948. godine i vojni tajni centar za mučenje u Adenu šezdesetih godina.
Drugi dokumenti decenijama se skrivaju u tajnim arhivima ureda za vanjske poslove, van dometa historičara i javnosti, čime se krše zakonske obaveze da se prenose u javno dobro.
Šta god da je u dokumentu iz 1941. godine, ako britanska vlada uskrati njegovo puštanje u javnost iz straha od ometanja odnosa sa ključnim saveznicima, to bi više bila stvar rutine nego iznenađenja.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)