Američka animirana serija Family Guy možda nije prva stvar koju biste povezali s izložbom o antisemitizmu. Ali uđite u Jevrejski muzej u Londonu u naredna dva mjeseca i možda će pred vas iskakati neki dijelovi iz serije.
Posjetite izložbu “Jevreji, novac, mit”, na drugom mjestu i možda vas dočekaju South Park ili Borat ili političke ličnosti kao što su Donald Trump ili Nigel Farage.
Svi oni imaju svoje mjesto u videu umjetnika Jeremyja Dellera, nagrađenog Turnerom, koji je sakupio snimke – satirične i uzbudljivo direktne – demonstrirajući davno uspostavljeni stereotip koji ne daje naznake nestanka: da su jevreji pohlepni i da iznad svega vole novac.
S rukopisima, grafikama, ceremonijalnim predmetima, umjetninama, društvenim igrama i kostimima, izložba predstavlja složenu, 2000-godišnju povijest stereotipa.
Ona obuhvata sve: od teoloških korijena povezivanja jevreja s novcem do mitova i stvarnosti srednjovjekovnog jevrejskog posuđivanja novca. Posjetilac se zatim odvodi u svijet moderne trgovine i kapitalizma, u kojem su životi židova radničke klase često zamračeni, a antisemitske zavjere o tome da svijetom upravlja kružok zlobnih jevrejskih bankara nastavlja inficirati politički diskurs od Sjedinjenih Država preko Bliskog istoka i dalje.
Juda, srebro i izdaja
Priča počinje, manje-više, u vrijeme Isusa, i sudbine njegovog učenika Jude Iskariotskog, za kojeg Biblija kaže da je izdao Isusa farizejima u zamjenu za 30 srebrnjaka.
Kao Isus i njegovi učenici, Juda je bio jevrej, ali od 12. vijeka počeo se transformirati u personifikaciju svih jevreja u vrijeme kada su mnogima od njih u Evropi date nepopularne ekonomske uloge kao što je lihvarenje (pozajmljivanje novca uz kamate), koje je dominantna katolička crkva smatrala grijehom.
Ova personifikacija nije bila dobra: Juda je postao poznat kao arhetipski izdajnik, simbol pohlepe i hereze. Bio je čovjek koji je stajao na pogrešnoj strani biblijske linije: u Evanđelju po Mateju, “lakše je kamili da prođe kroz iglene uši nego da bogataš uđe u kraljevstvo Božije”. Juda je bio vezan za materijalno bogatstvo i ovaj svijet, a ne za duhovnost i svijet koji dolazi. Surovi prikazi učenika, kojeg su drugi prikazali kao Isusovog najbližeg čovjeka, predstavili su ga kao jezivu jevrejsku karikaturu zla i pohlepe, s torbom za novac, svjetlo žutim plaštom i crvenom kosom.
Neki aspekti njegove pojavle i dalje imaju simboličku rezonancu. Žuta boja je korištena da bi se razlikovali jevreji (i drugi nemuslimani) od muslimana u Emevijskom halifatu, a jevreji i muslimani su u određenim periodima u srednjovjekovnoj Evropi morali nositi odjeću koja će ih razlikovati od tada dominantnih katolika. Žuta zvijezda je označavala jevreje koji su izdali Isusa – oznaka koju su ponovo uveli nacisti.
Dragulj na kruni izložbe Jevrejskog muzeja je prekrasan, zavodljiv i daleko kompleksniji prikaz Jude. Rembrandtov Juda pokajnik, koji vraća trideset srebrnjaka (1629) prikazuje kako učenik pokušava vratiti novac koji je uzeo u zamjenu za svoj čin izdaje.
Klečeći na zemlji, sklopljenih ruku, glave krvave od čupanja kose, Judu izjeda ono što je učinio – a ipak izgleda da su mu oči na novcu bačenom na zemlju. Odbacivanje srebra nije posve nestalo. Svećenici nisu uvjereni. Odbijaju Judu. On odlazi iz hrama i objesi se.
Igra mržnje
U srednjovjekovnom i ranom modernom razdoblju lik jevreja lihvara češće je predstavljen na način koji podsjeća na grube prikaze Jude s torbom za novac i crvenom bradom.
To je bio slučaj uprkos činjenici da nisu samo jevreji radili kao lihvari, iako je pozajmljivanje novca uz kamate grijeh u judaizmu i u kršćanstvu.
Tu ulogu su često preuzimali jevreji jer su se antisemitska društva u kojima su se našli neznatno doprinosila u smislu alternativnog zanimanja.
Ovaj koncept jevrejskog lihvarenja u Evropi, najpoznatije utjelovljen u liku Shakespeareovog Shylocka iz Mletačkog trgovca (prvi put izvedenog 1605.), a kasnije Dickensovog Fagina u Oliveru Twistu (1839.), pokazao se u srži odnosa između jevreja i novca, kao što otvrđuju brojni artefakti.
Od 1807. godine, igra s kockicama za djecu pod nazivom Nova i moderna igra jevreja dolazi sa ilustracijom starca sa turbanom, stereotipnog jevrejskog bankara u finoj odori koji gomila svoj novac, spreman izvarati sve dobre dječake i djevojčice svojim lukavim načinima. Stephen Sondheim, jevrejsko-američki kompozitor, posjeduje jednu i opisuje je kao igru koja je “naučila djecu da budu antisemiti”.
Nekoliko godina ranije, 1798. godine, Nathan Mayer Rothschild u London je došao iz Njemačke. Novi dolazak trebao je postati fenomenalno uspješan, osnivanjem prve podružnice banke porodice Rothschild i nastavkom finansiranja niza britanskih vojnih kampanja.
Skulptura koju je izradio Jean-Pierre Dantan jedna je od mnogih groznih antisemitskih umjetničkih djela predstavljenih na izložbi – jevrejski bankar je prikazan kao nečovječan lik, istaknuto debelih usana i iskolačenih očiju.
Rothschildov uspon na vlast pokrenuo je teorije utjecaja oko njegove porodice koje i danas traju i a šire se na YouTubeu i društvenim mrežama.
Razvoj trgovine u 18. i 19. vijeku promijenio je ekonomski status nekih Jevreja, što je dovelo do pojave dva istaknuta i kontradiktorna stereotipa: jevrejskog bankara i jevrejskog prosjaka.
Anksioznost i gađenje prema okrutnosti kapitalizma mogu se prelahko okrenuti u antisemitizam, sa predstavnicima sistema poput Rothschilda koji melje milione ljudi ne samo zato što su moćni kapitalisti, već zato što su jevreji. Neke od tih žrtava kapitalizma su, naravno, i sami jevreji, a često i ekonomski migranti koji vode teške živote.
Ali stereotipi nisu racionalni: u isto vrijeme dok su se jevreji prikazivali kao groteskno bogate kapitalistički svinje, prikazivani su i kao beznadežno prokleti prosjaci, paraziti društva.
Rasa i kapital
Dok se komunizam uvlačio u Evropu, ukazala se ista varka: jevreji su bili bogati kapitalisti, ali su bili i ludi Boljševici, namjeravajući poremetiti dobar i prirodan poredak stvari.
U Njemačkoj 1930-ih godina, nacisti su bili na čelu oba ova stereotipa kada su došli na vlast, osuđujući komunizam kao još jedan oblik jevrejske zavjere istovremeno napadajući jevreje što uzimaju hljeb sa stola dobrih poštenih Arijevaca.
Nije to bio slučaj samo u Njemačkoj: 1933. godine, u natuknici Oxfordovog engleskog rječnika kao jedna od definicija riječi “jevrej” stoji “varalica”.
Ovi mitovi i stereotipi i dalje postoje. Rasprave o kapitalizmu i dalje se mogu okrenuti u rasističku teritoriju. Opravdana kritika države Izrael i njene vlade i dalje može upasti u zavjere o jevrejskoj moći i bogatstvu.
Relativni finansijski uspjeh jevrejskih zajednica širom svijeta obojen je grešnim nijansama. Borba običnih jevreja se ignorira.
U Jevrejskom muzeju u Londonu, postavljen je kontekst, a činjenice su razlučene od fikcije.
(TBT, MEE, Prevela Jasmina S. Drljević)